Ako je i bilo dvojbi, nakon Srba ih više nema. Prošlo je vrijeme u kojemu je hrvatski predsjednik Ivo Josipović glumatao velikog pomiritelja nepomirljivih ideologija i njihovih ostrašćenih pristaša. Otkrivajući spomenik navodnim ustanicima partizanima iz 1941. godine, on se zapravo klanjao četnicima koji su prije 69 godina proveli radikalni zlum nad tamošnjim hrvatskim pučanstvom: ono što nisu uspjeli pobiti na najzvjerskije načine, protjerali su za sva vremena.

Ni danas se hrvati nisu vratili u taj kraj, i danas pomisao na prizore u kojima su na ražanj nabili katoličkog svećenika te ga pekli pred majkom, ili kad su ubili supružnike s njihovo osmero malodobne djece, te još gotovo šest hodočasnika pobacali u jame, podjednako izaziva zeblnju.

Hrvatski predsjednik nema pravo reći da to nije znao jer ga neznanje ne amnestira od jednog takvog moralnog posrtajnja. No on i ne traži alibije, on se u Srbu doimao kao čovjek i političar koji ima savršen moralni poredak u glavi, što znači da je možda nešto i čuo o nepotrebnim hrvatskim žrtvama, ali ih drži kolateralnom žrtvom njemu omiljenog partizansko-komunističkog pokreta za kojega reče da je donio slobodu i demokraciju premda su i sloboda i demokracija u tom polustoljetnom razdoblju gušene u krvi. I sam spomenik, nastao kao vjerna replika onog koji je srušen na tom mjestu 1995. godine, na razini je tih trogolodita koji su se okupili u Srbu prošloga tjedna i koji kao da još žive u 1945. godini. Tipično je socrealističko ruglo, primjereno Staljinovu vremenu, sjevernokorejskom totalitarističkom duhu i partizanskom poimanju demokracije o kojoj je zborio Josipović: figura ustanika s uperenim vilama jasno šalje poruku što se događalo 1941. I što bi se opet moglo događati ako ih sreća posluži i dođu u sličnu situaciju: vilama će opet čupati utrobe svojih neprijatelja Hrvata. Surov, primitivan i monstruozan spomenik odraz je jednako takve prirode onih koji su ga prošloga tjedna otkrivali i svih onih koji su to s odobravanjem oduševljeno gledali..

Licemjerna Pupovčeva minuta šutnje

Bilo kako bilo, izopačena se povijest kotrljala 27. srpnja ove godine malim brežuljkom u Srbu, kao što se kotrljala i 1941. kada se odatle krenulo u entičko čišćenje Hrvata, kao što je s istog mjesta na isti datum zakotrljao 1991. i pomahnitali psihijatar Jovan Rašković krenuvši u oružani rat protiv Hrvatske. A Ivo Josipović, hrvatski predsjednik, nije mogao doći sebi od ponosa što mu je pripala čast da nadahnjujući se tom tradicijom blagoslovi svečanost institucijom predsjednika države. Sve ono što su rekli on, Milorad Pupovac i drugi u toj prigodi, pokušaj je klasične racioalizacije te nečuvene sramote, pokušaj opravdavanja zločina i umatanja četničkog pokreta i pokolja u celofan antifašizma. Što više pokolja ustaša, civila, domobrana, Hrvata svih kategorija, to u njihovoj interpretaciji jači biljeg antifašizma. Rekli su da to nije bio četnički nego partizanski ustanak kao da je partizanski pokret manje zločinački i kao da bi to, čak i kada bi bila istina, umanjilo tragediju hrvatskoga naroda u tom dijelu Like i Bosne i Hercegovine.

Mora se znati da Srb nije prethodio Jadovnom, nego Jadovno Srbu, pokušao je Milorad Pupovac, taj zakrabuljeni suvremeni Jovan Rašković, u ustaškom logoru (koji, usput kazano, nitko nikad nije istražio) naći opravdanje za zločine koje su mu sunarodnjaci počinili nad Hrvatima, kao da jedan zločin daje ikome pravo na osvetničke zločine i kao i da prije Jadovna nije bilo užasnih srpskih zločina nad Hrvatima.

Licemjerno je na kraju svoga obraćanja zamolio za minutu šutnje za sve koji su stradali i u srpskim i u hrvatskim mjestima, ali toga dana slavili su i spomenik podizali ne žrtvama nego onima kojima su počinili pokolj nad onima za koje je tražio minutu šutnje, pa je u tom činu sadržana moralna perverzija tog vodećeg srpskog čelnika u Hrvatskoj.

Europa nije stigla ne samo do Srba, Europa je još daleko od Hrvatske. Uzalud je Vijeće Europe u nekoliko svojih rezolucija tražilo i od Hrvatske da raščisti zločine komunističkog režima, uzalud su svi najveći moralni autoriteti označili komunizam kao jedno od najvećih zala čovječanstva, Hrvatska je toga dana ponašanjem Ive Josipovića i ostalih pljunula u lice toj Europi i bacila u blato sve te stečevine civilizacije, Hrvatska je pljunula na svoju zadivljujuću noviju povijest, pljunula je na svećenika ispečenog na ražnju 1941., pljunula na osmero zaklane dječice, pljunula je na desetke poginulih Kaštelana 1995. dok su oslobađali taj prostor.

Hrvatska je pokazala da je još uvijek zatočena u mračnoj špilji komunističkog totalitarizma, a ljepota partizanske kape koju je jedna baba nabila na glavu, te se usput hvalila da je pobila na desetke nerijatelja (čitaj: Hrvata) u Drugom svjetskom ratu i da joj je žao što nije i više, toliko je inspirirala Ivu Josipovića da nije mogao izdržati, a da ne pozove i druge da ponosno istaknu i odličja i kape i tog davno prohujalog vremena borbe za Jugoslaviju a ne za Hrvatsku jer, kako je rekao, kape partizanke nose poruku ljubavi i mira.

Mira, naravno, nigdje nema. Nije ga bilo ni toga dana u Srbu. Nekoliko stotina ogorčenih branitelja i pripadnika pravaških stranaka ogorčeno je prosvjedovalo protiv tog četničkog derneka. Spremni policajci u dva su se reda postavili ispred prosvjednika koji su još ispred sebe imali metalne prepreke. Dok se po završetku tog cirkusa spuštalo niz obronak, Josipović je sa svojom svitom s desne strane imao Srbe koji su mu pljeskali, a s lijeve strane razdražene hrvatske branitelje koji su mu vikali da je izdajica. Da ih je pogledao u oči, Josipović bi ostao đubre do kraja, ovako je ubrzano šmugnuo, zaštićen ni od čega tijelima suradnika, prijatelja i čuvara, kao pišljivi kukavica ne podižući glavu.

Lude babe pjevale, pijani starci bazdili po šljivovici

Optimisti će reći i psihološki zaključiti da se na trenutak prepao nečega u podsvijesti, možda političkog monstruma u sebi koji ga je, sekundu kasnije, odveo na desnu stranu, među Srbe, koji su mu priređivali ovacije na svakom koraku. U tom izboru između dviju strana ima tragične hrvatske simbolike. Hrvati, naime, biraju svoje predsjednike, a oni im nakon izbora okreću leđa i priklanjaju se drugima. Srpski esktremisti nisu mogli poželjeti boljeg predsjednika koji je nadmašio i svog predhodnika Stjepana Mesića i otišao korak dalje. Dok je Mesić rehabilitirao partizanske koljače, Josipović sada kao zalog hrvatskoj budućnosti na pijedestal slobodarskih junaka uzdiže četnike.

Uveden je u tu masu slavljenika i vidjelo se da mu godi to laskanje i ulizivanje nekadašnjih četnika koji su se svojedobno prerušili u partizane. Neke lude žene su igrale kolo i otpjevale za njega pripremljeni repertoar, neki pijani starci bazdili su po šljivovoci dok su mu prilazili i govorili 'Ivo, ti si naš!', neki mlađi ljudi pristigli iz Srbije s mržnjom u očima gledali su na hrvatske prosvjednike. Primakao se kraj političkom cirkusu.

HDZ-ova Vlada je uredno sve podmirila, i spomenik i dernek, a SDP-ova "elita" je ponosno otkrila tu čudovišnu skulpturu. Ni jedan HDZ-ovac se nije pojavio u Srbu i može se pretpostaviti da ih je sram pogledati naciji u oči, a vrh SDP je spremno prihvatio zadaću otkrivanja jer ionako ne mogu dočekati da dođu na vlast i sruše preostale slabašne stupove hrvatske državnosti. Dakle, Hrvati, to vam je izbor: između onih koji plaćaju spomenike ubojicama svoga naroda i onih koji to slavodobitno i svečano otkrivaju. Iluzija u pogledu razlika između HDZ-a i SDP-a više nema, HDZ odavno nije HDZ, a SDP nikad nije ni prestao biti SKH. Iluzija oko predsjednika Ive Josipovića također nema: on se u Srbu ponosno svrstao na stranu četnika poslije čega je koeficijent njegove osjetljivosti na stradanja Srba bitno uvišestručen, a koeficijent na stradanje Hrvata je posve nestao.

Slabašna je nada da će on pogledati u zrcalo i vidjeti političkog monstruma, neku inačicu hrvatskog Doriana Graya, malo je izgleda da će nestati to kobno političko sljepilo i da će progledati, a hoće li progledati Hrvati koji su ga birali, tek će se vidjeti.

Ivica Marijačić, Hrvatski list, 5. kolovoza 2010.

Iz Srba se i dalje usmjeruje puška prema Hrvatima kao što je bila ona prije 69 godina

Msgr. Mile Bogovič, biskup gospićko-senjski na moloitvi u Borićevcu

Zajedno s vama izražavam žalost i tugu da se jednom pokretu, i to onom njegovom zločinačkom dijelu, obnavlja spomenik, pogotovo što se to čini uz potporu i suradnju države Hrvatske, protiv duha i slova odredaba iste države. Žao nam je zato što se time nedužnim žrtvama i dalje uskraćuje dužno poštovanje, a ujedno se i dalje ruše putovi pomirenja između Hrvata i Srba na ovim prostorima. To se uvijek čini kada se ne poštuje istina. Tako se to činilo i u ratu i u miru, uglavnom uz pomoć snaga sa strane. Zanemaruju se one inicijative koje su ovdje pokretane i od Srba i od Hrvata da jedni druge zaštite od svega onoga što ugrožava suživot jednih i drugih na ovim prostorima, tj. Da ih zaštite od suprostavljenih ideologija i snaga koje su ovdje radile na istrebljenju 'onih drugih'. U takvim sukobima stradaju mnogi nedužni ljudi na jednoj i drugoj strani, a ovdje se dogodilo da su Hrvati doslovno istrijebljeni. Uvjereni smo da ni braća Srbi i pravoslavci koji žive ovdje i koji ovdje žele živjeti ne podržavaju 'punjenje prve puške' koja je ovdje uništila sve što je hrvatsko i katoličko. Na žalost, i u okupljanju u Srbu teško nam je vidjeti nešto drugo nego upravo to: iz Srba se i dalje usmjeruje puška prema Hrvatima i katolicima kao što je bila ona prije 69 godina. U takvom ozračju može lako zaživjeti ne tako davni program da se na nišanu drži i država Hrvatska.

Zaprepašteni smo!

Msgr. Ante Ivas, šibenski biskup na misnom slavlju u Kosovu kod Knina

Mi ovdje nismo došli optuživati, ovo je mjesto ljubavi, ali sjećati se i zgražati se možemo i moramo! Došli smo se kršćanski moliti za našu braću i za pobjedu Istine o njima... jer ta je istina bila ubijena i prešućena. I to zato da bi se konstruirala druga, lažna istina koja je postala službena, privilegirana, partijska istina. Ona je proglašena veličanstvenom i slavnom. Podignut joj je veličanstveni spomenik... Smijemo li reći da je to zaprepašćujuće?

U Srbu se dogodila rehabilitacija četništva i pokušaj destabilizacije RH

Stipe Zrilić, zadarski župan koji, je unatoč pozivu, odbio sudjelovati na otkrivanju spomenika u Srbu

Povijesna je činjenica da je na ličkom području u srpnju 1941. pod okriljem četničkog pokreta izvršeno etničko čišćenje tijekom kojeg je pobijeno hrvatsko stanovništvo u zeseocima oko Srba, Donjeg Lapca te hrvatsko i muslimansko stanovništvo u neposrednoj blizini u BiH. Četnici su kasnije prišli partizanskom pokretu. Obilježavanja takvih datuma dokazuju kako je u Republici Hrvatskoj sve više očita tendencija velikosrpstva i izjednačavanja četničkog pokreta s antifašističkim. U Srbiji je to već i službeno učinjeno. To može značiti destabilizaciju Republike Hrvatske kao suverene i demokratske države, te poremetiti stabilizirane odnose u našoj županiji u odnosu prema nacionalnim manjinama. Time se nanosi šteta samoj ideji antifašizma kao svjetskog pokreta pozitivnog predznaka u kojem su sudjelovali i pripadnici hrvatskog naroda. U ovom slučaju antifašizam je samo krinka za velikosrpske politike koje mogu destabilizirati Hrvatsku, a ne bi bilo dobro da se to dogodi po uzoru na BiH. Iz Srba je poslana poruka da je to srpski dio Hrvatske, da srpska politika stoji iza svega i da se ne priznaje službeni datum kojim se u RH obilježava antifašistički pokret. Što se tiče političkih stranaka, mišljenja sam da neki 'olako' sudjeluju u ovome, a neki očito podržavaju ove događaje iz tko zna kojih razloga. Ovaj događaj je anticivilizacijski, antieuropski i svi bi trebali dobro promisliti o svojim postupcima. Zbog navedenih razloga svojim odlaskom na svečano obilježavanje ustanka u Srbu kao župan javno bih pružio potporu spomenutoj tendenciji što ni u kom slučaju nisam želio učiniti kao privatna osoba, ni kao demokratski izabrani čelnik jedinice područne samouprave.