Gledam njega i sjećam se Gotovine. To je ta strast za
Hrvatskom. Moraš izaći i pravog rata ili iz dalekih
zemalja, na drugoj strani globusa da bi se dobio taj
veličanstveni osjećaj. Domoljublja, koje frca živom
istinom. Od birtije do birtije tolikih zemalja da bi se
izbjegao linč jedne borbe. Ta je, u jednom trenutku,
tolike snage, bila ona - ustaška.
A sad se samokresom i bombom,
uzdignutom desnicom, izvučenim i svučenim dresom, u
grotlu krcatog Maksimira, našao Joe. Svi ga znaju,
Šimunić. Australski Hrvat. I zaljubljenik i odanik
domovini jer, ona je tu, na obalama Jadrana. Sto
utakmica za Hrvatsku! Uz sliku oca, koja dira do dna
samog srca: "Moj sin, za Hrvatsku!"
I, više. Ponesen roditeljskim
odgojem, potresen zanosom za nešto se tamo 'dole', na
Tihom oceanu, na petom kontinentu samo sanjalo, baš je
on Joe, iskočio iz tračnica jednog hrvatskog ekspresa
i zaurlao taj, odsada, famozni ZA Dom! Istok se
srušio, grmeći. odugo - spremni! Narod je,
jednostavno, izašao iz svoj kože. Odao se zamahu,
ruke, dirigentu Joe Šimuniću. Bez pardona. Iz dna
duše, iskreno. Kao što bi uradio, dubokom sam uvjeren
i - sutra. Uvijek.
Kamera ga skida, od glave do pete,
slijedi njegov monolog. I, njegovo hrvatstvo. U jednom
trenutku, iako ima u pitanju i "nezgode". Joe se
izvlači. Jasan je i glasan poput one budnice koju smo
pjevali još za dalekog djetinjstva. Barem, ja. I čitav
jedan naraštaj, kojeg je gazila srpska soldateska. I,
Karađorđevići. I Puniša Račić, gadna crna ruka režima,
nabijem parabelumom i ispucanim u hrvatske vođe, čak i
u samog Stjepana Radića, u zgradurini takozvanog
parlamenta. Pa, di to ima! Dignuvši - ustaše - na
noge. I onda, diže "Europu" na noge: "Da sam sve imao
na dlanu, ja bih vrisnuo Za Dom još glasnije. Još
jače."
Moj kolega Hrvoje Hitrec je posložil
scenarij, ravnatelj je bio Jakov Sedlar. Iz potpune
tišine zabezeknutih prisutnika, do ustajanja na noge,
i traženja da se Joe uzdigne. Još više. Jednostavno,
htjelo ga se pod ruku. S rukom, koja - "Dom" - znači.
U dalekoj Australiji, koja u biti znači "Divljina",
igrajući nogomet Joe je tražio svoju domovinu.
Odgojen, jednostavno, da ju voli. Nije bilo ljepše
staze do ostvarenog sna od nogometa. Navukavši
"gojzrice", prošarao je nogomet njemačke Bundes-lige.
I dobio na snazi, na stezi. Najviše, na poštenju.
Urođenu tehniku, gotovo svakog Hrvata,
priključio je igrama za Dinamo, na, koncu on je
vježbao i pod novim izbornikom, Čačićem. Imponirao je
visinom, igrom glave, pokrićem terena, štiteći leđa
tolikima, srednjak i štoper kakav se samo poželjeti
može. Nitko nije znao da je Joe osim nogometaš i -
čovjek. I - domoljub. Hrvat?
Da igrao sam s oduševljenjem
svaku moju hrvatsku državnu utakmicu. Uvijek sam bio -
spreman. I, jasno kad se toliko toga nakupilo, u sto
pet mojih "vatrenih*" utakmica, kad se pruažila ona
prava prilika, kad smo pobjedom protiv Islanda
vizirali Brazil i mundial, ja više nisam bio Josip
Šimunić. Nošen na krilima hrvatskih vila uletio sam sa
svučenim dresom u igralište. Znao sam gdje su - naši.
Bio sam u transu. Sjetio sam se oca, doma, majke,
svojih, Australije, bio je to prasak mog postojanja.
Puknuo sam. Reflektori su samo ukrasili čitavo to moje
oduševljenje koje me je zgrabilo. Nikad se prije nisam
toliko osjećao Hrvatom. Bio sam još i više - slobodan
čovjek.
Miran, staložen, bez straha od tih
silnih kamera, sabran, skrušen, gospodin, ponosan i
prkosan, i sada kad je sve "ONO*" ostalo iz njega. On
je odbio visoku žal za presudom, kojom su mu iščupali
i samo srce. "Imam toliko divnih prijatelja,
vjernika. Stali su, odmah uz mene, utjehom, Joe,
sudbina je to. Tako primi sve to skupa."
Našem Joži je sada sve još jasnije.
Pa, čitav je slikokaz bio, do jednog, uz njega. I ne
samo "Europa", čitav jedan narod. Hrvatski. On je
njihov vitez. Poput Gotovine. Borac. Sedlarovi zapisi
su sjajno vođeni. Nenametljivi. Slijedio je - mirnom
rukom - svog junaka. I samo je jedna - crna rupa - iz
svemirske terminologije, ostala na toj Šimunićevoj
priči. Zvone Boban, prezimenom, blizak čak i ustaškom
generalu Rafaelu, zapovjednikom Crne legije poslije
Francetića. Nije u nepotrebnom razgovoru s Jergovićem,
našao pravu riječ da stane uz Joea. Kako, zašto? Nije
mu to trebalo.
Nije li ponovnim jurišom na "zlodjelo"
australskog Hrvala srušen on, temeljni pravni princip
u kaznenom postupku da nitko ne može biti dva puta
osuđen za isto kazneno djelo! Nota bene, čak je i sam
izvukao ne mačetu, džon i naletio na milicajaca dok su
delije razarale "jug", i skakale, do neba, s poklikom:
"'Ovo je Srbija!" A taj je, odgojno popravnom palicom
(koje ironije, naletio na nekog mladog dinamovca). I,
gle! Što se to okrenulo, gdje, to ne znam da je Zvone
ostavio Šimunića. No. naša je povijest takva. Žalosno.
No, Joe je i
to progutao. On je opet s nama. Za Dom - spreman. U
stručnom stožeru Hrvatske. Ante Caćič je za mene,
doživotni izbornik. Pa, makar vodio i "Prečko". Tako!
Vive l' Croatie! Vive l' France!
P.S Još jedno Marinovo moskovsko predvečerje. Prvak
moskovskog teniskog natjecanja, za 2015.! Uvjerljivo.
Bravo, Čiliću.
Zvonimir Magdić, Hrvatsko slovo,
www.hkz-kkv.ch
|
