Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

MOJA HRVATSKA       (21.11.2015.)

Prikazan je film Jakova Sedlara i Hrvoja Hitreca o nogometašu, hrvatskom reprezentativcu Josipu Joeu Šimuniću

Nije me bilo ''uživo" na Sedlaru i Šimuniću. Slikokaz Europa bio mi je, iz tehničkih razloga, predalek. Ali. već drugi dan imao sam u rukama CD. Istih autora. Redatelja i Jakova i glumca Joea. S naslovom, koji oduševljava: "Moja zemlja Hrvatska!"

Gledam njega i sjećam se Gotovine. To je ta strast za Hrvatskom. Moraš izaći i pravog rata ili iz dalekih zemalja, na drugoj strani globusa da bi se dobio taj veličanstveni osjećaj. Domoljublja, koje frca živom istinom. Od birtije do birtije tolikih zemalja da bi se izbjegao linč jedne borbe. Ta je, u jednom trenutku, tolike snage, bila ona - ustaška.

A sad se samokresom i bombom, uzdignutom desnicom, izvučenim i svučenim dresom, u grotlu krcatog Maksimira, našao Joe. Svi ga znaju, Šimunić. Australski Hrvat. I zaljubljenik i odanik domovini jer, ona je tu, na obalama Jadrana. Sto utakmica za Hrvatsku! Uz sliku oca, koja dira do dna samog srca: "Moj sin, za Hrvatsku!"

I, više. Ponesen roditeljskim odgojem, potresen zanosom za nešto se tamo 'dole', na Tihom oceanu, na petom kontinentu samo sanjalo, baš je on Joe, iskočio iz tračnica jednog hrvatskog ekspresa i zaurlao taj, odsada, famozni ZA Dom! Istok se srušio, grmeći. odugo - spremni! Narod je, jednostavno, izašao iz svoj kože. Odao se zamahu, ruke, dirigentu Joe Šimuniću. Bez pardona. Iz dna duše, iskreno. Kao što bi uradio, dubokom sam uvjeren i - sutra. Uvijek.

Kamera ga skida, od glave do pete, slijedi njegov monolog. I, njegovo hrvatstvo. U jednom trenutku, iako ima u pitanju i "nezgode". Joe se izvlači. Jasan je i glasan poput one budnice koju smo pjevali još za dalekog djetinjstva. Barem, ja. I čitav jedan naraštaj, kojeg je gazila srpska soldateska. I, Karađorđevići. I Puniša Račić, gadna crna ruka režima, nabijem parabelumom i ispucanim u hrvatske vođe, čak i u samog Stjepana Radića, u zgradurini takozvanog parlamenta. Pa, di to ima! Dignuvši - ustaše - na noge. I onda, diže "Europu" na noge: "Da sam sve imao na dlanu, ja bih vrisnuo Za Dom još glasnije. Još jače."

Moj kolega Hrvoje Hitrec je posložil scenarij, ravnatelj je bio Jakov Sedlar. Iz potpune tišine zabezeknutih prisutnika, do ustajanja na noge, i traženja da se Joe uzdigne. Još više. Jednostavno, htjelo ga se pod ruku. S rukom, koja - "Dom" - znači. U dalekoj Australiji, koja u biti znači "Divljina", igrajući nogomet Joe je tražio svoju domovinu. Odgojen, jednostavno, da ju voli. Nije bilo ljepše staze do ostvarenog sna od nogometa. Navukavši "gojzrice", prošarao je nogomet njemačke Bundes-lige. I dobio na snazi, na stezi. Najviše, na poštenju.

Urođenu tehniku, gotovo svakog Hrvata, priključio je igrama za Dinamo, na, koncu on je vježbao i pod novim izbornikom, Čačićem. Imponirao je visinom, igrom glave, pokrićem terena, štiteći leđa tolikima, srednjak i štoper kakav se samo poželjeti može. Nitko nije znao da je Joe osim nogometaš i - čovjek. I - domoljub. Hrvat?

Da igrao sam s oduševljenjem svaku moju hrvatsku državnu utakmicu. Uvijek sam bio - spreman. I, jasno kad se toliko toga nakupilo, u sto pet mojih "vatrenih*" utakmica, kad se pruažila ona prava prilika, kad smo pobjedom protiv Islanda vizirali Brazil i mundial, ja više nisam bio Josip Šimunić. Nošen na krilima hrvatskih vila uletio sam sa svučenim dresom u igralište. Znao sam gdje su - naši. Bio sam u transu. Sjetio sam se oca, doma, majke, svojih, Australije, bio je to prasak mog postojanja. Puknuo sam. Reflektori su samo ukrasili čitavo to moje oduševljenje koje me je zgrabilo. Nikad se prije nisam toliko osjećao Hrvatom. Bio sam još i više - slobodan čovjek.

Miran, staložen, bez straha od tih silnih kamera, sabran, skrušen, gospodin, ponosan i prkosan, i sada kad je sve "ONO*" ostalo iz njega. On je odbio visoku žal za presudom, kojom su mu iščupali i samo srce. "Imam toliko divnih prijatelja, vjernika. Stali su, odmah uz mene, utjehom, Joe, sudbina je to. Tako primi sve to skupa."

Našem Joži je sada sve još jasnije. Pa, čitav je slikokaz bio, do jednog, uz njega. I ne samo "Europa", čitav jedan narod. Hrvatski. On je njihov vitez. Poput Gotovine. Borac. Sedlarovi zapisi su sjajno vođeni. Nenametljivi. Slijedio je - mirnom rukom - svog junaka. I samo je jedna - crna rupa - iz svemirske terminologije, ostala na toj Šimunićevoj priči. Zvone Boban, prezimenom, blizak čak i ustaškom generalu Rafaelu, zapovjednikom Crne legije poslije Francetića. Nije u nepotrebnom razgovoru s Jergovićem, našao pravu riječ da stane uz Joea. Kako, zašto? Nije mu to trebalo.

Nije li ponovnim jurišom na "zlodjelo" australskog Hrvala srušen on, temeljni pravni princip u kaznenom postupku da nitko ne može biti dva puta osuđen za isto kazneno djelo! Nota bene, čak je i sam izvukao ne mačetu, džon i naletio na milicajaca dok su delije razarale "jug", i skakale, do neba, s poklikom: "'Ovo je Srbija!" A taj je, odgojno popravnom palicom (koje ironije, naletio na nekog mladog dinamovca). I, gle! Što se to okrenulo, gdje, to ne znam da je Zvone ostavio Šimunića. No. naša je povijest takva. Žalosno.

No, Joe je i to progutao. On je opet s nama. Za Dom - spreman. U stručnom stožeru Hrvatske. Ante Caćič je za mene, doživotni izbornik. Pa, makar vodio i "Prečko". Tako! Vive l' Croatie! Vive l' France!


P.S Još jedno Marinovo moskovsko predvečerje. Prvak moskovskog teniskog natjecanja, za 2015.! Uvjerljivo. Bravo, Čiliću.

Zvonimir Magdić, Hrvatsko slovo, www.hkz-kkv.ch

116-2015

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch