Prijateljski barbari
Naime, kako je sv. Pavao kao kršćanin 60. godine u
Palestini optužen, kao rimski građanin pozvao se na
priziv suda cara Nerona. Stoga je, zajedno s ostalim
optuženicima, krenuo iz Cezareje put Rima. Trebali
su stići u Puteoli (danas Puzzuoli pokraj Napulja),
potom pješice u Rim, no plovidba se nije odvijala
prema planu. Brod se, prema pisanju sv. Luke, nošen
nepovoljnim vjetrovima, nakon četrnaestodnevnog
lutanja "tamo-amo po Adriji" nasukao ispred otoka
Melite.
Zahvaljujući sv. Pavlu, koji je utjecao na
zapovjednika koji je sprovodio zatvorenike, spašeno
je svih 276 brodolomaca. Naime, nakon nasukavanja
broda, prema običaju, rimski vojnici su sve
prijestupnike trebali pobiti, ali zbog sv. Pavla
nisu.
Na otoku Meliti prijateljski su ih dočekali
barbari, a sv. Pavla ugrizla je zmija koju je on
otresao s ruke i bacio u vatru. Brodolomci su čekali
tri mjeseca i u proljeće su se drugim brodom uputili
prema Rimu.
U Dubrovniku je dugo, od 1. stoljeća, postojala
snažna tradicija i predaja boravka sv. Pavla na
Mljetu, međutim, prije nekoliko stoljeća navode iz
Lukinih Djela apostolskih o brodolomu sv. Pavla
preuzela je Malta. Naime, u antičko doba otoci Mljet
i Malta nosili su isti naziv - Melita.
Naime, kad su Tuci 1530. godine s Rodosa
protjerali Ivanovce, moćni viteški red s jakim
utjecajem na papu, koji su se skrasili na Malti,
događaj o brodolomu sv. Pavla počeo se povezivati s
Maltom. Ivanovci su bili toliko moćni da su s
lakoćom priču o brodolomu sv. Pala jednostavno
krivotvorili. Tako je brodom sv. Pavla na Malti
postao nepobitna "istina".
Ananias Shirak (591.-636.), armenski pisac,
matematičar, geograf i astronom, u djelu Geografija
spominje četiri važna dalmatinska lokaliteta,
Skardonu (Skradin), Isu (Vis), Corcyru (Korčulu) i
Melanu (Mljet) "na kojoj se sv. Pavao spasio nakon
brodoloma".
Indikativno je i to da bizantski car i pisac
Konstantin VII. Porfirogenet sredinom 10. stoljeća
navodi da je sv. Pavla ugrizla zmija na Mljetu, a ne
na Malti. Malta je diobom Rimskog Carstva 395.
godine do kraja 9. stoljeća bila pod Bizantom kad je
osvajaju Arapi. Nije vjerojatno da bi vladar njegova
ranga previdom zamijenio te otoke. Očito je u
njegovo vrijeme postojala svijest da se događaj zbio
na hrvatskom otoku Mljetu.
Malta bez zmija otrovnica
Čak je i Maltežanin Mario Buhagiar tvrdio da je
mjesto nasukavanja Pavlova broda moglo biti Mljet,
ali uzalud.
Ignjat Đurđević (1675.-1737.), dubrovački pjesnik,
prevoditelj i povjesničar, napisao je raspravu u
kojoj osporava brodolom na Malti. Biskup Vicko
Palunko (1842.-1921.) također je vrlo argumentirano
osporio "istinu" o nasukavanju sv. Pavla na Malti.
U novije vrijeme, uz brojne druge hrvatske
znanstvenike, Antun Ničetić, profesor u miru
Veleučilišta u Dubrovniku, bivši kapetan duge
plovidbe, najgorljiviji je zagovornik teze da je sv.
Pavao brodolom doživio na Mljetu.
On je stotinama puta plovio rutama sv. Pavla.
Prema Ničetiću, dosadašnji istraživači i stručnjaci
za Novi zavjet nisu vodili računa o plovidbenim
okolnostima, navigaciji, mogućnostima broda,
oceanografskim i meteorološkim razlozima.
Naime, u vrijeme sv. Pavla brodovi, poput rimske
corbite kakvom je plovio sv. Pavao, nisu plovili u
vjetar ni uz vjetar niti s bočnim vjetrom i valovima
uz bok. Tako brod. sv. Pavla nije mogao ploviti
sjeveroistočnim vjetrom u zapadnom kursu i stići na
sjeverozapadnu obalu Malte. Upotreba plivajućeg
sidra, što spominje sv. Luka, drugi je dokaz da je
brod sv. Pavla plovio vjetrom u krmu, odnosno niz
vjetar. Takvim se načinom plovljenja, niz vjetar,
nije moglo stići iz Krete na Maltu. No, jugoistočnim
vjetrom moglo se stići na Mljet.
Naime, sv. Luka piše "tjerani tamo-amo po Adriji",
dakle Jadranu, što znači da su bile nagle promjene
smjera vjetra. U suprotnom, da je 14 dana puhao
sjeveroistočnjak, brod sv. Pavla doživio bi brodolom
na sjevernoafričkoj obali. To se nije dogodilo.
Očito je zapuhala južina, šilok, vjetar koji puše u
velikom dijelu Jonskog i Jadranskog mora baš u
godišnje doba plovidbe sv. Pavla.
Uz to, morske struje istočnog Sredozemlja, Jonskog
i Jadranskog mora, idu obrnutim smjerom kazaljke na
satu, što je dodatno tjeralo brod sv. Pavla prema
Mljetu. Nedoumice oko Pavlove plovidbe nastale su i
zbog krivog prijevoda. U grčkom izvorniku vjetar
koji opisuje sv. Luka nazvan je euroklidon, a to je
jugo, jugoistočni vjetar, šilok, koji je gonio brod
s Krete prema Mljetu. No, u 20. st. naziv vjetra iz
grčkog izvornika zamijenjen je riječju euroklion,
"sjeverozapadni vjetar". Tako je smisao potpuno
promijenjen.
Uz to, hrvatskoj tezi ide u prilog i činjenica da
je plovidbeni put brodova za prijevoz žita iz
Aleksandrije do Putaolija, odnosno do Rima, išao
istočnim smjerom uz obale i otoke istočnog
Sredozemlja, Jonskog mora, pa je prolazio Otrantskim
vratima, potom obalama južne Italije i Mesinskim
tjesnacem. To je činjenica koja ide u prilog
pretpostavci da je brod išao prema Mljetu, a ne
Malti.
Prevedena i Adria
Iz zapisa sv. Luke, "tjerani tamo-amo po Adriji",
brod sv. Pavla doplovio je pred njima nepoznati
otok, zvani Melita, gdje su ih srdačno dočekali
barbari. Malo je vjerojatno da su sv. Pavla dočekali
stanovnici Malte, barbari, jer je taj otok puna tri
stoljeća prije tog događaja bio pod upravom Rima.
Osim toga, na Malati nije bilo zmija otrovnica, a
na Mljetu su bile prava pošast do početka 20.
stoljeća kad su ih potamanili uvezeni mungosi.
Da je na dubrovačkom području bila jaka predaja
brodoloma sv. Pavla u mljetskom akvatoriju, govori i
činjenica da je na jugu Hrvatske veliki broj
toponima, prezimena i imena koja su izvedena iz
imena Pavao. Sv. Pavo je, kako se čini, bio
zaštitnik Dubrovnika sve do 10. stoljeća kada to
postaje sv. Vlaho.
Nakon svega, jadno je to što u hrvatskom prijevodu
Biblije, unatoč istini, piše da je sv. Pavao doživio
brodolom na Malti, a ne na Mljetu.
To se moglo riješiti tako da u prijevodu ostane
izvorni naziv otoka, Melita. Nije nevažno ni to što
se u nekim suvremenim prijevoda Biblije na engleski,
osim pogrešnih navoda da se brodolom dogodio na
Malti, iz Djela apostolskih sv. Luke Adria (Jadran)
prekrštava u Mediteran kako bi se izbjegla
kontradikcija.
Autor: Ivica Radoš, Večernji list |