Iako su po zakonu bile obvezne, nadležne institucije
nisu poduzele ništa kako bi spriječile protuzakonito
objavljivanje klasificiranih dokumenata. Policija nije
pokrenula istrage kako bi se procesuirala ta
protuzakonita i izdajnička rabota, a Državno je
odvjetništvo odbacilo nekoliko prijava protiv S. Mesića
s obrazloženjem da objavljeni transkripti i dokumenti
izvještajnih službi nisu klasificirani. Budući da Haaško
tužiteljstvo nije moglo u sudskim procesima dokazati
autentičnost dokumenata iz arhive predsjednika Tuđmana
jer nisu bili službeno deklasificirani, naknadno je
tražilo legalizaciju i deklasifikaciju tih dokumenata od
Račanove Vlade, koja umjesto da pokrene istrage i traži
procesuiranje Mesića oprala je te dokumente i nakladno
ih deklasificirala.
Usporedbom podataka Haaškoga
tužiteljstva o raspoloživom broju dokumenata iz arhive
predsjednika Tuđmana te evidencije hrvatskih
institucija o naknadno dostavljenim dokumentima, u
Haagu je znatno veći broj dokumenata o kojima hrvatska
strana nema saznanja. Za nasilno falsificiranje
povijesti i lažne optužnice znakovita je i činjenica
da je sudac Antonetti u slučaju protiv šestorice
Hrvata iz BiH u prvostupanjskoj presudi iznio
izdvojeno mišljenje jer nije bio suglasan s optužnicom
o udruženom zločinačkom pothvatu i tezom o agresiji RH
na BiH. Dokaze za svoje mišljenje nalazi u 64
transkripta - od kojih većina nije objavljena u
hrvatskim medijima, niti je poznata hrvatskoj
javnosti.
Ta činjenica govori o namjerama onih
koji su prikrivali istinu, manipulirali dokumentima iz
arhive predsjednika Tuđmana, lažno svjedočili i
optuživali, te poduzeli sve za osuđujuću presudu
generalima Gotovini i Markaču. Nakon pravomoćne
oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču,
bilo bi normalno da radi zaštite hrvatskih nacionalnih
interesa Vlada postavi pitanje političke i kaznene
odgovornosti o zloporabama klasificiranih dokumenata
te odsustvu političke volje i odgovornosti državnih
institucija za neprocesuiranje odgovornih za otvaranje
arhive predsjednika Tuđmana.
Na žalost, Vlada osniva povjerenstvo
kako bi reducirala na minimum korištenje arhive
predsjednika Tuđmana te prikrila dvostruku istinu: o
nezakonitom dostavljanju dokumenata Tužiteljstvu te
odabranim medijima i novinarima; onemogućilo javnosti
da se objave dokumenti koji svjedoče o izvornoj i
vjerodostojnoj hrvatskoj službenoj politici 1990-ih.
Svakome je danas jasno da bez
manipulacije i zloporabe s arhivom predsjednika
Tuđmana ne bi bilo haških optužnica o udruženom
zločinačkom pothvatu protiv političkog i vojnog
vodstva RH, te hrvatskih generala. Odnosno, da su
dostavljeni i javnosti prezentirani ključni dokumenti
takve se optužnice ne bi mogle održati i ne bi se
mogli kriminalizirati ni Domovinski rat ni branitelji.
Zato je pitanje političke i kaznene odgovornosti onih
koji su nezakonito raspačavali i manipulirali tim
dokumentima i tako štetili hrvatskim nacionalnim
interesima, od podjednake važnosti kao i pitanje
lustracije.
Milanovićeva Vlada još je jednom
dokazala da niti uvodi red, niti je vjerodostojna, jer
nije joj ni do istine i ni do hrvatskih nacionalnih
interesa. Iako je samo slijednica posljedica Račanove
Vlade koja nije poduzela ništa da spriječi nezakonitu
distribuciju klasificiranih dokumenata, Milanović
nastavlja s istom politikom jer želi onemogućiti da se
objave dokumenti koji dokazuju nepostojanje udruženog
zločinačkog pothvata i svega onoga što su hrvatski
scenaristi haških optužnica željeli inkriminirati
predsjedniku Tuđmanu i braniteljima.
Nema razloga da dokumenti koji
pobijaju optužnice ne budu deklasificirani i predani
HMDC Domovinskog rata da ih se odmah objavi kako bi
bili dostupni zainteresiranima. To treba učiniti tim
prije, jer će zainteresirana javnost do tih dokumenata
moći doći posredno putem Haaga i haških presuda, a
originali im ne će biti dostupni u Hrvatskoj.
Da takvo rješenje nije od interesa lijevoj Vladi, a
pogotovo SDP-u, još je jedan implicitan razlog:
otvaranje arhiva iz najnovije hrvatske povijesti,
stvaranja hrvatske države 1990-ih godina, nužno
postavlja pitanje kako i zašto je nedostupna arhiva
komunističke partije i institucija jugoslavenskog
totalitarnog režima čiji je pravni slijednik SDP, koji
se osigurao da arhiva SKH bude nedostupna javnosti i
istraživačima još čitav niz desetljeća.
Konačno, da Milanovića Vlada želi
uvesti reda onda bi zakonom, uredbom ili odlukom
odredila načine postupanja i korištenja arhivske građe
ne samo prvoga nego i ostalih predsjednika Republike.
Osnivanjem Povjerenstva za sređivanje arhivskog
gradiva od posebnog nacionalnog interesa koje ima
zadaću baviti se samo arhivom predsjednika Tuđmana,
Vlada kao da poručuje da građa ostalih predsjednika
nije od posebnog nacionalnog interesa.
prof. dr.
Miroslav Tuđman
Hrvatski tjednik
22.05.2014. |
