Manipulatori nam opet kuju okove i nameću jugoslavenska rješšenja

Prije sedamdeset i pet godina� na današšnji dan� njemački ministar za vanjske poslove Joachim von Ribbentrop i sovjetski premijer i narodni komesar za vanjske poslove Vječeslav Molotov potpisali su u Kremlju pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Ovaj sporazum između dva protuljudska totalitarizma stvarni je početak jednog krvavog vrtloga, dotad neslućenog u povijesti čovječanstva, koji je Europi i svijetu prenio strahovladu modernih totalitarizama� nacizma, faššizma i komunizma, svaki od kojih je, sirenskim zovom utopije, obećavao raj na zemlji, a donio rat, apsolutističku diktaturu, genocid, logore, lažži i ponižženja.

Stoga je Europski parlament 2008. godine odlučio da se 23. kolovoza posveti sjećanju na žžrtve svih totalitarnih i autoritarnih režžima. Zato se i mi već nekoliko godina okupljamo na današšnji spomen-dan kako bismo odali počast žžrtvama i potvrdili naššu odanost pluralnom i demokratskom poretku, ljudskim pravima i slobodama te hrvatskoj domovini i nezavisnosti.

Protekla je godina bila popriššte velikih sukoba na naššoj javnoj sceni. Borba protiv Vladina posve neuspjelog, ali zato niššta manje drskog, pokuššaja zašštite optužženih udbašških glaveššina od europskog uhidbenog naloga, što je obveza u Uniji kojoj smo prije godinu dana pristupili, predstavlja veliku pobjedu nad totalitarnim ostacima u današšnjoj Hrvatskoj. Ova je borba iz jazavičjih jazbina na svjetlo dana istjerala svaku nečistoću, među kojom posebno zaudara apologetska retorika u služžbi komunizma. Termin „"komunistički zločini" nikad višše ne će biti upitan, pa je i Ministarstvo branitelja, unatoč Vladinim nastojanjima da zametne trag nakon odustajanja od saborskog pokroviteljstva nad bleiburšškim spomen-danom, pored namjerno nejasnog termina „ž"žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja", počelo rabiti izraz "„žžrtve komunističkog režižma" i obilježžavati komunistička stratiššta.

Ipak, borba za povijesnu istinu ne samo o totalitarizmima nego o njihovim učincima ostaje politička zadaća našše generacije, koja mora dovrščiti izgradnju demokratskog poretka. To je danas mnogo težže nego prije četvrt stoljeća, kad je pod udarcima narodnog ustanka pao Berlinski zid. Pitanja koja tada nismo ni primjećivali, danas su od presudne važžnosti.

Primjerice, ššto je ova našša Hrvatska? Je li ona u kontinuitetu s narodnom držžavom ššto su narašštaji stvarali jošš od ranog srednjeg vijeka, u neprekidnom kontinuitetu sa saborskim žživotom koji je privremeno ugasnuo tek 1918., ili je riječ o dijelu (administrativnoj jedinici) komunističke Jugoslavije koja bašštini sve ustanove ove totalitarne držžave? Kad bi referentna povijest našše Hrvatske doista bila zbijena u četiri i pol desetljeća komunističke vlasti onda bismo se (tužžna srca) mogli i složžiti s jednim odvjetničkim opsjenarom koji bez znakova nervoze mirno tvrdi kako je „SOA pravna sljednica Služžbe držžavne sigurnosti (SDS) ... Republika Hrvatska se razdružžila od ostatka krnje Jugoslavije. Ona se razdružžila kao republika/držžava, definirana ustavom iz 1974. u svojim držžavnim granicama, sa svim držžavnim i inim institucijama" (Jutarnji list, 16. kolovoza). Po tomu, veli on, Hrvatska mora plaćati obranu služžbenicima SDS-a, jer to je ustanovljeno republičkim zakonom iz 1979.

Pa to je kolosalno! Udbašške ubojice se brane zakonom iz 1979., donesenim neššto malo nakon ubojstva Brune Buššića. Je li našša Hrvatska sljednica i Brunina ubojstva? Je li se „razdružžila skupa sa svojim dijelom institucija držžavnog terora tamo negdje od Bleiburga pa do atentata na Antu Đapića u Njemačkoj 1989. godine?

Komunistički apologeti na to odgovaraju pozitivno. Za Josipa Manolića riječ je o suzbijanju kriminala, jer je, citiram intervju s Josipom Körblerom, po Manoliću „Đureković bio kriminalac. "Zapravo, „kriminalci" smo svi mi, koji se ne žželimo vratiti na „Titov put," barem ne mi, kojima za razliku od Manolića nije „simpatičniji Orbanov nacionalizam" od američkog liberalizma (Jutarnji list, 3. kolovoza). I ne možže nam biti, jer kad fanatici sijeku glave, sprovode prisilna obraćenja, unišštavaju crkve i džžamije te žžene odvode u ropstvo, onda se tražži pomoć one svjetske sile koja zastupa slobodu i demokraciju, a ne pokvarene male autokracije iz srednjeeuropske zone diktatura, čiji su korijeni i danas u raspadnutom humusu komunizma.

Neššto ššto 1989. i 1990. također nismo primjećivali je povijesni pravorijek komunističkom totalitarizmu. Golemi korak ka ujedinjenju Europe posljedica je upravo pada Berlinskog zida i integralnog komunističkog sustava u satelitskim zemljama Istočne Europe, Jugoslaviji, Albaniji, pa i Sovjetskom Savezu. Tako je pored pobjede nad nacizmom i faššizmom 1945. pobjedom nad komunizmom kompletirana pobjeda nad svim europskim totalitarizmima, što je otvorilo vrata integraciji jedanaest bivšših komunističkih država, proššle godine i Hrvatske, u zajednicu europskih držžava � Europsku Uniju, ali također u zapadni savez obrane i demokracije � NATO.

Tko je to dovodio u pitanje kroz ovih proteklih dvadeset i pet godina? No, danas je i to moguće.

Neokomunistički glasnogovornici danas otvoreno nastupaju protiv raspada komunističkog sustava. U Pupovčevim Novostima Tomislav Jakić tvrdi da je proces otopljavanja odnosa Istok-Zapad „zdravoj pameti usprkos, prekinut ruššenjem Berlinskog zida i slomom onoga ššto smo bili naučili zvati socijalističkim sustavom u globalnim okvirima.

Zapad, na čelu s Washingtonom, shvatio je to kao svoju neporecivu pobjedu u hladnom ratu ... i kao priliku da svoje drušštveno-političko i gospodarsko ustrojstvo, kao i svoj sustav vrijednosti, nametne cijelome svijetu, dojučeraššnjim tzv. socijalističkim držžavama (koje su postale �tranzicijske') u prvome redu (Novosti, 8. kolovoza). Zanimljivo, istu primjedbu o američkoj potrebi „da svoj model demokracije ššire svjetom možžemo naći u kolumni Nina Raspudića, najmarkantnijeg predstavnika adolescentske protuzapadne desnice u Hrvatskoj.

Taj upitni sustav vrijednosti, taj navodno „njihov („američki) demokratski model, koji nasljednici lijevih i desnih totalitarizama prikazuju nama tuđim, je demokracija i nitko nam ga nije nametnuo niti nam je stran, jošš od vremena Ante Starčevića, Frana Supila i Stjepana Radića. On nam je bio otet i uzurpiran kroz cijelo faššističko i komunističko razdoblje, kod nas bez izostatka, kad je riječ o komunizmu, joššš od uhićenja potpredsjednika HSS-a Augusta Koššutića krajem rujna 1944. na partizanskom teritoriju (dakle, mjesec dana prije pokolja na Daksi) do prvih viššestranačkih izbora u travnju i svibnju 1990. Njega su demokratsko izabrani hrvatski saborski zastupnici prihvatili 1990. godine i unijeli u ustavne dokumente, koji su, suprotno žželjama totalitarnog podzemlja, jošš uvijek na snazi. A rat koji je uslijedio nije bio posljedica prihvaćanja zapadnog „drušštveno-političkog i gospodarskog ustrojstva, nego upravo nemirenja velikosrpskih i jugoslavenskih totalitarnih snaga s činjenicom da se Jugoslavija u demokratskim uvjetima morala raspasti.

To je jošš jedna neočekivana novina u razdoblju kroz koji prolazimo: 1990. i 1991. nismo primjećivali da u Hrvatskoj jača jugoslavenska opcija, koja ne možže opstati u demokratskom ozračju. Što se u međuvremenu dogodilo (što se danas događa), koji su to autoritarni zlodusi, u trenutku kad Srbija konačno odustaje od jugoslavenstva, ššto u Hrvatskoj promiču jugoslavenska rješšenja? Kako je moguće da savjetnik Predsjednika republike napišše i 2011. godine u Britaniji objavi članak u kojemu tvrdi, „da je po svoj prilici 1990. za vrijeme izbora ne višše od 25 posto svih hrvatskih građana bilo za potpunu hrvatsku nezavisnost".

Kako je moguće da taj čovjek � Dejan Jović, koji i danas tvrdi da je Jugoslavija bila najbolje rješšenje za južnoslavenske narode, ima povlaššteno mjesto u naobrazbi hrvatskih diplomata u posebnom studiju, koji su na svoju sramotu nedavno pokrenuli Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i Sveučilište u Zagrebu?

Kako je moguće da se danas, u aranžžmanu zaklade njemačke ekstremne ljevice -� stranke Die Linke (Rosa Luxemburg Stiftung), objavljuju nečitljivi pseudomarxistički pamfleti, poput onog iz pera Darka Suvina, u kojem možžete naći rečenice poput: „Dok je junakinja, recimo izvorno prosvjetiteljska Jugoslavija, bila snažžna i bistra, glave su padale i čudoviššta uzmicala u svoje jazbine, daleko od svjetlosti" (Darko Suvin, Samo jednom se ljubi: Radiografija SFR Jugoslavije, Beograd, 2014., str. 344.). (Da, glave su doista padale, primjerice na Daksi, u ime jakobinskog prosvjetiteljstva!)

Kako je moguće, opet u Pupovčevim Novostima, da se još od 2012. neidentificirani Kolektiv autora promiče tzv. Jugoslavenske studije, pod geslom „Jugoslavija nije ime za proššlo, već za ono ššto dolazi". Ključna 11.-ta teza ovog „kolektiva, navodno artikulirana jošš 2002. godine glasi: „Danas, posle ratova za jugoslovensko nasleđe, post-jugoslovensku situaciju karakterišše isti �etnički haos kao pre Drugog svetskog rata. Razlika je suptilna: novi monarh � je demokrata." U bilješšci se objaššnjava da parlamentarna demokracija sebe predstavlja „normalnom i da ona također tvrdi kako su revolucionarni projekti „nerealni.

U tomu je program novih lijevih i desnih totalitarizama! Po njima je demokracija neprijatelj. Po njima je demokracija neprirodna. Po njima je demokracija strani, zapadni sustav vrijednosti, američki politički model, koji se mora sršušiti kako bi se obnovile protuljudske "„savršene držžave" lijevog i desnog totalitarizma. Ti isti manipulatori, koji nam kuju nove okove, tvrde da treba oponaššati Putina, Ergogana i Orbána, da su ljudska prava zastarjela, da je rješšenje u velikim liderima i čeličnim strukturama, u boljim i savršenijim zatvorima.

Nesavršenost demokracije, kao i nesavršenost čovjeka, ne daju ih impresirati. Niti će imati strpljenja za pokuššaje običnih ljudi da sami sebe organiziraju u stranke i pokrete koje ustavnim putem, sporo ali sigurno, mijenjaju sve nedostatke naššeg drušštva. Ne, nema odgode za ruššenje! Totalitarci će opet sklopiti svoj pakt o nenapadanju i poraditi na ruššenju svake opozicije, svakog glasa nade. A bit će i onih koji će reći da je sve to prirodno. Zaššto bi netko osporavao da je (prekjučer) Sudetska oblast njemačka, (jučer) Knin srpski ili (danas) Krim ruski. I tako će i biti, ukoliko im se ne suprotstavimo.

Pred nama su jošš veći javni sukobi. O njihovom ishodu ovisit će demokracija, ljudska prava, mir i gospodarska sigurnost u Hrvatskoj, Europi i svijetu. Ne smijemo biti maloduššni, radi nas samih i našše budućnosti, ali i radi svih žžrtava totalitarizma, svih palih za slobodu u naššem ratu za nezavisnost.

Dr. Ivo Banac, govor u Dubrovniku 23.08.2014.
Hrvatski tjednik, 28.08.2014.