Ona nije zahtijevala nikakav poseban trud ni odgovornost
pred građanima: dovoljno je bilo obećavati ulazak u EU i
sve nevolje Hrvatske bit će časkom izbrisane, a kao
potkrjepu svoje teze redovito je na svim skupovima
isticao slučaj Irske, kako je navodio, keltskoga tigra.
Nije Mesić bio sam u tome zaluđivanju
masa na početku tisućljeća. Osim Račanove koalicije,
par godina poslije i Ivo Sanader, koji je vratio HDZ
na vlast, podigao je tu retoriku za nijansu više.
Tvrdio je kako nema te cijene koju Hrvatska ne će
ispuniti kako bi ušla u EU. I zaista je plaćana svaka
cijena: od mijenjanja Ustava da bi Hrvatska, protivno
volji većine hrvatskih građana, postala članicom EU-a,
do izručenja i progona vlastitih vojnih zapovjednika,
davanja niza ustupaka na koje nitko u svijetu ne bi
pristao (odustajanja od gospodarskoga pojasa, npr.).
Svi oni koji su se suprotstavljali
teroru njihova totalitarizma, ekskomunicirani su kao
građani drugoga reda i prokazani kao hrvatski
neprijatelji. Tempus fugit! Vjetrovi su otpuhali i
Mesića i Sanadera u povijest i sve njihove teoriuje.
Pokazalo se da je Irska tigar od papira koji se ipak
spasio kroz "stečaj", a sada je, nakon Brexita, na
pomolu i raspad Europske unije. Od Mesićeve i
Sanaderove demagogije nije ostalo ništa. Danas je
jasno da su običnim nihilizmom zaglupljivali narod,
narod koji je također odgovoran što im je na izborima
poklanjao povjerenje. Šesnaest godina bačenih u
vjetar!
Apologije slične EU, spomenuti
politički lideri u Hrvatskoj, kao i njihovi medijski
idolopoklonici, sricali su i Haaškome sudu. Premda je
bila žrtva srbijanske agresije, Hrvatska je politikom
Haaškoga suda svedena na jednu od strana u sukobu. Taj
je sud godinama ignorirao istinu, vrijeđao i ponižavao
državu, branitelje i Domovinski rat. Iz godine u
godinu bilo je sve jasnije da je Sud amnestirao
agresorsku Srbiju, a kada je ove godine oslobodio
Vojislava Šešelja od bilo kakve odgovornosti za
zločine i rat u Hrvatskoj i BiH, unatoč obilju dokaza,
čak i najveći apologeti Haaškoga suda u Hrvatskoj
ostali su zabezeknuti i tek nemoćno priznali da su,
izgleda, kritičari Haaškoga suda na omraženoj im
desnici bili u pravu kada su ga kritizirali.
A kada je nedavno bivša
glasnogovornica Haaškoga tužiteljstva Florance Hartman
javno pozvala svjetsku javnost da ne dopusti puštanje
Ratka Mladića u Rusiju pod izgovorom bolesti jer, kako
je rekla, svaki ruski liječnik može potpisati potvrdu
o bolesti, te zavapila da se ne dogodi nova (?)
manipulacija, onda je to bio istinski znak za uzbunu,
ali nitko ni na koji način nije reagirao. Sada je
jasno da i od opjevane haaške pravde nema ništa jer
svijet, ovakav kakav jest, podmukao i prepun laži,
licemjerja i nepravdi te vječne borbe za interese, ide
dalje, a Hrvatska, vječno zblenuta idiotizmima svojih
političara i medija, stoji na mjestu, u zaleđu
povijesti.
Na žalost, kako su nihilizmom
manipulirali narodom prije šesnaest godina, tako
političari čine i danas. Ako jedan Zoran Milanović
uspije na ulice izvesti 50 tisuća građana protiv
ukidanja kurikulne reforme koju nitko nije ukinuo,
niti je to namjeravao, onda je to novi znak
manipulativne sugestibilnosti građana, užasavajuće
podložnosti politikantskoj propagandi. Bio je to
prosvjed u temelju kojega ne samo što nije stajalo
veliko ništa kao povod, nego se na njemu pod pokličem
borbe protiv štrebanja u školi na pijedestal vrhovnih
društvenih vrijednosti uzdizali, zapravo, nerad i
neznanje, kao i velika laž da istinski pedagozi i
učitelji dosad nisu poticali mišljenje kod svojih
učenika.
Što tek reći da se i ove godine iz
Brezovice kod Siska naciji bezočno opet prodavala
gnusna laž da su partizani hrvatski branitelji i da su
oni stvorili hrvatsku državu. Partizani koji su samo
na području Siska ostavili 120 masovnih jama i 40-ak
tisuća ubijenih Hrvata uopće nisu toga dana 22. lipnja
bili u Brezovici, bila je tek u šumi Žabno skupina
razbojnika koja je krenula u terorističke akcije na
poziv Staljina.
Nacionalna je televizija izravno
prenosila skup tih luđaka. Mediji su ignorirali toga
dana komemoraciju žrtvama partizanskoga zločina inad
jamom Jazovka, tek u fusnotama izvrijeđali su i napali
ministra Hasanbegovića koji je tamo otišao. Hrvatski
političari i mediji toga su dana slavili zločince, a
skandaloznom ignorancijom popratili komemoraciju za
više od 450 ranjenika iz zagrebačkih bolnica koje su
njihovi slavljeni zločinci bacili u tu jamu. Takav
sumrak savjesti rijetko se viđa igdje na kugli
zemaljskoj i on je zapravo najbolji znak moralne i
političke regresije u koju su Hrvatsku doveli
psihopati u politici i medijima.
Ivica
Marijačić, Hrvatski tjednik
|
