Koja je bitna razlika između Šešeljeve i Frljićeve poruke?

To što je bila jedna Kolona sjećanja u Vukovaru, ne umanjuje tenzije između vladajućih i naroda koje traju već dugo, a posebno zadnju godinu. Josipović, Milanović i njihovi podređeni ugurali su se u postojeću jedinu kolonu i nitko ih ništa nije pitao, pozdravljao ili na bilo koji način reagirao. Hodali su ubrzano, nastojeći se primaknuti što više čelu kolone, došli do Memorijalnoga groblja, položili vijence, dobili čak i pljesak od skupine koju su pripremili i zadužili za to, a onda šmugnuli na sporedni izlaz još dok je trajalo odavanje počasti i doslovce kao predstavnici naroda pobjegli od istoga tog naroda.

Naravno, Josipović je kasnije svoj poraz prezentirao kao pobjedu rekavši da je pobijedila jedna Hrvatska, a oni koji su tobože htjeli dvije kolone, nisu uspjeli. A "oni koji su htjeli", to su, dakako u njegovoj vječnoj interpretaciji, branitelji koji su došli u Vukovar, u Stožeru za obranu hrvatskoga Vukovara ili izvan njega, zatim oni koji prosvjeduju u Savskoj, u Zagrebu i svi ostali koji se ne slažu s režimskom politikom u globalu, ili politikom prema Vukovaru napose. Režim i njegovi podrepaši u medijima i institucijama učinili su sve posljednjih tjedana i mjeseci da svoje protivnike predstave kao sve zlo hrvatskoga društva i dehumanizirali ih pripisujući im mržnju.

Zanimljiv je taj fenomen mržnje kad se rabi kao sredstvo političke odmazde. Nikada se više u Hrvatskoj nije govorilo o mržnji kao posljednjih dana premda je nikada nije bilo manje. U vrijeme obljetnica najvećih hrvatskih tragedija, Vukovara, Škabrnje i Nadina, bilo bi logično, ako se već govori o tome, da se slijepa etnička mržnja razotkriva kod onih koji su počinili te strašne zločine nad Hrvatima. Ali o tomu nije bilo riječi.

Upravo suprotno, mržnjom su slikani Hrvati, narod koji se i ove godine sa suzama u očima sjećao nevino umorene svoje braće i sestara. Danas se vidi da su isforsirane priče o mržnji i potrebi bezuvjetnoga oprosta počiniteljima zločina svjesno kulminirale u vrijeme tih obljetnica upravo zato da se potisne uzrok beskrajno tužne priče o Vukovaru. Jesu li se oni koji optužuju za mržnju i traže apodiktički oprost pitali kako se osjećaju žrtve?

Kako je bilo Davoru Markobašiću čiju su suprugu u petom mjesecu trudnoće ne samo ubili nego i proboli bajunetom, kako je Dragutinu Berghoferu čiju su kćer oteli, danima silovali i ubili i koja mu i dandanas kao starijem čovjeku dolazi u snove, kako je mladome čovjeku Marijanu Gubini kojemu su sestru silovali pred roditeljima i ostalim članovima obitelji... Bezbroj je tužnih priča i nesretnih ljudi koji pate, a vlast umjesto da suosjeća s njima pripisuje im krimen mržnje, čak i osjećaj grijeha, te ultimativno traži oprost počiniteljima. Može li biti bizarnije i perverznije politike?

Umjesto solidarnosti sa žrtvama poslali su Bojana Glavaševića da kaže kako on ne mrzi, za razliku, valjda, od svih nas. On je sin kojemu su oca ubili na Ovčari, a da on ne zna ni tko ni kako. Nije ga, naime, ubio "metak iz nečije puške", nego je umro u najvećim mukama uslijed batinanja šakama i raznim tupim predmetima. Prije toga, dr. Vesna Bosanac u bolnici ga je zavila krvavim zavojima kako ga srbijanske zvijeri ne bi prepoznale, ali jedna je medicinska sestra srpske nacionalnosti odmah pokazala "osloboditeljima" Sinišu Glavaševića.

U distribuciju krimena mržnje, baš u dane vukovarske tragedije, uključio se redatelj Oliver Frljić koji je rasplesao vlastite protuhrvatske demone u predstavi "Hrvatsko fašističko glumište" u kojoj je "suočio" Hrvate s ustašama i fašizmom kao s njihovim identitetom, a namjera, premda skrivana, bila je očita: zaboravite Vukovar. Istodobno je i Šešelj cinično čestitao četnicima oslobođenje Vukovara.

Sinkronizirano ili ne, nema bitne razlike između Šešeljeve i Frljićeve poruke. Naposljetku pojavila se i Ivana Bodrožić Simić, kojoj su oca također ubili na Ovčari, govoreći sve protiv Kolone sjećanja i takvoga obilježavanja tragedije. Svatko ima pravo misliti i žalovati kako želi, ali osporavati pravo Hrvatima, da kao narod i nacija i ritualno obilježava tragediju koji su počinili Srbi, najbesramnija je bešćutnost koju smo dosad čuli.

Komuniste u Hrvatskoj i njihove pristaše najlakše je definirati po neprijateljima koje konstruiraju. Laž i mržnja bili su i ostali u podlozi njihove ideologije. Nikad nisu imali ni dušu ni srce za hrvatski narod. Ovih dana, kada su vukovarsku tragediju iskoristili za projekciju vlastite mržnje na narod, što jest crveni fašizam, pokazali su da nemaju ni mrvicu savjesti.

Autor: Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik

  27.11.2014.    (99)