Ponašali su se slično nizozemskim mirovnim snagama u
Srebrenici - mirno promatrali zločin. Sva
dokumentacija, pa i ona danskih mirovnjaka iz 1995.,
kazuje da počinitelji nisu mogli biti pripadnici
Hrvatske vojske koji su dan prije samo prošli bez
zaustavljanja kroz Dvor i nastavili dalje u
oslobodilačkome pohodu, a bolesne su civile u školi
ostavili još prije Srbi dovezavši ih iz Petrinje. Jesu
li pobili oni ili pripadnici Armije BiH s kojima su
bili u bitkama, ne zna se, do rezultata nije došlo ni
mješovito hrvatsko-srpsko povjerenstvo koje je
prijašnjih godina saslušalo na desetke svjedoke. Ne
zna se, dakle, ali "da se zna" kako je kriva Hrvatska
vojska, pobrinuli su se oni koji se vole predstavljati
kao savjest čovječanstva - kulturnjaci, umjetnici,
glazbenici, redatelji, pacifisti, tzv. nevladine
udruge itd.
Oni su poslali tu "istinu" u svijet
posredstvom dokumentarca, u kojemu "istinu" svjedoči
general okupacijske vojske Mile Novaković, koji je
upravo ovih dana umro, što gaje platila Hrvatska.
Proračunska sredstva autorima filma doznačio je
Hrvatski audio-vizualni centar koji ih je dobio od
Ministarstva kulture, a Ministarstvo iz proračuna
koji punimo svi mi, hrvatski građani. Šokantna je,
naravno, spoznaja da Hrvatska svojim novcem
financira protuhrvatsku promidžbu. Ali to nije ni
prvi ni jedini slučaj, to, na žalost, nije nikakva
ni slučajnost, nego prije dio politike Ministarstva.
Aktualni ministar Berislav Šipuš nije se oglasio na
nekoliko javno postavljenih upita o tome kako je to
moguće.
Odgovor je teško očekivati od
čovjeka koji je nedavno na komemoraciji u Jadovnome,
u organizaciji Srpskoga narodnoga vijeća, nad
Šaranovom jamom u kojoj nije pronađena ni jedna
ljudska kost, govorio o 20 do 40 tisuća žrtava
ustaškoga terora, podatak koji je uzeo zdravo za
gotovo iz velikosrpske propagande. Od Berislava
Šipuša, čovjeka bez savjesti i bez ikakva osjećaja
nacionalne pripadnosti i odgovornosti, možemo
očekivati samo još drastičnije protunacionalne
poteze od ovoga financiranja velikosrpski
orijentiranoga dokumentarca.
Nije Ministarstvo kulture pretvoreno
u velikosrpsku utvrdu dolaskom Šipuša na njegovo
čelo. Potpuno nastrana protupovijesna i
protunacionalna usmjerenost zabilježena je još za
vrijeme HDZ-ovca Bože Biškupića, odnosno u vrijeme
Sanaderove Vlade, financiranjem knjiga koje su
negirale istinu o Domovinskome ratu, obnovu
četničkih spomenika poput onoga u Srbu,
favoriziranje agresorskih kadrova, do nevjerojatnoga
sustavnog financiranja glasila srpske nacionalne
manjine u Hrvatskoj koja se u svome sadržaju uopće i
ne bave manjinskom problematikom, nego na očigled
cijele države vrijeđaju i osporavaju temelje na
kojima počiva hrvatska država promičući nekažnjeno
usred Zagreba velikosrpsku politiku.
Prema tome, dokumentarac "Petnaest
minuta - masakr u Dvoru" samo je jedna, čak ne i
najeklatantnija izdaja, u moru sličnih pojava. U
Hrvatskoj je na tisuće takvih malih i većih izdaja
za koje nitko nikada niti je odgovarao, niti je
pozvan na odgovornost. One se događaju na svim
razinama hijerarhijske piramide, od Pantovčaka do
lokalne razine. Šutnjom se prelazilo preko svih
Mesićevih svinjarija, nezakonitoga raspačavanja
državnih tajna, svjedočenja protiv vlastite države
na međunarodnome sudu, iznošenja notornih laži i
uvreda; šutnjom su popraćene lažne optužbe Vesne
Pusić u Hrvatskome saboru protiv naše države, bivši
su predsjednici sinekurama nagrađivali one koji su
se isticali u borbi protiv hrvatske države.
Na HTV-u se serviraju KOS-ovi istine
o Domovinskome ratu, a agresorski dužnosnici i ratni
zločinci dobivaju više poštovanja i minuta u
programu te kuće od hrvatskih branitelja. U petnaest
godina postalo je prepoznatljivo načelo - djelovanje
protiv hrvatske države kao načelo koje je stavljeno
na pijedestal službene politike i koje određuje tko
ima, a tko nema pravo na dostojanstvenu egzistenciju
koja podrazumijeva i pravo na ponos, istinu, osobni
i etnički dignitet. Od trenutka kada je Mesić doveo
Budimira Lončara na Pantovčak za svoga glavnoga
savjetnika, čovjeka koji je u UN-u kao jugoslavenski
ministar lobirao za smrt Hrvatske, postalo je jasno
da se kotač povijesti zavrtio unatrag. Danas, kad
hrvatska država daje 250 tisuća kuna za velikosrpski
propagandni uradak ili kad njezin ministar blebeće
otrovne velikosrpske laži u srcu Velebita jasno je
da se taj kotač, na žalost, još naopako okreće i da
njegovo kretanje bez lustracije ne će biti
preokrenuto.
Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik
|
