Odluka stupa na snagu 15. srpnja. Novi izbori za
Hrvatski sabor bit će održani u rujnu. Iako možda nije
planirao ni htio, svrgavajući Oreškovića, Karamarko je
svrgnuo Vladu Domoljubne koalicije s vlasti i tako
otvorio put novim izborima nad kojima HDZ sada ozbiljno
strepi. Vrati li se na tim izborima ili nakon njih na
vlast anacionalni SDP sa svojim satelitima, bit će to
još jedno razdoblje mrcvarenja i mučne borbe za
održavanje temeljnih obilježja samobitnosti koje ljevica
uvijek pokušava uzdrmati.
Svjesni da stranka ne može na nove izbore s
kompromitiranim Karamarkom na čelu, mnogi iz vrha
stranke otkazali su lojalnost Tomislavu Karamarku, sve
veći broj njih tražio je njegovo odstupanje s čelne
stranačke dužnosti ili će ga sami smijeniti. U početku
se Karamarko odupirao, ali shvativši da se sve urotilo
protiv njega, u utorak je obavijestio javnost da
podnosi ostavku na dužnost predsjednika stranke jer,
kao što je rekao, nije uspio složiti novu saborsku
većinu.
Predsjednik HDZ-a odlazi na neslavan način, a samo
prije nešto više od mjesec dana izabran je na tu
dužnost po načelu jedan član jedan glas, kada mu je
više od 90 tisuća članova dalo glas. Karamarko
jednostavno nije znao upravljati krizom u koju je upao
i koju je najvećim dijelom sam i stvorio, najprije
neočekivano lošim rezultatom HDZ-a na prošlim
parlamentarnim izborima, a onda i nesmotrenim potezima
nakon stupanja u koaliciju s Mostom.
Da je prije dva mjeseca sam odstupio iz Vlade nakon
što je otkrivena afera Konzultantica, dakle da je
tvrtka njegove supruge Ane Karamarko u poslovnome
odnosu s Jozom Petrovićem lobistom mađarskoga MOL-a, s
kojima Vlada RH u ime Ine vodi sporove, dok se ne
razriješi u pravnome smislu ta situacija, danas bi
lakše proživljavao detronizaciju. Ali i da jest tada
odstupio, njemu u političkome smislu ne bi bilo spasa.
Zapad je ocijenio i percipirao Tomislava Karamarka kao
ruskoga igrača, dakle kao igrača svojih geopolitičkih
protivnika, kao čovjeka koji je još dublje upetljan u
poslovne odnose s MOL-om nego što sugeriraju relativno
benigni ugovori tvrtke njegove supruge s lobistom
Petrovićem. I kao takav jednostavno je morao otići, a
modus operandi eliminacije povjeren je Mostu i Boži
Petrovu. Oni su postavili i kasnije dozirali kampanju
i ultimatume prema Karamarku.
Čista je iluzija misliti da i Most samosvojno
djeluje, pod utjecajem nekakvoga moralnoga naboja, a
ne pod utjecajem nekih moćnih čimbenika. Zato i u
ponekad iracionalnim postupcima Bože Petrova, čelnika
Mosta, treba čitati nečije tuđe zamisli, a
prošlotjedna odluka saborskoga Povjerenstva za
sprječavanje sukoba interesa da je Tomislav Karamarko
u potencijalnome sukobu interesa dokrajčila je njegovu
sudbinu.
Karamarko se još i nadao spasu do kraja prošloga
tjedna. Kako bi izbjegao glasovanje o svome opozivu iz
Vlade, što ga je u Hrvatskome saboru postavio SDP, a
prihvatio Most, a i nakon što je premijer Orešković od
njega i Petrova zatražio da napuste Vladu jer su
postali opterećenje za nju, HDZ s Karamarkom na čelu
uzvratio je prijedlogom za opozivom Oreškovića, što je
i uspjelo jer su za taj prijedlog bili SDP i njegovi
partneri, s obzirom na to da su u raspuštanju Vlade
vidjeli brži put do izbora.
Odmah nakon raspuštanja Vlade Tomislav Karamarko
dugo je uvjeravao svoje najbliže suradnike u vrhu
stranke da ima većinu do 76 glasova za novu Vladu te
je predložen i novi mandatar Zdravko Marić. Te većine
nije bilo u stvarnosti i sada je HDZ u situaciji da
tri mjeseca prije novih, izvanrednih izbora za
Hrvatski sabor, traži način kako što bezbolnije
prevladati situacija i kako što bolje proći na tim
izborima.
Prva zadaća je nakon odlaska Karamarka biranje
novoga čelništva stranke. Ključno je pitanje tko će
naslijediti Karamarka. Mediji i pojedini političari
već dulje navješćuju dolazak Andreja Plenkovića,
HDZ-ova europarlamentarca, na čelo stranke, a on sam
je već u ponedjeljak potvrdio da je spreman prihvatiti
kandidaturu. Zapadna politika, što god se pod tim
podrazumijevalo, odobrava i čak traži da Plenković
preuzme HDZ. Problem je, međutim, što Plenković nema
izborne baze, njega članstvo HDZ-a percipira kao
klasičnoga poltronskog činovnika koji se sve donedavno
dodvoravao svim predsjednicima stranaka ili onima za
koje je mislio da bi mogli postati predsjednicima (Od
Jadranke Kosor do Mate Granića.)
Agitirajući za Jadranku Kosor prije nekoliko godina
na unutarstranačkim izborima, kritizirao je po
lokalnim organizacijama pojave retorike iz 90-ih za
koju je ocijenio da je štetna. Za Plenkovića sada
otvoreno drukaju Stjepan Mesić, Vladimir Šeks i još
neki političari te ljevičarski medijski krugovi, Gong
i druge tobožnje nevladine organizacije. Članstvo je
posve ravnodušno prema njemu i ako bi HDZ dočekao nove
izbore s Plenkovićem kao sa svojim trade-markom, bio
bi to vjerojatno put u težak poraz i propast s obzirom
da bi on odveo HDZ-u prema političkome centru i
ljevici. Uostalom, ljevica zato i navija za
Plenkovića.
Jednostavno, Andrej Plenković stereotipni je
intelektualac koji nema lidersku karizmu niti nosi
povijesni duh nacije u sebi, a što netko tko želi
voditi takvu stranku kao što je HDZ mora imati. Uspije
li Plenković ipak postati predsjednik HDZ-a, bit će to
prvenstveno uspjeh vanjskih čimbenika koji već 16
godina upravljaju tom strankom, a ne članstva.
Svejedno je za hrvatski narod je li na čelu HDZ-a
Sanader, Jadranka Kosor, Tomislav Karamarko, Andrej
Plenković ili bilo tko drugi ako nije netko tko se
nije identificirao s hrvatskim narodom. Poslije Franje
Tuđmana, stranka nema autentično ili iskonsko vodstvo.
U priličnoj intelektualnoj, političkoj i moralnoj
pustoši kroz koju nakon 2000. prolazi HDZ, posljednjih
mjeseci na površinu je izbilo tek jedno ime koje bi
moglo prevesti HDZ iz preduge agonije u neku novu
političku renesansu. To je dr. Zlatko Hasanbegović, a
mogla bi mu se pridružiti i Bruna Esih, no ona nije
članica stranke. Dr. Hasanbegović ministar je kulture
u Oreškovićevoj Vladi koja upravo odlazi nakon
Oreškovićeva opoziva. Za njegov tvrdi demokršćanski
svjetonazor znalo se i prije, a nakon što je postao
ministar, nastavio je nepokolebljivo govoriti istinu o
Drugome svjetskom ratu, komunizmu, partizanima i J. B.
Titu što su parazitski ljevičarski jugonostalgičarski
krugovi doživjeli kao strašan udar na njihove kumire,
dogme i privilegije.
Istina, koju im se nitko, nakon Tuđmana, nije usudio
izreći u lice, itekako ih zaboljela te su poveli
bjesomučnu kampanju protiv ministra kulture, kampanju
koja neprekidno traje. Ali s druge strane, na
skupovima HDZ-a Hasanbegović doživljava prave ovacije,
cijele dvorane ustaju i plješću mu neprekidno po pet
minuta. Konzervativna većina u dr. Hasanbegoviću vidi
nešto tuđmanovsko. Protuhrvatski krugovi silno su ga
zamrzili, prikazuju ga ustašom i fašistom, čine sve ne
bi li mu zagorčali život i naveli na povlačenje.
Mržnja i klevete s kojom se suočio Hasanbegović
podsjeća na situaciju s kojom se 90-ih suočio Franjo
Tuđman.
Kao što je
Tuđman tada bio nepokolebljiv, tako je danas i
Hasanbegović. Ljevičarska kampanja protiv njega
najbolji je znak da je upravo takav tip političara
potreban Hrvatskoj. Za razliku od Plenkovića, s
Hasanbegovićem bi, uz adekvatnu logistiku i pripravu,
HDZ pregazio SDP na sljedećim izborima. Nevolja je što
navodno nije po volji nekih međunarodnih krugova.
Pitanje je, dakako, ima li i on sam ambicija i bi li
imao potporu u samome HDZ-u u kojemu barem još troje
ili četvero njih najavljuje da bi mogli biti kandidati
za predsjednika.
Dakle, nakon gotovo abdikacije Tomislava Karamarka,
HDZ se nalazi pred dvojbom: poslušati zapad i druge
moćne zakulisne krugove u Hrvatskoj i izabrati
Plenkovića za predsjednika stranke i krenuti u težak
poraz i daljnji gubitak identiteta, odnosno u
pretvaranje stranke u blijedu kopiju SDP-a ili HNS-a,
ili, pak, izabrati lidera po volji članstva, čelnika
koji će se identificirati s hrvatskim narodom,
slijediti njegovu osnovnu volju i raspiriti lažnu
ideološku maglu i paradigmu te zablude
jugokomunističkoga totalitarizma koje već predugo drže
hrvatsku državu i hrvatsko društvo u stanju
inhibicije. U ovome trenutku samo s jednim čovjekom,
kojega članstvo HDZ-a i Hrvati općenito oduševljeno
prihvaćaju, HDZ može krenuti u novo poglavlje, a to
je, sviđalo se to nekomu ili ne, Zlatko Hasanbegović.
Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik
|