Tragikomično je da ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković
izjavljuje kako je točno da je dobio "davno" optužnice
iz Srbije, ali da nije smatrao važnim o tome izvijestiti
predsjednicu Vlade RH. Jos tragikomičnije je da
prijedlog Zakona javno napada glavni državni odvjetnik
Mladen Bajić govoreći da će on samo zaštititi ratne
zločince. Bajić drži da bi o najnovijim optužnicama u
duhu sporazuma o suradnji hrvatskog i srbijanskog
odvjetništva u konačnici ionako on sam odlučio. Ali ne
kaže, pak, kaka je to nakaradni sporazum koji je on
potpisao, a po kojemu srbijanski istražitelji imaju
ovlasti doći u Hrvatsku i saslušavati jednu dr. Vesnu
Bosanac, vukovarsku ratnu legendu i heroinu. Zar
pristajanje na takav oblik poniženja nije udar na
Domovinski rat?
Ako je doista suradnja dvaju državnih odvjetništava
tako plodonosna, kao što implicira Mladen Bajić, kako
to da nije ona dovela do oslobođenja hrvatskoga
branitelja Tihomira Purde, ili još gore, kako to da se
u takvim Bajićevim idiličnim odnosima sa srbijanskim
kolegama moglo dogoditi da Srbija otme hrvatskog
branitelja Veljka Marića na srpsko-bugarskoj granici,
sudi mu i osuđuje ga na 12-godišnju zatvorsku kaznu?
To što će Srbija po spomenutom Sporazumu osuditi nešto
vlastite sitne boranije na nekakve simbolične kazne
zbog zločina u Hrvatskoj slaba je utjeha zna li se da
će ona pod svaku cijenu, radi ekvidistance, suditi
hrvatskim braniteljima po optužnicama koje je 1992.
godine pisala zločinačka i agresorska JNA, ako ih se i
kada domogne.
Predloženim
Zakonom o ništetnosti srbijanskih optužnica doista se
omogućuje tek parcijalna zaštita hrvatskim
optuženicima od progona, i to samo na hrvatskom
teritoriju. Mogli bismo reći: bolje igdje nego nigdje.
Tvrdnje nekih oporbenih čelnika, Zorana Milanovića.
Vesne Pusić i nekih drugih, koji mu se oštro protive,
jer da navodno žele zaštititi hrvatske građane ne samo
u Hrvatskoj nego posvuda, bile bi u redu kada bi
predložili kreativnu altemativu. No oni ne predlažu
ništa, a kad ne predlažu ništa, to znači da su za
postojeće stanje, dakle da se dade i u Hrvatskoj
legitimitet i legalitet optužnicama koje je pisala
agresorska JNA.
Nevjerojatno je da netko poslije samo 20 godina,
kada su još žive slike najstrašnije sudbine Vukovara,
može javno reči da optužnice JNA protiv vukovarskih
branitelja treba uzeti ozbiljno u obzir i u pravnu
proceduru i da ih ne treba proglašavati ništavnima.
Taj odnos prema JNA optužnicama savršeno jasno
ilustrira odnos hrvatskih političara prema ideji
samostalne hrvatske države, odnos koji su imali prije
20 godina i odnos koji imaju danas. Onaj u hrvatskoj
politici komu su JNA optužnice protiv vukovarskih
branitelja sasvim u redu i drži da ih se ne smije
nijekati, očito je prije 20 godina s neopisivom
strašću čekao pobjedu JNA u Vukovaru i svugdje u
Hrvatskoj nad hrvatskim obrambenim snagama. Na žalost,
kampanji protiv predloženoga Zakona o ništetnosti
srbijanskih optužnica pridružila se i EU svojim
prošlotjednim upozorenjem iz Bruxellesa, zbog čega i
jest vjerojatno Kosoričina VIada ustuknula u proceduri
izglasavanja Zakona.
Reakcija EU ne čudi, ona se naslanja na politiku iz
90-ih, na politiku koja je uvođenjem i provedbom
embarga napadnutoj Hrvatskoj zapravo željela pobjedu
JNA i Srbije u tom ratu. Ali to je ujedno i znak
uzaludnih nada da Hrvatska samim ulaskom u EU dobiva,
uz navodne brojne razvojne mogućnosti, i sigurnost te
odmak od divlje Srbije. Skup raznih informacija i
događaja svjedoči, međutim, da EU ne samo što ne traži
odmak, nego forsira regionalnu bliskost, osobito
"bratstvo i jedinstvo" Hrvatske i Srbije. Taj bi odmak
mogla osigurati sama Hrvatska politikom koja se
temelji samo i iskijučivo na načelu interesa,
susjedstva i općih vrijednosti, a ne na načelu
prijateljstva jer Srbija i dan danas pokazuje da ima
neprijateijsku, agresivnu i osvajačku politiku prema
Hrvatskoj, kako u području kulture i književnosti tako
i na području teritorijalnih posezanja.
Miloševićev duh ne samo što nije
nestao, nego su njegovi sljedbenici iz Socijalističke
stranke i ministri u aktualnoj vladi. Ali Hrvatska ne
može osigurati taj željeni odmak dok ju vode
političari poput Ive Josipovića, koji je "ni čovjek ni
ameba", koji je također za priznavanje JNA optužnica i
protiv najavljenog Zakona o njihovoj ništetnosti i
koji unatoč svim udarima koje Hrvatska doživljava od
Srbije i dalje razmjenjuje retoričke cjelove s Borisom
Tadićem čiji je otac napisao Memorandum 2 kojim Srbija
u miru želi ostvariti ono što nije uspjela u ratu.
Zapravo političari poput Josipovića, Milanovića,
Pusić, pa i Jadranke Kosor, koja je tek u predizborno
vrijeme doživjela nacionaInu metamorfozu, zalutali su
u 21. stoIjeće. Idealni bi bili za vrijeme socijalizma
70-ih ili 80-ih godina prošloga stoIjeća jer se
ponašaju kao da Hrvatska nema pravo na svoju istinu,
svoju povijest, svoju pravdu i, naposljetku, svoju
opstojnost.
Takvi anacionaini likovi, koji svoj
lažni kozmopolitizam kupuju pred licemjernim svijetom
i na način da spremno relativiziraju i žrtvuju istinu,
interese i povijest vlastitog naroda, forsiraju se
neštedimice u isto tako ideološki i politički
prepariranim medijima u Hrvatskoj. Svaki povratak i
podsjećanje na činjenice, na pravdu i razum, oni
sotoniziraju optužbama da je to povratak na vrijeme i
duh 90-ih godina. Tako vrijeme stvaranja države i
slobode oni, koji su se inače nadahnjivali duhom
45-ih, 70-ih i 80-ih, smatraju ratnohuškačkim
razdobIjem, što je zapravo samo njihov ne baš uspješno
prikriveni pokušaj opravdavanja srbijanske agresije na
Hrvatsku. A te 90-e prošloga stoljeća bili su dani
ponosa i slave, duhu toga doba ništa ne fali i kamo
sreće da je u Hrvatskoj u određenoj mjeri pušten. Tada
bi znala reagirati na aktualnu pravnu agresiju
Hrvatske, kao što je 90-ih znala reagirati na oružanu.
Tada duhovno i političko propadanje Hrvatske ne bi
toliko daleko odmaklo da narodu danas prijeti gubitak
i posljednje duhovne snage koja omogućuje da se to
propadanje barem vidi i kao takvo ocijeni.
Piše Ivica Marijačić
Hrvatski list
13.10.2011.
|
