Srbija optužuje i sudi Hrvatskoj. Jedan dan poslala je optužnice protiv 44 hrvatska građanina, među kojima i protiv 40 izravnih vukovarskih branitelja, a sutradan je osudila hrvatskog branitelja Veljka Marića na 12 godina zatvora. Još nije nestao šok s lica većine Hrvata zbog sramotnih haaških presuda generalima Gotovini i Markaču, zbog čega se prošloga tjedna prosvjedovalo diljem svijeta, a stigle su nove optužbe, presude i ponižavanja.

Predsjednik Josipović je u New Yorku pred hrvatskim iseljenicima nešto petljao o nepravdama u Haagu pa se već sutradan oprao da nije mislio to što je rekao, predsjednica Vlade zaprijetila je da će zakonom zaštititi naše građane te poručila da ratni gubitnici, dakle Srbija, 20 godina poslije nastoje u miru ostvariti pobjedu, u čemu ne će, rekla je, uspjeti.

Čelnici hrvatskih Srba, suprotno svim činjenicama, govore o diskriminaciji Srba, odnarođeni mediji sotoniziraju svaki glas zaštite nacionalnih interesa. Sve su to znakovi hrvatske političke tragedije za koju Hrvatska niti je spremala odgovor ili nekakav institucionalni oblik otpora, niti ga ima danas.

Srbija u miru provodi Memorandum 2 koji su pisali Dobrica Čosić i Ljubomir Tadić (otac Borisa Tadića). Cilj je tog Memoranduma da Srbija u miru dobije ono što je izgubila u ratu: izdvajanje Republike Srpske iz BiH, dobivanje za Srbe u RH Status konstitutivnog naroda, trajna destabilizacija Hrvatske, izvlaćenje Ratka MIadića iz Haaga itd.

Josipovićevo blebetanje

Nakon što je pred hrvatskim iseljenicima u New Yorku izjavio da su u Haagu krivi ljudi te time iznio svoju ocjenu o sudbini generala Gotovine i Markača, hrvatski predsjednik Ivo Josipović nakratko je postao "nacionalist". To čak nije ni bilo začuđujuće s obzirom da je on političar koji njeguje konformistički stil komunikacije. Kada nastupa na obljetnicama važnih datuma iz Domovinskoga rata ili na obljetnicama hrvatskih ratnih postrojba, Josipović primjenjuje gotovo tuđmanovsku retoriku, no već sutradan kada nastupa na obljetnicama komunističko-partizanskih događaja, on s još većim žarom i uznositijom retorikom oduševljava ostarjele relikte te, inaće, mračne prošlosti i ideologije na kojoj je odrastao i na kojoj se nadahnjivao ili se, pak, pretvara u nadnacionalnog kozmopolita koji prosipa fraze o boljem svijetu i o kažnjavanju svih zločina tko god ih i bilo gdje počinio, što je idealan izgovor da se prekrije činjenica kako je Srbija bila agresor i kako su upravo Srbi počinili 99 posto tih zločina.

Mogli bismo za Josipovića mirne duše zaključiti - još jedan Janus s dva lica. Takvi političari mogu, doduše, egzistirati u uvjetima nevjerojatne propagandne mašinerije i manipulacije kakva vlada u Hrvatskoj, ali u biti nacija i država od njih nemaju osobite koristi. Generali Gotovina i Markač, drakonski osuđeni u Haagu, nemaju nikakve koristi od Josipovićeva trenutačnog otvaranja očiju. Uostalom, valjda preplašen reakcijama protuhrvatskih krugova u samoj Hrvatskoj, sam je sebe 'oprao' objašnjavajući da je mislio na generala Čermaka koji je bio nevin, pa oslobođen, a spomenuo je u istom kontekstu i generala Blaškića, zaboravivši da je Blaškić ipak osuđen na devet godina zatvora, što je zapravo sve skupa izgledalo kao groteska jednog političara na funkciji i državnika koji nije ni elementarno informiran o temi o kojoj blebeće.

Vrlo oštro na Josipovićevu izjavu da u Haagu sjede krivi, dakle nevini ljudi, reagirao je Milorad Pupovac, lider Srba u Hrvatskoj, ocijenivši da je ta izjava zabrinjavajuća, odnosno da je gora od premijerkina pozdrava dvojici generala nedavno s kninske pozornice.

Predsjednik SDP-a Zoran Milanović priklonio se Josipoviću podsjetivši da on već dugo godina tvrdi kako Gotovina plaća tuđi ceh.

Dakle Josipović, Milanović, ali i brojni drugi političari u Hrvatskoj, osim Srba i hrvatskih Jugoslavena, zaista smatraju generale Gotovinu i Markača nevinima, no dodaju da su neki drugi trebali tamo biti umjesto njih, a pritom vjerojatno misle na Tuđmana, Šuška i ostale iz vrha hrvatske države iz toga doba. Josipović i Milanović brane dva zatvorena i nevina pojedinca, ali pristaju na optužbu čitave politike iz 90-ih godina, drugim riječima prihvaćaju ocjene da je ta politika bila zločinačka, a samim time je, valjda, i Hrvatska nastala na zločinu.

Nevjerojatno je to političko sljepilo i uskogrudnost vodećih hrvatskih političara. Gotovinu i Markača nevinima smatraju u još većoj mjeri političari iz vladajuče stranke. No ključno moralno pitanje za sve domaće vlastodršce bi glasilo: što ste onda učinili da zaštitite nevine ljude, odnosno da zaustavite progon nevinih ljudi? Ni dok je bio u oporbi ni otkad je na poziciji predsjednika države, Josipović nije učinio apsolutno ništa, kao, uostalom, ni Zoran Milanović, kao ni političari vladajuće stranke. Štoviše, kada je Gotovina uhićen i sproveden u haaški pritvor, upravo je Josipović prvi na HTV-u javno čestitao tadašnjem premijeru Ivi Sanaderu na 'velikom uspjehu', dakle na uhićenju čovjeka za kojega je sada u jednom trenutku rekao da nevin leži u zatvoru. Zoran Milanović nije dao ni jednu jedinu izjavu u kojoj bi makar kao humanist i politički aktivist, makar i na razini načela, stao u zaštitu nevinih ljudi, a što se, pak, vladajućih političara tiće, oni su zapravo učinili sve u operativnom smislu da se nevini uhite i izruče te da u konačnici na klasičnom montiranom političkom procesu budu osuđeni.

Hrvatski put u Cannosu

Povijesni grijeh aktualnih hrvatskih političara u činjenici je što i po vlastitom priznanju znaju da su Gotovina i Markač nevini, a ipak su organizirali, dopustili ili nisu ništa učinili da zaštite nevine od teške sudbine. Izgovor manje-više svih njih kako je Hrvatska premala da se suprotstavi moćnoj međunarodnoj politici, moralno je nedopustiv i sablažnjiv. Od njihova naknadnoga priznanja zatvoreni generali nemaju nikakve koristi. Ivo Josipović nije se usudio reagirati čak ni na izjavu srbijanskoga predsjednika Borisa Tadića koji je nekoliko mjeseci prije presude, vidjevši da Haaški sud nema nikakva dokaza protiv Gotovine, pozvao svijet da ne dopusti oslobađanje hrvatskoga generala, što je bilo izravni pritisak na sud.
Mudro je šutio da ne iritira svoga prijatelja iz regiona, pa i pod cijenu zaštite nevinih generala.

Ponašanje hrvatskih političara u odnosu na slučaj zatvorenih generala sramotno je i izdajničko, egoistično i pohlepno, diletantsko i nepovijesno. Nitko od njih ništa nije naučio iz povijesti, iz dvadesetogodišnjeg iskustva, a niti iz najnovijih događaja. Da je išta naučio, predsjednik Josipović ne bi forsirao bezuvjetnu politiku novog bratstva i jedinstva sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem koja je u ove gotovo dvije godina bila svojevrsni hrvatski put u Cannosu na kojemu su neupućeni mogli jedino zakljuciti da je Hrvatska ta koja je izvršila agresiju na Srbiju, a ne obratno, da su Hrvati počinili masovne zločine i razaranja, a ne Srbi. Da je predsjednica Vlade Jadranka Kosor išta naučila, ne bi pod pritiscima utamničila Tomislava Merčepa i Đuru Brodarca jer takva politika je na tragu srbijanskih interesa.

Da je Zoran Milanović nešto shvatio iz starije ili novije povijesti, ne bi ponavljao besmislice da generali plaćaju tuđi ceh. Nikomu od njih nije jasno da je Hrvatska trajno na optuženičkoj klupi i da Srbija nastavlja Miloševićevu politiku, samo drugim sredstvima. Možemo čak i povjerovati da bi Josipović, Kosor ili Milanović danas, kad bi mogli, nekim čarobnim štapićem, i izvukli Gotovinu i Markača iz haaških uza, ali sada kad su shvatili da će im, kao što je rekao odbjegli ministar Ivan Šimonović jednom veleposlaniku, biti teško pogledati u oči jer su to nacionalni heroji, oni bi umjesto njih poslali tamo Tuđmana i Šuška, da su kojim slučajem živi. Time samo pokazuju da im ništa nije jasno, ili im ništa nije sveto, što i jest uzrok spomenute političke tragedije koju Hrvatska proživljava, a u koju je dospjela ponajviše vlastitom krivnjom jer ima vodstvo koje je zaslijepljeno metafizičkim političkim iluzijama do kojih nikomu u svijetu nije stalo.

Krečući se u toj opakoj zaslijepljenosti između raznih iluzija, Hrvatska redovito zabija sebi nož u srce. Ona tako agresorima nakon opće abolicije gradi stanove i kuće, čak dijeli stanove organizatorima srpske oružane pobune protiv Hrvatske, oficirima JNA, ali i jednom desetogodišnjaku koji nema nikakve pravne podloge za takvo što. Amnestira ih, a one koje je uspjela osuditi i strpati u Lepoglavu, predala je prije šest ili sedam godina Srbiji da tamo 'izdržavaju' zatvorsku kaznu. Agresore na jedan Vukovar Hrvatska instalira u strukture vlasti, a vlastite branitelje, uključujući i organizatore obrane Vukovara, zatvara u tamnice, što je do te mjere suludo i apsurdno da se takva zemlja može smatrati ludnicom, državom bez budućnosti. Posljednja pljuska je beogradska presuda hrvatskom branitelju Veljku Mariću.

Preostalo jedin o pravo na kontrolirani prosvjed

Srbija je osudila hrvatskog državljanina i branitelja, kojeg je uhitila prije godinu i pol dana na srpsko-bugarskoj granici, a da prije nije bila objavljena tjeralica za njim, osudila ga je za navodni ratni zločin počinjen na hrvatskom teritoriju, nakon što je preuzela optužnice agresorske JNA i 2003. godine donijela zakon po kojemu to može činiti, preuzevši ulogu mini Haaga. Ne samo da nije bilo otpora iz hrvatskih struktura vlasti, nego su državni odvjetnici dviju država i ministri pravosuđa potpisali sporazum o suradnji za koji je na neki način očito Hrvatska dala suglasnost. Od svih prava na koje bi Hrvatska kao žrtva divljačke srbijanske agresije imala pravo, preostalo je još pravo na beskorisne prosvjede ogorčenih skupina na kojima se unaprijed strogo-neutralizira revolt te se strogo pazi da se ne kaže "koja riječ više" kako se gospoda koja su dovela do ove očajne situacije ne bi uvrijedila ili naljutila. Tek kad se spozna i kaže puna istina: da krivi ljudi leže u Haagu, ali da oni tamo ne bi dospjeli da nije krivih ljudi na Pantovčaku i u Banskim dvorima, onda će se možda nazrijeti pravi odgovor na ovu opću destabilizaciju i ponižavanje Hrvatske. Davno prije Haaga, crveni karton je trebalo pokazati mnogima ovdje u Hrvatskoj

Piše Ivica Marijačić
HRVATSKI LIST
29. rujna 2011.