U Hrvatskoj se može čuti da se Socijaldemokratska
partija kao politički, ideološki i pravni slijednik
Saveza komunista Hrvatske za zločine komunističkog
režima ispričala u studenom 1990. To je istina, kao što
je točno da je i Sabor Republike Hrvatske 2006. donio
Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom
totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj
1945-1990. Kakve su posljedice isprike i deklaracije?
Deklaracije nikakve, a isprike itekakve. Partija je
napravila aranžman s Hrvatskim državnim arhivom s kojim
je po svom nahođenju ograničila pristup arhivskom
gradivu Saveza komunista Hrvatske, čime je (barem
privremeno) spriječila suočavanje sa svojom prošlošću.
U nekoliko posljednjih mjeseci u
Hrvatskoj se ponovno intenzivno govori o lustraciji.
Stajališta su oprečna - neki su za, neki protiv. Oni
koji su za lustraciju drže da je nužna jer nije
provedena, a oni protiv tvrde da je za nju prekasno.
Vrijeme je prošlo i uz to nije više smislena. Za takve
je lustracija zamišljena kao obračun "filoustaša" s
onima koji su ih pobijedili u Drugom svjetskom ratu.
Potonji uz to drže da lustraciju s 1990. treba
pomaknuti na 2000. kako bi se lustriralo i Tuđmanovo
doba. Tako se to silno važno pitanje elementarnog
morala svodi na predvidiv sukob ljevice i desnice i u
konačnici izjednačavanje komunističkog totalitarizma i
modernizacijskih procesa iz 1990-ih.
Politika nacionalnog pomirenja
Zašto nam treba lustracija komunizma i
što smo naslijedili kao opterećenje iz tog razdoblja?
Lustracija u Hrvatskoj nije se provela onda kada je za
to bilo idealno vrijeme, a to su bile rane 1990-e.
Razlog je jednostavan - vodio se rat za opstanak koji
sam po sebi nije bio vrijeme za nove nacionalne
podjele koje bi lustracija neizbježno izazvala. Uz to
je ograničavajući čimbenik bila i politika nacionalnog
pomirenja s kojom je Hrvatska demokratska zajednica
pobijedila na izborima. U razmatranju zašto je
lustracija izostala ne može se ignorirati ni vrh
HDZ-a. Najbliži suradnik Franje Tuđmana, Josip
Manolić, bio je oficir Odjeljenja zaštite naroda,
komunističke tajne policije koja je prva na listi za
lustraciju. Stoga ima neke osnove za tvrdnju da je
politika nacionalnog pomirenja Franje Tuđmana
onemogućila nužnu dekomunizaciju hrvatskog društva. U
Tuđmanovu obranu treba ponoviti da rane 1990-e nisu
bile pogodne za lustraciju, koja bi s obzirom na
aktualno stanje u Jugoslaviji dodatno podijelila
naciju, čega je on očigledno bio svjestan.
Zahtjeve za
procesuiranjem komunističkih zločina Josip Manolić je
sredinom 1990. lakonski otklonio komentarom da bi
otvaranje rana "neminovno vodilo u cijepanje, u
podvajanje" i da je većina svjesna da to dovodi u
pitanje nacionalno pomirenje. Za njega je maksimum
bilo evidentiranje i prepuštanje povijesti da ih
vrednuje. Na sjednici hrvatskog vrhovništva 8.
kolovoza 1990. u raspravi o srpskom referendumu jedan
od sudionika stavio je do znanja da se u takvim
uvjetima Hrvatska ne može odreći doušnika Službe
državne sigurnosti jer se radi o političkom prevratu
te da država mora iskoristiti sve svoje institucije,
uključujući i one koje prikupljaju informacije jer
sustav ne može funkcionirati na temelju vrlo
nepouzdanih saznanja. Tek se u listopadu u hrvatskom
vrhu držalo da "pravosudni funkcionari koji su na
montiranim procesima i po nalogu sudili nevinim
ljudima" ne mogu ostati na istim funkcijama. Kada je
2000. došlo do smjena, HDZ je optužen za revanšizam, a
u netom objavljenoj knjizi jednog politologa mlađe
generacije taj se čin tumači micanjem profesionalaca i
dovođenjem nekompetentnih i podobnih na njihovo
mjesto.
* * *
S obzirom na temelje društva, potpun
konsenzus oko lustracije nije moguć. Stoga ne bi bilo dobro da je predvodi jedna
politička stranka, nego oko nje treba postići što je moguće širi sporazum.
Lustracija se ne smije pretvoriti u lov na vještice, odnosno političke
neistomišljenike.
* * *
Valja napomenuti da se ni ostale
izborne snage s proljeća 1990. koje su prešle izborni
prag ne čine kao čimbenici koji bi bili spremni za
pokretanje lustracije. Tako je umjesto lustracije
Hrvatska dobila surogat - pomirbu koja, premda ima
pokušaja da se tako interpretira, teško da potječe iz
ustaškog vokabulara, nego je odraz Tuđmanova
reformiranog komunizma. Pomirbom su profitirali
eks-komunisti pa je Hrvatska 1990. izbjegla nužni
diskontinuitet.
Sanader nastavio detuđmanizaciju
Nakon Tuđmanove smrti i pobjede
trećesiječanjske koalicije 2000., izbornim
pobjednicima na pameti nije bila lustracija komunista,
nego lustracija tek okončana Tuđmanova razdoblja. Ta
se lustracija, da se Vlasi ne dosjete, nazvala
detuđmanizacijom i njezine razmjere počelo se
doznavati tek 2004. nakon pobjede HDZ-a na izborima.
No i Sanaderov je HDZ nastavio dijelom
detuđmanizaciju, koja je tek okončana drugostupanjskom
presudom Anti Gotovini i Mladenu Markaču 16. studenoga
2012. Osim što su lustrirali Tuđmana, lustratori su na
velika vrata u javni život i vrijednosni sustav
vratili maršala Tita i njegov komunizam, koji je
prigodno preimenovan u antifašizam. Istini za volju i
sam je Tuđman dao prilog tomu kada je 22. lipnja posve
neprimjereno nametnuo kao Dan antifašizma, premda taj
nadnevak rječito govori o čemu je riječ - o
komunističkom potezu nakon što je napadnuta stvarna
ideološka majka Rusija, odnosno Sovjetski Savez.
Tako smo sada ponovno pred pitanjem
lustracije. Raspravu koja postaje sve intenzivnija
treba gledati i u kontekstu izborne godine. Premda
izbori nisu još zakazani, vodeće političke stranke već
su dulje vrijeme u njima. No stavljajući na stranu
dnevnu politiku, lustracija komunističkog razdoblja i
njegove žive ostavštine nužna je. Ne računajući
Sovjetski Savez, Hrvatska je kao dio Jugoslavije imala
najgori komunistički režim u Europi zbog prirode
komunističke revolucije. U istočnoeuropske zemlje
komunizam je ušao s tenkovima Crvene armije, dok je na
teritoriju raskomadane Jugoslavije taj pokret bio
autohton. Da ne bude nejasnoća, intenzitet je terora i
pritisaka na neistomišljenike varirao. Nakon sedam
godina staljinizma u kojem su eliminirani doslovno svi
stvarni i velik broj potencijalnih protivnika počelo
je postupno ublažavanje terora jer se Titov režim
počeo navikavati na materijalnu pomoć sa Zapada pa je
bio prisiljen dozirati razinu represije da bi je
početkom sedamdesetih godina ponovno pojačao, što je
učinjeno i u nekoliko godina nakon Titove smrti.
Od 1952, kada je Komunistička partija Jugoslavije preimenovana u
Savez komunista Jugoslavije, okončala je sektaški i zločinački dio svoje
prošlosti pa je postala masovnija i pustila duboko korijenje u sve pore društva.
Stvorila je sustav s dvjema klasama - jednom podobnih i drugom nepodobnih, koje
su zauzele svoje mjesto u društvu na temelju kriterija moralno-političke
podobnosti. Taj kriterij poslije je smanjivao intenzitet izbora, no nije nestao
do sama formalnog kraja socijalizma. Današnja elita najvećim je dijelom nastala
na tom kriteriju prema kojem su napredovali podobni, a ne najbolji. I to je
jedan od važnih razloga za lustraciju - ona bi trebala omogućiti jednake šanse
svima, odnosno smanjiti što je moguće više napredovanje po kriterijima umreženih
struktura koje su vladale društvom do 1990. Lustracija nam je nužna da mentalno
iziđemo iz komunizma, što je pitanje elementarnog morala, a ne tema predizbornih
skupova. Sama pak lustracija ponajprije bi bila nužna u medijima, pravosuđu,
gospodarstvu, diplomaciji i kulturi.
Jasan stav prema 1945.-1990.
S obzirom na temelje društva, potpun
konsenzus oko lustracije nije moguć. Stoga ne bi bilo
dobro da je predvodi jedna politička stranka, nego oko
nje treba postići što je moguće širi sporazum. Problem
može biti dnevnopolitička uporaba. Lustracija se ne
smije pretvoriti u lov na vještice, odnosno političke
neistomišljenike. Ona bi morala biti pomno razrađen
niz pravila i odredbi koje bi dale zadovoljštinu
žrtvama i na trajno ili određeno vrijeme onemogućile
da pojedinci koji su kršili ljudska prava budu na
istaknutim mjestima u javnom životu. Zasigurno je da
lustracija zadire u odjeljak tako popularnih ljudskih
prava i tu se mora biti vrlo oprezan kako bi se
prostor za improvizacije sveo na minimum. Prema
razdoblju 1945-1990. morao bi se zauzeti jasan stav na
temelju činjenica prikupljenih u prvom redu na
arhivskoj građi komunističkog sustava. To pak znači da
bi se ona morala deklasificirati i u potpunosti
otvoriti istraživačima.
Lustracija,
dekomunizacija ili neki sličan način sučeljavanja s
komunističkim totalitarizmom nužan nam je. S
lustracijom bi se napokon zauzeo jasan stav prema
razdoblju 1945.-1990. i time bi se konačno privela
kraju dugogodišnja jalova rasprava o ne tako davnoj
prošlosti. Ona, nažalost, rječito pokazuje koliko je
totalitarna svijest još jaka u dijelu hrvatske
javnosti i koliko su još neki "uglednici" spremni
braniti nebranjivo.
Davor Marijan, Vijenac
555
(108) |