Istražitelji su ustanovili da je u Hrvatskoj pronađeno
718 grobnica, od kojih 628 masovnih, a 171 pojedinačna.
U 84 grobnice pokopano je više od stotinu žrtava, a od
toga je u 40-ak i više od njih 300. Procjenjuje se kako
je u tim jamama ukupno više od 89.000 tijela žrtava.
Niti jedan postupak protiv optuženih zločinaca
komunističkog režima u zadnjih 20 godina nije okončan
pravomoćnom presudom za zločin pa ispada kao da se
isti nije ni dogodio, premda znamo da tomu nije tako.
Neovisno o tome, još uvijek nam ostaje nadati se da će
oni počinitelji koji su još uvijek živi, premda su u
poodmakloj životnoj dobi, biti procesuirani, jer
zločin je zločin i nikada ne zastarijeva.
Bilo bi poželjno da se pomire s istinom, iskažu
kajanje za nedjela, da se svojim priznanjem pokušaju
pomiriti sa žrtvama i njihovom živućom rodbinom, da
zatraže oprost i da olakšaju svoju savjest.
A prisjetimo se, pri kraju rata zemlja je bila
najviše natopljena krvlju žrtava, pobijenih bez suda.
To su činile različite komunističke formacije na
području cijele Hrvatske a procjena je da je u okolici
Siska i na Banovini ta odmazda bila najizraženija, jer
tamo leže tijela i do 45.000 žrtava. Slijedi okolica
Krapine (Macelj) i Zagorja. U jamama je pronađeno
mnogo dokaza koji govore o identitetu žrtava i načinu
likvidacija.
Masovna grobišta bila su često razarana i
uništavana, pretvarana u smetlišta i prikrivana na
razne načine pa žrtve i njihovi grobovi jednostavno
nisu postojali. Obitelji pobijenih ako su i znale ili
pretpostavljale gdje se nalaze grobišta nisu ih smjele
posjećivati niti obilježavati. Ipak, ni strah od
režima ni protok desetljeća nisu potisnuli u zaborav
te žrtve kod njihove rodbine i prijatelja, ali ni kod
još uvijek ustrašenih svjedoka ili pak počinitelja
zločina.
Mi u HSS-u smatramo da je potrebno
identificirati sva ta grobišta, obilježiti ih
primjerenim spomen obilježjima te omogućiti održavanje
pogrebnih obreda svih vjera, iskazivanje pijeteta
prema žrtvama i zato smo zajedno s Klubom HDZ-a i
predložili donošenje ovog Zakona.
Stava smo da obiteljima treba
omogućiti da prožive žalovanje zbog gubitaka svojih
očeva i majki, braće i sestara, sinova i kćeri koje
nisu mogli proživjeti zbog neizvjesnosti o mjestu i
vremenu pogubljenja, zbog zavjere šutnje o zločinu pa
i zabrane samog spominjanja umorenih. Ovim zakonom
diže se glas protiv totalitarizma, posebno protiv
skrivanja i relativiziranja strašnih komunističkih
zločina čije posljedice još uvijek osjećamo.
Za ljudski
um gotovo je neobjašnivo da odrastao čovjek iz bilo
kojeg razloga uzme život drugom ljudskom biću. To se
protivi prirodi čovjeka, nešto se duboko buni u njemu
- to da se život uzme ljudima koji pripadaju određenom
narodu ili ne podupiru neku ideologiju još je neumnije
i teže shvatljivije.
No, na žalost
svjedoci smo da se to događalo i događa se. Prema
kršćanskom viđenju odnosa prema žrtvama upravo je
žrtva ta koja treba biti u fokusu i to u smislu
otkrivanja istine i poštivanja njenog digniteta.
Žrtvama iz prošlosti se još uvijek
manipulira u svrhu stjecanja neke dobiti u sadašnjosti
ili budućnosti.U konkretnom slučaju u Hrvatskoj neke
žrtve kao da imaju pravo na status žrtve, a nekima kao
da se to pravo negira i kao da su neke žrtve nevine, a
za neke se implicitno sugerira da su same krive što su
se našle na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Kada se
govori o žrtvama komunističkog režima, a posebice
Bleiburga i Križnog puta, na hrvatskim je
povjesničarima da utvrde konačni broj žrtava te
ljudske katastrofe koja se bolno usjekla u kolektivno
pamćenje Hrvata. Danas više od polja stoljeća od
tragedija koje ovdje spominjem, potpuno je nejasno
kako to da dio suvremenih hrvatskih povjesničara još
uvijek nalazi nekakva opravdanja za Jasenovac,
Bleiburg ili Križni put.
Bleiburg i
Križni put ali i drugi komunistički zločini teške su
traume hrvatskog naroda i dok se ne rasvijetle sasvim
se sigurno neće dogoditi iskorak suočavanja sa
zločinima vlastitog naroda i ni do kakvog čišćenja
pamćenja neće doći.
Iako je s prolaženjem godina sve manje
onih koji mogu svjedočiti o svojim iskustvima i
strahotama Drugoga svjetskoga rata i poraća, važno je
da njihovom pomoći i svjedočanstvima u istini novi
naraštaji dobiju i čuvaju primjereno razumijevanje tih
događaja, sa svim grubostima i potrebom za čišćenjem
spomena.
Novi naraštaji, a posebno djeca i
mladi, vremenskim odmakom od stvarnih događaja, imaju
priliku da svojim zalaganjem osvjetljuju istinu koja
nas jedina može osloboditi od otvorenih i skrivenih
sukoba, proizišlih iz manipuliranja istinom. Zalažemo
se da se svim istinoljubivim sredstvima što prije
istraže svi aspekti događanja prije, za vrijeme i
nakon Drugoga svjetskog rata. Premda je prošlo toliko
vremena, a u njemu i mnoštvo mogućnosti, taj trud ne
samo da ni danas nije uzaludan, nego je nužno
potreban.
Valja se potruditi oko dostupnosti
svih relevantnih dokumenata i svjedočanstava,
otvaranja arhiva koji imaju veze s razumijevanjem
cjelokupnoga konteksta, oko primjene valjane
znanstvene metode koja je prožeta čežnjom za istinom i
zauzetošću za dobro. Posao koji može izgledati
isključivo kao zadaća povjesničara - jer obično se
kaže da se time treba baviti struka, a ostali se
trebaju okrenuti budućnosti - taj posao se ipak ne
tiče samo povjesničara, nego svakoga od nas.
Znamo da puno toga, a osobito mir,
ovisi o svakomu od nas: od našega htijenja, stavova,
naših riječi i gesta, no ponajprije od nastojanja da
budemo otvoreni u istini. Imena žrtava, njihovi
životi, njihov osobni hod kroz tamu obvezuju nas na
traženje istine. Stotinama stratišta u Hrvatskoj,
potrebna je istina kojoj se ništa ne dodaje i iz koje
se ništa ne izostavlja; istina koja neće biti ušutkana
novim ideologijama i promicana do razine novih
poniženja i zločina.
Hrvatsko pučanstvo tijekom dvadesetog
stoljeća pogodila je tragedija koja je, po riječima
Pape Ivana Pavla II., obilježena trima velikim zlima:
fašizmom, nacizmom i komunizmom. Opravdavati jedan
totalitarizam, odnosno zataškavati i prešućivati
nepravdu koju je nanio, znači unositi trajni nemir u
društvo i javnost, jer i povijesna laž je zločin.
Pitanja vezana uz Drugi svjetski rat i
totalitarističke režime dvadesetog stoljeća neće
prestati unositi nemir i neprijateljstva u naše
društvo dokle god se istom mjerom ne odnosimo prema
svim totalitarističkim režimima i dok istom mjerom ne
bude zagarantiran spomen za sve žrtve.
Svaka žrtva terora je tragedija i
sramota čovječanstva. Svake žrtve se valja sjetiti
kako bi dobila dostojanstvo i kako se takva tragedija
ne bi ponovila.
Zbog žrtava
komunističkih zločina čije su kosti razasute i čiji se
grobovi ne znaju, HSS je sa HDZ-om uputio u saborsku
proceduru Prijedlog Zakona o pronalaženju i
obilježavanju i održavanju grobova žrtava
komunističkih zločina nakon 2. svjetskog rata.
Ovaj zakon odnosi se na žrtve u poraću, dakle u
vremenu kojem vrijede zakonske ali i opće
civilizacijske odredbe o pravu na pravedno suđenje.
Na području Republike Hrvatske dogodila su se
masovna ubojstva nakon završetka 2. svjetskog rata.
Brojni su razlozi teških komunističkih zločina iz toga
razdoblja ali svima im je zajedničko usmrćivanje
političkih protivnika zato jer su drugačije mislili i
osjećali. Ubijeni su bez suđenja ili u montiranim
procesima bez prava na obranu. Sve žrtve ubijene pod
takvim okolnostima su nevine i zaslužuju puno
poštovanje.
Hrvatski sabor je prihvatio Europsku
deklaraciju o osudi komunističkih zločina, a 30.
lipnja 2006. godine je donio Deklaraciju o osudi
komunističkih zločina počinjenih tijekom totalitarnog
komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do '90.
godine. Deklaracijom se osuđuju svi komunistički
zločini nabrojeni u članku 2. Rezolucije 1471 Vijeća
Europe.
Žrtve komunističkih zločina su kako
utvrđuje Deklaracija Vijeća Europe ubijene u ime
ideologije, klasne borbe, te načela diktature i
proleterijata. Prema deklaraciji njihova je žrtva
posljedica neslaganja sa zločinačkim komunističkim
režimom.
Međunarodna
zajednica nije osudila počinitelje tih zločina, kao
što je to učinila sa užasnim zločinima nacizma.
Te su žrtve izbrisane iz povijesti sjećanja, jer
nema ni evidencije njihova broja, niti obilježavanja
posmrtnih ostataka u njihovim neznanim grobovima. Time
je onemogućeno prigodno obilježavanja grobova žrtava i
odavanje zasluženih počasti.
Rehabilitacija žrtava komunističkih zločina naša je
obaveza, obilježavanje njihovih grobova je naš dug
prema prošlosti i zalog za budućnost. Žrtve ne možemo
vratiti, ali možemo im i moramo pružiti dužno
poštovanje.
Ovaj zakon određuje način pronalaženja,
obilježavanja i trajnog održavanja grobova žrtava
komunističkih zločina iz razdoblja nakon 2. svjetskog
rata. Dakle, ovdje treba još jednom reći, da je ovo
zakon koji ide u smjeru dostojnog obilježavanja
grobova malih ljudi, koji baš i nisu imali previše
izbora u vrijeme sukoba velikih. Baš zbog razloga što
je Hrvatska u tom ratu bila mala i zbog razloga
okupacije dva totalitarna sustava fašizma i nacizma,
te nemilosrdne ustaške vlasti u Zagrebu, pa onda i
Narodnooslobodilačkih snaga koje su se sve više
crvenile kako se rat bližio kraju, netko u nekom selu
završio je tamo gdje ga je prvi, jači naravno pod
prijetnjom oružja pokupio i odveo.
Žrtve toga razdoblja obuhvaćaju i
osobe ubijene u komunističkim progonima, sudskim
procesima, zatvorima i logorima. Jednako tako dostojno
obilježavanje zaslužuju i žrtve koje su od
komunističkog jugoslavenskog režima ubijene u
inozemstvu i organizaciji jugoslavenskih tajnih
službi.
Najveći dio ovih ubojstava nikada nije istražen niti
evidentiran.
Ovim prijedlogom zakona svim
komunističkim žrtvama trebalo bi se omogućiti davanje
dužne počasti nakon pronalaženja i obilježavanja
grobova. Komunistički zločini znamen su iskazane
ideološke mržnje i nepriznate etničke istrage. Ovim
zakonom želimo ukazati da svaka ljudska osoba ima
pravo na ljudsko dostojanstvo pa i nakon smrti jer je
to temeljno etičko načelo.
Da bi se prekinulo omalovažavanje i
šutnja o tim nepriznatim žrtvama rata i poraća te
omogućilo pravo na javnost i na pijetet potrebno je
objektivno i cjelovito istraživanje tih ratnih zločina
i zločina protiv čovječnosti, potrebno je ustanoviti
povijesne činjenice i na osnovi njih razviti
pedagogiju pomirenja i oprosta.
Oprost je preduvjet pomirenja. Ne može se pozivati
na pomirenje, a šutjeti o opraštanju i potrebi da
počinitelj postane svjestan učinjenog zla i zamoli za
oproštenje.
Ta šutnja sugerira izbjegavanje govora
o krivnji i odgovornosti. Svaki zločin ima
počinitelja. U procesu opraštanja uključeni su i žrtva
i počinitelj. To bi bilo jedino logično. Taj proces je
različit i za žrtvu i počinitelja, a u ovom slučaju za
obitelji tih žrtava.Za razumijevanje te razlike
potrebno je prije svega podvući razliku između žrtve i
počinitelja, te prvenstveno žrtvi priznati žrtvu.
Mi u Klubu HSS-a predlaganjem ovog Zakona to i
činimo.
Marijana Petir, potpredsjednica HSS-a
|
