Otada pa sve do danas hrvatska oslobodilačka vojno-redarstvena operacija "Oluja" svim je velikosrpskim ideolozima, političarima i vojnim stratezima bila i ostala "kost u grlu", jer su se planovi o velikoj Srbiji raspršili u nepuna 72 sata.
Zato su odmah u svijet poslane teze o zločinačkom pothvatu hrvatskih postrojba, etničkom čišćenju nenaoružanoga srpskoga naroda i progonu 150'000, 200'000 ili 300'000 Srba, što se ponavlja svake godine, posebice uoči obljetnice "Oluje". Te su teze pale na "plodno tlo" ne samo kod nekih međunarodnih političkih čimbenika nesklonih Hrvatskoj, koji su pod svaku cijenu htjeli očuvati Jugoslaviju od raspada, nego i kod brojnih nevladinih udruga u Hrvatskoj, koje se protive slavljenju njezina oslobođenja, tražeći od nje isprike, odštete, žaljenje i slično.
Nema ni smisla ni koristi takvima stalno predočavati povijesne činjenice, objašnjavati stvarne uzroke i posljedice, upozoravati na povijesne krivotvorine jer će već sljedeće godine ponavljati svoje tvrdnje i optužbe. Dovoljno je, možda, samo prisjetiti se barem maloga dijela faktografije, iz čega su razvidni razlozi, slijed i posljedice "Oluje".
Prvo, nekadašnji su "srpski junaci", zdušno podržavani od srbijanskih medija, izjavljivali:
- "Zarekao sam se da ću srušiti katedralu u Zagrebu i na tom mjestu podići dječji vrtić" (Željko Ražnatović Arkan, "Borba").
- "Najveći mi je užitak pucati nedjeljom za vrijeme misa u vinkovačkim crkvama" (četnički zapovjednik Šalić iz Mirkovaca, "Mi").
- "Hrvatima ovdje nema mjesta! Oni Srbi za koje bi to (protjerivanje iz Srbije) bila bolna operacija, najbolje bi bilo da posjedaju, neki su se već dragovoljno javili, u autobuse i vlakove, pa da idu zajedno s Hrvatima u Zagreb" (Vo jislav Šešelj, "Osmica"),
- "Moja je supruga (Hrvatica) ipak rodila Jovana, koji je kršten u pravoslavnoj crkvi, te će, ako Bog da, i sama biti sahranjena na srpskom pravoslavnom groblju" (Dušan Zelenbaba, "Iskra").
- "Junaci! Gdje prođete živih - nema, zarobljenih - nema, a uzmi što hoćeš, samo ako možeš da poneseš" (Milan Martić, "Iskra").
Drugo, u transkriptima razgovora vođenih 4. kolovoza 1995., koji je snimila Središnjica za elektronsko izviđanje HV-a, uz ostalo stoji:
»- Milan Babić (predsjednik Vlade RSK): 'Slušaj, nema što da se radi. Izvlači narod odozdo!'
- Mile Mrkšić (general Vojske Jugoslavije, zapovjednik Štaba krajinske vojske): 'Pa evo, krećemo s time'...
- Milan Martić (predsjednik RSK): 'Milane, od Vrhovnog savjeta obrane samo smo ja i general tu, pa razmišljamo da žene i djecu izvlačimo.' ,
- Milan Babić: 'Nema druge.'
Ubrzo Milan Martić potpisuje naredbu br. 2-1313- 1/95 o evakuaciji srpskoga stanovništva iz RSK-a.
Treće, Srbima se iz RSK-a na ulasku u Srbiju dijele već izrađeni potrebni dokumenti.
Četvrto, Savo Štrbac, odvjetnik, bliski suradnik krajinskih čelnika i voditelj Dokumentacijskoga centra "Veritas"« u Beogradu, javno je priznao: "Morali smo sačuvati našu biološku masu."
Peto, Međunarodni sud u Haagu utvrdio je:
"Dužnosnici Republike Srpske Krajine pozvali su stanovnike da napuste područja."
Sapienti sat!
Tomislav Vuković, Glas koncila
|
