S obzirom na to zaključujemo da su svi pozvani da
sudjeluju u javnoj raspravi zatečeni u apsurdnoj
situaciji: pozvani su da daju prijedloge o inačici
pravopisa Instituta, a pritom je posve prirodno i nužno
da zagledaju u postojeće pravopisne priručnike (nejasno
je jedino smije li se to i priznati!) budući da je u
njima pravopisna problematika obrađena i sustavnije i
podrobnije negoli je to učinjeno u pravopisnoj inačici
Instituta. Apsurdno je da već nekoliko tjedana javnost
radi na popravljanju radne inačice pravopisa zagledajući
u postojeće, zgotovljene, daleko opsežnije, potpunije i
jednoznačnije pravopisne priručnike.
2. Hrvatsko je društvo umorno od
"demokratskih rasprava" koje su okončane i prije
negoli su započele, od "demokratskih rasprava"
rezultati kojih su poznati i prije negoli je rasprava
i otpočela. Temeljni je preduvjet svake demokratske
rasprave o nekome prijedlogu, pa tako i o pravopisnom
projektu Instituta, da ponuđeni prijedlog u konačnici
može biti - odluči li se tako u raspravi -
neprihvaćen.
U vezi s time želimo reći: prvo, da su predstavnici
Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta i prije negoli je pravopis Instituta
predstavljen (npr. ministrova izjava u Opatiji od 9. travnja), a i za vrijeme
trajanja rasprave (npr. ministrova obavijest nakladnicima od 26. travnja)
nedvosmisleno izjavljivali da će se pravopis Instituta primjenjivati u školama.
Dakle kakav god da bude - Ministarstvo je odlučilo da će pravopis Instituta biti
primjenjivan. I prije negoli je rasprava započela, Ministarstvo zna rezultate te
rasprave ili ne želi za njih ni znati - svejedno, pravopis će biti primjenjivan
u školama.
Dakle odavno je jasno da će priručnik Instituta biti proglašen
službenim. Ali jasno je i to da će se i drugi pravopisni priručnici morati
rabiti jer korisnici na mnoga pitanja u "službenome" neće pronaći odgovora.
Drugo, hvale je vrijedno da su autori inačice za javnu raspravu
zainteresirani za mišljenje drugih stručnjaka i hrvatske javnosti. Istina je da
se pozivaju na demokratičnost i znanstvena načela kojih se drže u svojem radu,
ali nije objašnjeno na temelju kojih će kriterija vrednovati prijedloge iznesene
u raspravi. Pozicija za koju su se izborili - bolje rečeno, koja im je dana -
vrlo je lagodna. "Mi" pozivamo na raspravu, demokratsku naravno, ali "mi" smo
ujedno ti koji ocjenjujemo tuđa mišljenja, "mi" smo ti koji odlučujemo jesu li
tuđe primjedbe o našemu radu prihvatljive i dobronamjerne. Ipak, u akademskoj
zajednici uobičajeno je da tekstove vrednuju vanjski recenzenti. Ne znamo zašto
tako ne bi bilo i s tekstom pravopisa. Ne znamo zašto znanstvena kompetitivnost
i ustanova vanjske recenzije odjedanput ne vrijedi kada je riječ o pravopisu
Instituta.
3. U našoj
jezičnoj kulturi u optjecaju je i u uporabi, kao što
je poznato, više pravopisnih priručnika: Hrvatski
pravopis (Babić-Finka-Moguš), Pravopis hrvatskoga
jezika (Anić-Silić), Hrvatski pravopis (Babić-Moguš),
Hrvatski školski pravopis (Babić-Moguš-Ham) te
Hrvatski pravopis Matice hrvatske, autori kojega su
Badurina, Marković i Mićanović. Institut uglavnom nije
zauzimao autonoman stav spram problematike hrvatskoga
pravopisa.
Sve do 2012. godine Institut podupire odluke Vijeća za normu hrvatskoga jezika
te provodi pravopisnu politiku tako što se jasno odlučuje za jedan pravopisni
priručnik. Nakon ministrova ukidanja Vijeća za normu hrvatskoga jezika i izbora
novoga ravnatelja Instituta odlučuje napraviti svoj pravopis, a u nizu medijskih
istupa ravnatelj Instituta najavljuje da će taj pravopis biti konačan,
jedinstven, obvezujući. U svemu tome ne možemo prepoznati drugo doli
taktiziranje znanstvenika koji svoje znanstvene stavove oblikuju u skladu sa
željama trenutne vlasti u državi ili u ustanovi. Nijednom pravom filologu neće
na pamet pasti tvrditi da njegovo djelo mora biti konačno i obvezujuće, takve
formulacije priliče nekim drugim disciplinama.
Poznavatelji hrvatske jezične
povijesti potpuno su svjesni da je pravopisno pitanje
već dugo prijeporno pitanje jezične politike. Svi mi
koji nemamo kratko pamćenje, koji nismo zaboravili što
smo čitali o povijesti hrvatskoga jezičnoga standarda
ili nismo propustili da o njoj naučimo što više, dobro
znamo da svaki pravopisni projekt koji svoju sudbinu
veže isključivo uz trenutnu političku volju može
računati samo na kratkoročan uspjeh i privremene
probitke.
4. Želimo li doista demokratsku
raspravu, želimo li se doista voditi znanstvenim
načelima, želimo li se doista društveno i stručno
odgovorno ponašati - pa tako i kad je riječ o
jezičnopolitičkim pitanjima, konkretno pravopisnim -
trebamo se oduprijeti tomu da se pojedinim interesnim
skupinama, a takve postoje svugdje u društvu, pa tako
i u akademskoj zajednici (što se ne može prikriti),
osigurava i dodjeljuje po nečijoj (samo)volji pozicija
koja je - koliko god da se pokušavala kamuflirati
pozivima na demokratičnost i znanstvenost -
monopolistička.
5. Smatramo
da u potrazi za rješenjem pravopisnoga pitanja treba
voditi računa o sljedećem:
- hrvatski pravopis, neovisno o tome što postoji više pravopisnih priručnika,
znatnim je dijelom posve usuglašen i stabilan;
- svaka zainteresirana skupina ima pravo ponuditi svoj pravopisni projekt, a
javna rasprava treba se voditi o svim pravopisnim priručnicima - stavimo dakle
na stol priručnike i usporedimo njihova pravopisna pravila i rječnik;
- pozivamo da se umjesto jalove rasprave o dvama-trima pravopisnim pitanjima
raspravlja o srži: o tome što pojedini priručnik sadrži, a što ne sadrži (a
morao bi sadržavati), koji je pravopisni priručnik i koji pravopisni rječnik
najiscrpniji, o tome u kojoj je mjeri svaki od ponuđenih priručnika doista od
pomoći onomu koji piše hrvatskim standardnim jezikom (posebice učeniku,
studentu, profesoru, lektoru, prevoditelju, književniku, znanstveniku,
službeniku, novinaru);
- pozivi na pravopisno jedinstvo i izdavanje "jedinstvenog pravopisa" nažalost
prečesto dolaze od onih koji jedino računaju s time da s pozicije
institucionalne moći lakše mogu svoje partikularne stavove progurati kao
zajedničke i općeprihvaćene;
- uobičajeno je da o uporabi pravopisa u školi odlučuje mjerodavno
ministarstvo, pa bi tako trebalo biti i u našem školskom sustavu, ali ne tako da
ministarstvo izravnom nagodbom - bez natječaja, bez jasno utvrđene procedure -
sa zainteresiranom skupinom (institucija, pojedinci) određuje "službeni
pravopis";
Dakle, ako govorimo o obvezujućem
pravopisnom priručniku, govorimo o školi i, možda, o
državnoj upravi, a nikako o cijeloj hrvatskoj jezičnoj
kulturi. Njoj ne treba jedan obvezujući, tzv. konačni
pravopisni priručnik, kao što joj ne treba ni samo
jedan rječnik, ni samo jedna gramatika.
Smatrajući da svaki temeljni jezični
priručnik, pa tako i pravopisni, treba proći test
prihvatljivosti u jezičnoj zajednici tako što će joj
služiti kao pomagalo i jedino tako sebi priskrbiti
legitiman status, pozivamo i ohrabrujemo pripadnice i
pripadnike hrvatske jezične zajednice da proučavaju
svoj jezik i da o njemu osviješteno i aktivno
odlučuju. Ne budu li to činili, to će činiti drugi
umjesto njih.
Igor
Zidić, predsjednik Matice hrvatske
Zagreb, 7. svibnja
2013. |