Strašne i nepravedne osude, koje su, na prvostupanjskoj
razini, izrečene hrvatskim generalima moraju, osim
ogorčenja u Hrvatskoj, proizvesti i neke druge učinke.
Prvo je potrebno da hrvatska politika prizna svoju
nekompetentnost, površnost i sporost, jer je pokazala da
se nije znala nositi s problemima, koji su - glede
načina rada Haaškoga suda i njegovih intencija - i
prosječnom hrvatskom građaninu bili jasni; svi smo
vidjeli, prije nekoliko godina, da će "udruženi
zločinački pothvat" - termin već korišten u nekim
presudama - biti ključna točka optužnice, koja će - ne
bude li oborena - dovesti u pitanje legitimitet hrvatske
borbe i legitimitet hrvatske države. Još gore: hrvatska
je politika pokazala da nije dorasla ni djelovanju
agencije Veritas i njezina manipulatora Save Štrbca,
koji su, ma što tko rekao, davno napisali i objavili
scenarij ovoga suđenja, predvidjeli drakonske kazne i
naveli, precizno i sustavno, pogubne posljedice koje će
po Hrvatsku imati ova sudska farsa. Ne tvrdimo da je -
za razliku od raznih hrvatskih vlada - Štrbac bio
vidovit; možda je samo bio bolje obaviješten s istih
onih izvora koji su i režirali ishod ovoga suđenja. Zar
dostatna indikacija nije bilo aboliranje od postupaka
dvojice - po zapovjednoj odgovornosti - najistaknutijih
generala JA: Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića? Zar oni
nisu - s vrhom JA - bili organizatori vukovarskoga
masakra, najstrašnijega uništavanja jednoga grada i
ubijanja civila u njemu u Europi poslije 1945? Gdje je
tada bio čuveni smisao Carle del Ponte za žrtve? Gdje je
bio njezin smisao za žrtve u Osijeku, Dubrovniku,
Škabrnji, Pakracu, Vinkovcima, Slavonskom Brodu,
Konavlima? Jesu li je hrvatski političari pitali o tome?
General Ante Gotovina i prvi
hrvatski predsjednik Franjo Tuđman
Ako jesu - što im je odgovorila? Što
su poduzeli nakon što je Geoffrey Nice, Miloševićev
tužitelj, govorio o tome da ona inzistira na
optužnicama protiv vodstva svih naroda bivše
Jugoslavije "bez obzira na dokaze"; tada nam je
trebala diplomatska ofenziva više nego danas. Nakon
što smo prvostupanjske presude proglasili političkima
mi krećemo u diplomatsku - čitaj: političku - akciju -
opovrgavanja tih presuda!
Zašto sada moramo skakati sebi u usta?
Zato što nismo reagirali onda kad je bilo neusporedivo
bolje vrijeme za diplomaciju nego što je danas. Danas
će svaki hrvatski diplomat djelovati s vrećom
inkriminacija na leđima, pogrbljen od tereta i s
osjećajem da mu je djelovati neprimjerenim oruđem.
Hrvatska mora, bez obzira na cijenu, okupiti najjaču
moguću - vjerojatno međunarodnu - pravničku i
specijalističku ekipu, da uz dosadašnje branitelje,
obrani stečevine Domovinskoga rata, da obrani
najčasnije svoje generale, da obrani svoju teško
stečenu državu.
Protivno zdravome razumu, u trenutku
kad počinje internacionalna - tobože pravosudna -
destrukcija svega što je hrvatski narod stvorio u
teškim godinama između 1991. i 1995, opet se kroz
medije, s tribina i skupova, šire glasovi
neodgovornih: kako u pitanje nije doveden Domovinski
rat, ni hrvatska država. Pročitajte, gospodo
političari, što Vam o tomu potkopavanju hrvatske
države govore dosadašnji haaški sudski procesi i
nekolike izrečene presude. Zašto smo svi mi sada -
kraj svih naših Ureda za suradnju s Haagom,
raznoraznih službenika, odvjetničkih timova,
institucija i političara - iznenađeni, a samo Veritas
zna da sve ide prema planu? Ili nismo kompetentni, ili
svoje kompetencije ne umijemo realizirati u praksi?
Što bi još moglo biti? "Udruženi
zločinački pothvat" - ta strašna, po svojoj
bezobzirnosti upravo zločinačka inkriminacija Hrvatske
- imenuje, bez dvoumljenja, kao prvog inspiratora
zločina i kao najodgovornijega zločinca, hrvatskog
predsjednika dr. Franju Tuđmana; kao drugog, ministra
obrane Gojka Šuška; kao trećeg i četvrtog načelnike
Stožera generale Janka Bobetka i Zvonimira Červenka;
potom zapovjednika akcije Oluja generala Antu Gotovinu
i zapovjednika specijalaca generala Mladena Markača.
Ivan Čermak oslobođen je samo zato što se nije uklopio
u konstrukciju Sudbenoga vijeća o "udruženom
zločinačkom pothvatu": nije, naime, bio sudionikom
brijunskoga savjetovanja uoči Oluje, kad je Tuđman, i
sam vojnik, i vrhovni zapovjednik, okupio svoje
generale uoči odlučujuće bitke za Hrvatsku. Očito je,
da je sudu "udruženi zločinački pothvat" bio važniji
od broja osuđenih. I to je dodatan razlog za
nevjericu. Alternativa je bila slomiti SAO Krajinu ili
trpjeti teror u Hrvatskoj, raketiranja Zagreba i
drugih hrvatskih gradova po kojima sudac Orie nije
skupljao mrtve. Po Kninu jest: jednoga u "prekomjernu
granatiranju"! Kad je optužnica koncentrirana na sam
državni vrh, na predsjednika RH, na najodgovornijega
ministra u (ratnoj) vladi i na glavne zapovjednike,
tko nas još može obmanuti pričom o tome da institucije
države, oslobodilačkog rata i sama Oluja nisu dovedene
u pitanje?
Popustljivost pred pritiscima
Tvrdimo, da to može učiniti samo
politički naivac, neodgovorna osoba ili prikriveni
neprijatelj. Čak i da griješimo, a uvjereni smo da
nije tako, iskustvo bi nas moralo prisiliti na najveći
oprez. Bolje je puhati na hladno nego sjesti na
podmetnut, užareni stolac. Treba uzeti u obzir brojne
mogućnosti, o kojima se javno i ne raspravlja. Sudbeno
vijeće i Sud za ratne zločine na teritoriju bivše
Jugoslavije zasad sve karte drže u svojim rukama. Naše
je mišljenje da smo izgubili dragocjeno vrijeme. Sada
će borba biti stostruko teža i, svakako, manje
izgledna. Pitajmo se na primjer, što će biti ako
Žalbeno vijeće smanji kaznu generalima, ali ne
izmijeni kvalifikaciju čina? Takav bi pristup omekšao
hrvatska srca i išao na ruku generalima (koji
zaslužuju svu našu zahvalnost i solidarnost), ali
Republici Hrvatskoj ne bi olakšao, nego još i dodatno
zakomplicirao život. Jesu li svjesni naši političari
koliki se tu prostor otvara za tisuće privatnih tužbi;
protiv zločinačke države, protiv mjesnih (zločinačkih)
zakona, protiv organa biranih po zakonima
(zločinačkih) umova? Kakva će se povijest predavati u
našim školama? Hrvatska, Štrbčeva, ona Carle del Ponte
ili suca Oriea? Hoće li u našim školskim knjigama
pisati da je Gotovina junak, kako ga je prekjučer
predstavio jedan naš dnevni list ili zločinac - kako
ga je predstavio sudac Orie? Kako će biti prikazivan i
tumačen Domovinski rat, Oluja, kako Tuđman?
General Mladen Markač, zapovjednik
specijalaca
Ne otvara li
se mogućnost da svaka privatna osoba podigne tužbu
protiv pisaca i nakladnika udžbenika ili profesora
koji će povijest tumačiti različito od pravovaljane
sudske presude? Zamišljamo stotine roditelja koji mogu
uputiti, primjerice, žalbu Sudu u Strassbourgu,
tražeći zaštitu istine i prava, tvrdeći kako im
hrvatske školske knjige truju djecu, zastupajući teze
suprotne ocjenama Suda OUN-a? Što će poduzeti
Hrvatska, kao moguća članica EU, ako većina zemalja
članica ili čak samo one najutjecajnije zatraže od nas
da naše povjesnice - barem one školske - uskladimo s
(haaškom) istinom?
Hoćemo li
trajno imati dva udžbenika za društvene predmete:
jedne za hrvatsku, druge za srpsku djecu? Ili samo ove
druge? Hoćemo li sami uklanjati spomenike predsjedniku
i pobjedniku Tuđmanu ili ćemo čekati dok netko ne
podmetne bombu pod spomenik "zločincu"? Hoćemo li i
sada skidati transparente, slike i brisati grafite u
počast Gotovini i Markaču kao što smo to već
bjesomučno radili? Hoćemo li pred stranim dužnosnicima
skrivati njihove fotografije, ili ćemo sudski
progoniti one koji tako ne postupe? Hrvatska se
ponašala nedosljedno i rekli bismo, u nekim segmentima
javnog života, kukavički, bez karaktera. Evidentno je
da smo maksimalno senzibilizirani na svaki pritisak sa
strane, a pritisaka će biti i dalje. Što ako nam
netko, za tjedan dana, prišapne da treba ukloniti
slike hrvatskih generala iz novina, s televizije i
javnih mjesta jer Europa na to gleda prijekim okom - a
upozoreni smo na to da smo pod povećalom - pa bi nas i
to moglo usporiti na našem pobjedonosnom putu u EU?
Hoćemo li opet, u ime dosljedne hrvatske politike,
naložiti (više)stranačkim poslušnicima u redakcijama,
poglavarstvima i drugdje da tiho ispune želje
Europljana?
Hrvatska politika bez jasnih moralnih
kriterija
Zadnji je čas da hrvatski političari
svih stranaka uvaže da je Hrvatska stradavala i da
stradava i zbog njih. Zbog pojedinačne pohlepe, zbog
umreženoga kriminala, zbog nedostatka savjesti, zbog
ignoriranja struke i žrtvovanja znanja i sposobnosti
stranačkoj stezi, interesima, kadroviranju.
Nama neće
pomoći misli senatora Petera Galbraitha, koji je ovih
dana hrvatskoj novinarki rekao: "Nema mnogo zemalja u
svijetu koje bi u ime pravde izručile svoje najviše
generale koji su se borili u pobjedničkom ratu. To
samo pokazuje da je Hrvatska sazrela." Prva od te
dvije rečenice, ne da eskulpira, nego, naprotiv,
prokazuje hrvatsku politiku: učinila je nešto što se
ne radi. Zašto? Je li bila svjesna, kao što Galbraith
jest, da to gotovo nitko osim njih ne bi bio učinio?
Senatora
Galbraitha bismo rado upitali: Bi li SAD izručile
svoje pobjedničke generale? Bi li pretpostavljeni
negativan odgovor značio da Amerika - za razliku od
Hrvatske - još nije sazrela? Mi, naravno, mislimo da
je Amerika velika, zrela zemlja, ali i to da gosp.
Galbraith ovdje samo signalizira da za nas vrijede
kriteriji koji za njih ne vrijede.
U našoj politici nema jasnih moralnih
kriterija bez kojih nema i ne može biti nikakva javnog
djelovanja. To nam se osvećuje i kroz nedostatno
sankcioniranje naših vlastitih zločina, paleža i
drugih ratnih i poratnih ekscesa. Nije dostatno
procesuirati, nego je potrebno i sankcionirati sve što
zaslužuje da bude sankcionirano. Mnoge su stranke bile
spremne prodati sve što imamo: "obiteljsko srebro" -
kako se to često kaže: tvornice, banke, vode; pa zašto
ne i generale, kao što im ovih dana, diljem Hrvatske,
predbacuje narod.
Mi ne optužujemo sadašnje političke
vođe za "prodaju generala", jer su to učinili drugi,
ali skrećemo pozornost da treba više voditi računa o
tome što narod osjeća, misli, i govori - to je ono što
ga tišti i ono što nam pokazuje da se - u nekom
trenutku - narod i politika opasno razilaze. Na
izborima - često - takav razlaz dođe na naplatu. Osim
toga politika narodu duguje istinu o EU. To ističemo
zbog toga što su porazne vijesti iz Haaga srozale
hrvatski proeuropski eros na dosad najniže grane.
I koliko god nas neki uvjeravali da
je Sud instrument OUN-a, a ne EU-a, svima je poznato
da su europske zemlje, a ne, primjerice,
latinoameričke, imale ozbiljnih ingerencija pri
formiranju i organiziranju Suda, a i pri selektivnom
pristupu zločinima i sudskim postupcima koji će biti
otvoreni. Svi glavni haaški tužitelji i glavni suci
jesu Europljani. Hrvatska iskustva govore da su
naročitu nesklonost prema Hrvatskoj dosad iskazivale
institucije nizozemske i britanske vlade i nekih
skandinavskih zemalja. Tome se uvelike čudio britanski
ministar pravosuđa gosp. Kenneth Clark - slučajno gost
Zagreba baš uoči sudskih presuda! - kojemu je
proglašenje hrvatske neovisnosti jedan od najljepših
trenutaka u životu (!), koji odobrava demonstracije
branitelja, jer je to u skladu s demokratskim
kodeksom, ali odmah domeće: "Presudu morate
prihvatiti". Dakle: možete demonstrirati koliko
hoćete, ali morate prihvatiti što vam bude naloženo. I
Carla del Ponte je u neku ruku, britanska učenica;
tamo je prošla dio svoje obuke. Sve nas to - i
mnogošta drugo - sili da još jednom upozorimo naše
političke arbitre da EU nije i ne može biti neki
nadnaravni cilj Hrvatske, njezin ultima ratio. Prvi
hrvatski cilj uvijek bi morala biti Hrvatska sama,
nezavisna Hrvatska, i to, nedvojbeno, prije EU i bilo
kojeg drugog subjekta. Samo onaj koji drži do sebe
može nešto značiti i drugome.
Cijena ulaska u EU i NATO
Narod ove
zemlje, nakon svega što je prošao, mora znati cijenu
našeg ostvarenog članstva u NATO-u i cijenu naših
pretpristupnih pregovora o - sada jako hitnom, a
realno još nepripremljenom - ulasku u EU. Ako su glave
naših generala dio nametnute cijene našeg ulaska u EU
i ako to javnost tako ocijeni - dvojimo da će Hrvatska
prihvatiti takav Sud, takvu trgovinu i takvu EU.
Odakle to znamo? Realno govoreći: samo
pretpostavljamo. Referendum za EU - dođe li uskoro -
pokazat će koliko smo bili u pravu, koliko smo
pogriješili. No, našim stratezima ulaska u EU treba
reći da bi rizik u koji se upuštaju, u ovim
okolnostima, mogao biti iznimno visok.
Peter Galbraith kaže: "Sud je pokazao da postoji
odgovornost za zločine i uspostavio njihovu povijesnu
evidenciju". No, tko je pokazao da postoji odgovornost
za zločine protiv civila u nabrajanim hrvatskim
gradovima i tko je primjerice uspostavio "povijesnu
evidenciju" pobijenih Osječana, kojih je u slobodnom,
neokupiranom, ali stalno granatiranom i raketiranom
gradu, poginulo osjetno više nego što je Srba -
vojnika i civila - izginulo u Oluji. Zar je teško bilo
prepoznati pravi "udruženi zločinački pothvat" na
drugoj strani; ta nema ni jedne fotografije ili
TV-snimke iz Vukovara i drugih ratišta iz kojih se ne
vidi "udruženi rad" Jugoslavenske armije i četničkih
paramilitarnih postrojbi. Naša nepragmatična politika
zamišljala je, valjda, da će se SAD i Velika Britanija
sukobiti čak i oko presuda generalima i da će se
voditi tihi rat između Amerike i Europe na istu temu.
Nema, gospodo, ratova velikih oko takvih pojedinosti
kao što je za njih Hrvatska i nikad ih neće biti.
Hrvatska je, na mapi svijeta, velika tema tek za
moraliste. Što prije to shvatimo - utoliko bolje.
S brijunskog sastanka gdje je
Tuđman, kao vrhovni zapovjednik, okupio svoje generale
uoči odlučujuće bitke
Objektivnom
promatraču moralo bi se, višekratno, učiniti da neki
Hrvatsku ne žele u Europi. (Snažnije i dosljednije o
tome govori mađarski premijer Viktor Orban nego većina
naših političara.) Objektivni promatrač mora vidjeti
da se europska birokracija dosad trudila usporiti
Hrvatsku kako bi zadovoljila kreatore projekta "sve
zemlje regije - zajedno u EU". To je posve u skladu s
onom političkom opcijom koja odavno zagovara ideju da
na ovom terenu nije bilo agresora ni napadnutih, tj.
da su svi i agresori i napadnuti, da nije bilo
pobjednika ni pobijeđenih, da su svi isti "kurvini
sinovi ili podli kurvini sinovi" (navod prema citatu
Carle del Ponte).
Nakon svega što je već izrečeno o kupovanju
naklonosti nekih na Zapadu "detuđmanizacijom
tuđmanovštine" (Mesić - BBC), tj. nekontroliranom,
neselektivnom i nestručnom distribucijom transkripata
- što se Srbiji nije dogodilo - a, čini se, i u
neskladu sa zakonom o postupanju s arhivskom građom,
jedva da bi još trebalo nešto reći. Iskustva koja smo
stekli s gospodinom Mesićem - od Tuđmanova pobočnika
do vođe pokreta detuđmanizacije Hrvatske, od pjevanja
ustaških pjesama (on je to nazvao "micanjem usana") do
borca protiv istine o komunističkim stratištima, od
prijetnji Srbima da će iz Hrvatske iznijeti samo prah
na potplatima, do neuspjela restauratora titoističkog
"Trećeg svijeta" i odvjetnika Gadafiju, od nikada
otkrivenih izvora za gradnju vile u podsljemenskoj
zoni - govorilo se dosta i previše.
Matica hrvatska predlaže Vladi i
Saboru RH da pokrenu postupak za zatvaranje Ureda
bivšeg predsjednika, kako bi građanin Mesić na svoju
ruku i za svoje novce vodio svoje buduće polemike i
kampanje, a ne na račun hrvatskih poreznih obveznika,
i kako, u sljedećih dvadesetak godina, ne bismo morali
izgraditi cijeli kvart ureda bivših predsjednika, a
možda i toranj za njihovu koordinaciju.
Taoci vlastitih dugova
Za ljubav je, kaže se, potrebno dvoje.
Hrvatska će se ljubav prema Europi teško sljubiti s
mrgodnim licem koje nam Europa prečesto pokazuje. Može
biti da je naš strateški interes - ulazak u Europu; no
možda smo kao članica NATO-pakta bitan dio svojih
interesa - a to bi trebala biti sloboda i sigurnost
naše države i nepovredivost njezinih granica - već
ostvarili. Ostaju još samo gospodarski interesi. Reći
ćemo otvoreno: najveći bi gospodarski poklon Hrvatskoj
bila dekriminalizacija kriminalnog, mitom i korupcijom
zatrovanog sustava, progon vlastitih uzurpatora i
lopova kojih je više nego ih je ikada bilo i koji su
beskrupulozniji i opasniji nego ikada prije. Kada
bismo se, također, riješili svoga provincijalizma, kad
bismo pokrenuli birokraciju, ubrzali njezine procedure
(ionako usmjerene na održavanje slike o vlastitoj
važnosti), uveli sistem djelotvorne naplate
potraživanja i smanjili brojnost i troškove državnog
aparata - već bi nam bilo osjetno bolje.
Hrvatska se ponašala nedosljedno i u
nekim segmentima javnog života, kukavički, bez
karaktera
Gospodarska kriza i rast zaduženja
prijete da mnoge zemlje pretvore u taoce vlastitih
dugova. Grublje se kaže da im prijeti "dužničko
ropstvo". Vide se problemi Grčke, Portugala, Irske; tu
je i Španjolska, Island je uzdrman. Koliko smo mi
blizu tome opasnom viru? Kredit na kredit, pozajmica
na pozajmicu, krpa na zakrpu - tako danas izgledaju
naše financije, naše gospodarstvo. Dokle? Pozajmicama
se ne kupuje vrijeme nego lanci. Nitko ne može sebi
dopustiti da živi od tuđega rada, jer se rad (novac)
ne poklanja. S novcem se trguje: za novac se kupuje
ili prodaje. Nema milodarnih moneta. Hrvatskoj se
događa ono što nas najviše zabrinjava, ono što je
najgore: da bi opstala, mora kupovati novac, koji -
kako vrijeme prolazi - postaje sve skuplji. Prijeti
nam pogibelj da nas pojedu kamate koje imaju veći
zamah od naše privrede. Hrvatska malo radi, malo
proizvodi. Kineska poslovica kaže: "Prosjaku ne
darivaj ribu, nego ga nauči kako da je ulovi."
U Europu se može i uspravno
Mi, zaista, moramo poći od toga da je
za ljubav, kao što je rečeno, potrebno dvoje. Neće nam
pomoći klečanje pred vratima Europske Unije ako Europa
nema interesa za nas. Ako to shvatimo, razumjet ćemo i
da se u Europu može ući uspravno, malo prije ili malo
poslije. Opterećeni dugovima, proizvodnjom koja
zamire, haaškim presudama, strančarenjem - mi smo
zaista privlačan plijen grabljivcima.
Zašto ne shvatimo da postoji
obostrani interes, da Europu zanima naše more, kojega
riblji fond Italija danomice isisava, koje nismo
zaštitili ZERP-om iako se to glasno najavljivalo;
zašto ne primjećujemo (što smo poduzeli?) da se
Italija širi našim eterom koji - protueuropski,
protuzakonito - ispunjava svojim jačim signalima i
onemogućuje dijelu Istre i Dalmacije (slučajno, zar
ne?) da nesmetano primaju program hrvatske TV?
Zaključujemo, da Europu - osim mora i zraka - zanima i
naše zemljište: za igrališta, kuće, ulaganja u
poljoprivredi, rjeđe industriji, za ceste, općenito
infrastrukturu; da nije tako, ne bi među prvim
europskim novcem koji smo dobili bio onaj namijenjen
sređivanju zemljišnih knjiga. Nije to zazorno, ako se
znade gospodariti. Zazornije je, svakako, što su
gotovo sve banke u rukama stranih vlasnika, pa je
jasno da ih zanimaju mogućnosti novčanih transakcija,
usmjeravanje kredita na potrošnju, investiranje po
svome izboru i interesu koji je često ne podudaran s
interesima lokalne zajednice i nacionalnim
prioritetima.
Takva Hrvatska, ako ne bude kalkulirala s jednom
jedinom kartom (našeg hitnog ulaska u EU), nego joj
dometne i drugu (europske interese) moći će trezvenije
i odgovornije voditi svoje diplomatske bitke. Dok se
čini da molimo za pripuštanje u EU, čekat ćemo i
otplaćivati (gdjekad i ne znamo kako) svoju
nestrpljivost. Bojimo se, da je u nas pitanje ulaska u
EU postalo predizbornom, licitacijskom formulom.
"Naš je zadatak" - kaže vođa političke oporbe u
Hrvatskoj - "uvjeriti građane jer oni moraju vjerovati
da Europska Unija ima smisla"; na to Matica hrvatska
odgovara da hrvatski narod i svi drugi hrvatski
građani, a napose nakon događaja posljednjih dana, u
praktičnom životu ne moraju nikome vjerovati; da ne
moraju ni u što ideopoklonički vjerovati - osim u
činjenice. Činjenice, ovog trenutka, govore protiv
ispraznih nada. Konkretizirajte, hrvatski političari,
svoj govor; ne očekujemo političke fraze, nego djela.
Hrvatska se, iz dana u dan, guši u sve većim dugovima.
Lako je reći da "stajati bos na goloj parceli i zabiti
(u nju) zastavu" ne znači biti svoj na svome. Točno,
ali da budemo gazde na svojemu neće pomoći sveopća
rasprodaja započeta za Račana i nastavljena za
Sanadera.
Primarne zadaće hrvatske politike
Očekujemo planove za moralnu i
gospodarsku obnovu Hrvatske, konkretne akcije za
obranu dvojice istaknutih hrvatskih generala i, kroz
to, hrvatske države. Ona i nije plod rata, nego
izborne pobjede dr. Franje Tuđmana prije početka
sukoba. Treba podsjetiti - sve koji su to zaboravili -
da je u OUN bila primljena upravo Hrvatska dr. Franje
Tuđmana, a ne neka druga; treba podsjetiti na to da je
general Gotovina dao - osim u Hrvatskoj - bitan
doprinos svršetku rata u Bosni i Hercegovini i da je
svojim prodorom preduhitrio događaje koji su u Bihaću
i okolici vodili prema reprizi Srebrenice. Neka to
budu primarne zadaće hrvatske politike u ovom trenutku
i lako će stvoriti kritičnu masu potpore koja, u ovom
trenutku, izmiče svima.
Na kraju, ono što u ime pristojnosti od svih
očekujemo - ne provocirajte nervozan, sve siromašniji,
dijelom "izrauban", dijelom nezaposlen narod.
Pitamo se, kako je bilo moguće da spasilački
prijedlog obrane generala (u pet točaka), podnosi onaj
koji je - u svoje ime ili u ime stranke? - djelotvorno
(u četiri točke), ma i prenoseći naloge Mesića i
Sanadera, isporučivao Gotovinu Haagu?
Jedino bi, prema kriteriju
efikasnosti u izvršenju prvoga posla, gospodin
potpredsjednik Sabora zaslužio da, provedbom drugoga,
opere ruke. Dvojimo tek oko toga bi li ga generali
prihvatili. Zaslužili su bolje branitelje od onoga
koji se sam ponudio. Zaslužili su najbolje.
Predsjedništvo Matice
hrvatske
U Zagrebu,
18. travnja 2011. |