Prijeti nihilistički vrtlog
U uskrsnoj poruci, početak i kraj, prolazeći i postajući, smrt i uskrsnuće međusobno su bliski kao rijetko gdje drugdje u Bibliji. Mnogi ljudi u tome crpe utjehu. Vjera može biti splav za spašavanje u moru sve većeg kaosa, točka orjentacije sa širokokutnom perspektivom. Napokon, koje još splavi imamo? Utjeha logike? Ništa. Povjerenje u institucije? Sve više nestaje.
Trenutno je dojam kao da će svijet uskoro potonuti u koronski kaos. Govori se o preopterećenosti političara, pogreškama i neuspjesima. Je li to naivno? Teško da itko govori o sabotaži, namjernom uništavanju zapadnih vrijednosti, o vidljivoj, dubokoj promjeni DNK cijelih društava, o restrukturiranju kulture i rušenju bez premca. Živimo u vremenima kada više ne možemo vjerovati svojim očima i ušima i sumnjamo u vlastiti um.
Još jučer u vječnost utisnute istine, danas su samo još jučerašnji tračevi. Proturječja su toliko očita da se mora steći dojam da se radi o sustavu. Mjesecima su politika i mediji širili više nerazumnih izjava, a twitter kanal "Argonerd" dokumentira ta proturječja u beskonačnoj petlji i sa sve većom publikom.
Jedino na što trenutno stvarno možemo računati jest da oni koji imaju moć uvijek traže suverenitet tumačenja. Dakle, ono što upravo rade uvijek je točno, inače to ne bi učinili - bez obzira koliko pirueta radili. Građanin se u svim mogućim vrstama apsurda, postupno prokuhava. Um bi se trebao predati uvjerenju da trenutna ludost ima neko značenje. To je izuzetno opasno, jer zakone logike možete saviti samo u određenoj mjeri, a um samo malo omekšati. U određenom trenutku to neizbježno znači: „Čujem poruku, ali nedostaje mi vjere.“ (Goethe)
Ali tamo gdje vjera u sistem erodira, erodira u jednom trenutku i vjera u sustav općenito. Prijeti nihilistički vrtlog, stanje duboke sumnje u bilo koji koncept poretka. Izbjegavanje ovog nihilističkog vrtloga izazov je za pojedince u vrijeme pandemije. Primjenjuje se Nietzscheovo upozorenje da ponor u koji se gleda uvijek gleda i u sebe samoga.
Kako se ljudi ponašaju u sljedećoj krizi?
Povijest se ne ponavlja, ali se rimuje - ova fraza Marka Twaina danas se često susreće. Jesmo li osuđeni na ponavljanje povijesti u novom ruhu, jesmo li zarobljeni u nekoj vrsti Sizifove eksperimentalne postavke koja poznaje samo nove oznake, protagoniste i boje? Stajalište da se povijest odvija u ciklusima staro je i mnogima se danas čini zastarjelim do ezoteričnog. Ali i danas se može pronaći. Srž knjige "Četvrti zaokret", koja se u ovom trenutku čini posebno aktualnom, jest da se svakih 80 godina događaju veliki povijesni prekidi, kataklizni događaji poput revolucija, ratova, kriza koji mijenjaju tijek vremena. Autori su sljedeći prelom epohe vidjeli u godinama 2010.-2020. Knjiga je iz 1997.
Ne radi se o predviđanju budućnosti ili određenih događaja, već o pretpostavci o tome kako će se ljudi ponašati u određenim situacijama koje su se socijalizirale u određenom vremenu - jer okvir uvijek određuje sadržaj. Ljudi ne donose odluke u vakuumu, već se temelje na obrascima okoline koji ih oblikuju i na kraju impregniraju i smanjuju svoju percepciju stvarnosti na možda samo jedan kanal stvarnosti. Gledano na ovaj način, povijest ne stvara naposljetku konačne događaje, već su događaji rezultat ljudskih postupaka koji se pak temelje na ljudskim karakteristikama. Ovisi o tome od čega su ljudi stvoreni i u kojem je trenutku društvo u cjelini trenutno kako bi steklo ideju o tome kako se situacije mogu riješiti: bilo prema općem konstruktivnom buđenju ili prema krizi i destruktivnom očaju.
Sadašnju situaciju karakterizira gubitak supstance kako pojedinačno tako i socijalno. Živimo u vremenima ublaženih standarda, kulturnog prorjeđivanja, demokratske letargije i općenitog rastezanja sustava. Vodeći pravnici izvještavaju o eroziji vladavine zakona; Ekonomisti upozoravaju na ekonomsku krizu i dužničku katastrofu; U medijima vidimo da dublji slojevi poimanja stvarnosti već dugo nisu dosegnuti (ili čak isprobani), već se površno pregovaraju u binarnim kodovima dobrog / lošeg, lijevog / desnog. U mnogim domenima upravo sada se nalazimo u padu, dakle u fazi dekadencije. Mi letimo poput Ikarusa, letimo u smrtonosnom pregrštu previsoko i istodobno prenisko u smislu razine rješavanja problema. S time će se morati nositi generacija tisučljeća i slijedeća generacija (rođena oko 2000. ili kasnije). Njihovo buđenje istodobno će biti prelazak praga prema odrastanju, trenutak individuacije (samorazvoja) u smislu CG Junga, korak na vlastitom herojskom putu, koji je prije bio blokiran između zabave, uskog mjeriti postojanja i snova srednje klase.
"Čovjek je dobar, ljudi su loši", rekao je Karl Valentin. Početna pozicija možda nije najbolja, jer je na kraju dugih razdoblja prosperiteta stupanj omekšanosti i moralne dekadencije često najveći. Ozbiljan slučaj možete prepoznati po tome što na njega niste spremni. Pa ipak, u današnjoj situaciji utješno je to, što pomaže ljude okupiti koji se ne daju razdirati pseudo-sukobima u medijima. U svakom slučaju, za promjenu nije potrebno više od 3,5 % stanovništva. Kritična masa. U gradu s više od milijun ljudi to je 35'000 odlučnih građana. Čim se pronađi - a to čine upravo sada u brojnim inicijativama poduzetnika, javnih intelektualaca, medicinskih stručnjaka, odvjetnika i mnogih drugih. - neće ih se moći zaustaviti.
Milosz Matuschek,
Pravnik, novinar i autor. Kolumnist NZZ-a a. D.; Bivši zamjenik glavnog urednika Schweizer Monats
https://miloszmatuschek.substack.com/
Priredila Dunja Gaupp
|
