Spletom sretnih okolnosti u vrijeme Domovinskog rata došao sam u blizinu dr. Franje Tuđmana i bio svjedokom mnogih njegovih državničkih odluka, koje su Hrvatsku dovele do vojničke pobjede i završetka puta k slobodi i nezavisnosti. J. Novak Miro MedjimorecUpoznao sam njegovu državničku mudrost i diplomatsku vještinu, otkrio njegovo strateško promišljanje i vidio poteze s dalekosežnim posljedicama, ali me se kao čovjeka umjetnosti najviše dojmila njegova osobnost, njegova priroda i ljudski postupci. O Predsjednikovoj ću osobnosti ukratko.
Prvi put sam susreo dr. Franju Tuđmana, Vrhovnog zapovjednika, dok sam u svečanom postroju s prvim časnicima nove Hrvatske vojske primio promaknuće u časnički čin. Na Pantovčak sam došao s pokojnim generalom Slobodanom Praljkom ravno s prve crte bojišta u Sunji, u bojnoj odori, u čizmama, s pištoljem o pasu. Tada sam prvi put vidio Predsjednika uživo i rukovao se s njim. Osjetio sam da stojim pred čovjekom snažne osobnosti i volje, karizmatičnim vođom. Odmah se javila moja redateljska znatiželja, poželio sam doznati što stoji iza tog prvog dojma, upoznati cjelovitu osobu, njegov karakter. Kao nekim čudom, to mi se i ostvarilo. Za dva mjeseca ponovno sam pozvan na Pantovčak, u kraćem razgovoru Predsjednik se zanimao za moju obitelj, roditelje, kazališni posao, razloge dobrovoljnog odlaska u rat, vojno obrazovanje: - Jesi li čitao Clausewitza? Sun Tzua „Umijeće ratovanja“? - Očito zadovoljan mojim odgovorima razgovor je zaključio: - Vodit ćeš Vojni kabinet. U ponedjeljak u devet, ovdje, u civilnom odijelu. Autobus ide s Iličkog trga.
Postao sam spona između Vrhovnog zapovjednika i Ministarstva obrane i do odlaska na novu dužnost krajem 1992. godine imao sam čast i povlasticu biti u svakodnevnom dodiru s njim. Bilo je mnogo posla oko ustroja mlade i u ratu osnovane Hrvatske vojske. U predahu nakon Sarajevskog primirja pred Predsjednikom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i Glavnim stožerom stajao je velik posao stvaranja, oblikovanja i jačanja Hrvatske vojske. U prvom dijelu 1992. ustrojavale su se profesionalne brigade, dodjeljivali činovi i vojne dužnosti, obučavala se vojska, nabavljalo naoružanje, planirale operacije oslobađanja okupiranih dijelova RH.
Predsjednik je uz to vodio opsežnu vanjsku i unutarnju politiku, putovao je svijetom. Vrhunac tog razdoblja bio je prijem u UN, predsjednikov govor u Generalnoj skupštini UN-a i svečani doček u Zagrebu. Radio je neumorno, dugo u noć. Uz stvaranje snažne HV, uz planiranje i pripremu te izvođenje vojnih operacija za oslobođenje juga Hrvatske na vrh liste neriješenih pitanja stavio je brigu za obitelji poginulih branitelja i zarobljenika, posebice Vukovaraca, u srpskim logorima. Primao je i razgovarao s obiteljima zarobljenika koje su strepile nad njihovom sudbinom, uvjeravao ih da Hrvatska čini sve što je moguće za njihovo oslobođenje i povratak kući. Od svih svojih suradnika tražio je da se što prije i što više učini za njih. Nakon velikog političkog i diplomatskog pritiska to se i ostvarilo, oslobađanje, u proljeće 1992. s prvom skupinom zatočenih branitelja. Taj povratak vratio je nadu obiteljima, pa i mojoj, i moj se mlađi brat nalazio među zarobljenim vukovarskim braniteljima, da će se svi vratiti živi. Razmjenom posljednjih zarobljenika 14. kolovoza 1992. trud oko oslobađanja, do kojega je Predsjedniku bilo jako stalo, bio je uspješno završen.
Jednako se brinuo i za pronalazak poginulih i nestalih. Iako pod pritiskom mnogih važnih političkih i vojnih događaja nikako nije zaboravljao na to, za njega, prevažno pitanje. Primao je obitelji poginulih branitelja, razgovarao s njima, obećavao im potporu i osobno dijelio posmrtna priznanja. Kao njegov izaslanik obišao sam desetak hrvatskih gradova i nastavio predavati ta priznanja do zadnje obitelji i najbližih. Predsjedniku je bilo jako stalo do poštovanja svake pojedinačne hrvatske žrtve.
Kad je počeo rat u BiH, zaredali su dugi i važni sastanci. Često sam, kasno noću, nakon završetka razgovora s vojnim zapovjednicima, donesene odluke, postavljenja ili zapovijedi pisao dokumente, koje bi Predsjednik odmah potpisao. Kad je pokojnog generala Janka Bobetka imenovao zapovjednikom Južnog bojišta, prošla je ponoć, oko jedan u noći potpisao je odluku i general je već ujutro otputovao put juga i pobjedonosnog oslobađanja Dubrovnika, Konavala sve do Prevlake.
Te 1992. godine nazočio sam razgovorima s mnogim uvaženim gostima. Zaredali su dolasci diplomata iz svijeta, na crtu razdvajanja došle su snage UN-a, započeo je žestoki rat u BIH. Predsjednik je sa svjetskim političarima vodio teške, ali i zanimljive razgovore, strancima je objašnjavao povijesni položaj Hrvatske i razloge sukoba s ostatkom Jugoslavije, dok je s bosanskohercegovačkim Hrvatima raspravljao kako se oduprijeti srpskoj agresiji i riješiti sukob triju naroda u tad već razbuktalom ratu u Bosni i Hercegovini.
Bio je ugodan domaćin, odličan sugovornik, sjajan povjesničar, pregovarač i državnik superioran političarima koji su odasvud dolazili.
Posebice mi je imponirala njegova odlučnost i dosljednost, gotovo bih je nazvao tvrdoglavošću, u branjenju prava Hrvatske na cjelovitost i nedjeljivost, demokraciju i slobodu. Pred strancima je razbijao mitove i predrasude o hrvatskom nacionalizmu i nesnošljivosti sa Srbima, jamčio svim manjinama njihova široka prava. - Konačno imamo jednog pravog hrvatskog državnika, pomišljao sam nakon neke od njegovih sjajnih povijesnih raščlambi ili političkog zaključka pred neupućenim ili jednostrano upućenim svjetskim političarima. Za veliku većinu njih bio je doktor političkih znanosti. Kao profesionalni promatrač i prosuditelj sve bolje sam upoznavao Predsjednikovu osobnost, otkrivao njegovu promišljenost i odlučnost, ali i jednostavnost i prirodnost, veliko znanje i bogato životno i političko iskustvo, pronicljivost, povijesnu širinu. Razveselio sam se kad sam otkrio da voli umjetnosti, ponajprije književnost i slikarstvo. Dojmilo me se njegovo zanimanje za osobnost ljudi koje je birao i koji su ga okruživali. Govorio je: - Ima ljudi, ali nema čovjeka. I imao je nepogrešiv osjećaj za trenutak kad je donosio važne odluke, u pravi tren bi započeo akciju, sjajno je osjećao pravi trenutak u povijesnom vremenu.
Nakon odlaska na nove dužnosti u Ministarstvo obrane, pa onda u Ministarstvo vanjskih poslova, manje sam se susretao s njim, ali sam po potrebi dolazio na sastanke, sam ili s njegovim sinom Miroslavom, na Pantovčak ili Brijune. Pripremio sam njegov prvi susret s prvim američkim veleposlanikom u RH Peterom Galbraithom, bio u njegovoj pratnji pri posjetu Australiji i Novom Zelandu, sudjelovao u „Bljesku“ i „Oluji“, putovao „Vlakom slobode“ u Vukovar, izvršavao posebne misije, s dr. Langom u proljeće 1999. vodio operaciju spašavanja Hrvata s Kosova (bila je to jedna od posljednjih Predsjednikovih odluka da se sačuvaju ljudski životi) – drugim riječima, bio sam jedan od Predsjednikovih ljudi. Time se i danas ponosim.
Kao što rekoh, primjećivao sam i posebno cijenio one Predsjednikove postupke, tople geste, ljudske crte kojih se nije stidio: suze u oku za razgovora s obiteljima poginulih, brige za što manje ljudskih gubitaka u vojnim operacijama, sreću nakon „Oluje“ (za povijest je ostao upamćen njegov poljubac hrvatskoj zastavi na kninskoj tvrđi), briga za ranjenike nakon vojnih akcija (u bolnici je posjetio i moje sunjske suborce). Kao najdragocjenija sjećanja ostale su mi njegove povijesne ili strateške raščlambe za stolom na Pantovčaku ili pak razgovori o likovnim umjetnostima, kazalištu ili novom duhu i moralu s umjetnicima jednog ljeta na Brijunima.
Posebice pamtim Predsjednikov brz i potvrdan odgovor na zamolbu izraelskog predsjednika koji je od njega tražio intervenciju u stvari spašavanja života jednog izraelskog zrakoplovca, srušenog i zarobljenog u Libanonu. Navečer, u svom domu, bilo je toliko žurno i smrtno važno, primio je predstavnika Izraela, i nakon objašnjenja zamolbe odmah je pristao posredovati. Diplomatskim kanalom poruka je žurno poslana Iranu odakle je proslijeđena u Libanon, no, na žalost, vrlo brzo je stigao odgovor da je zrakoplovac preminuo. U očima izraelske strane takav tragičan ishod nije nimalo umanjio predsjednikov ugled, a on nije nimalo dvojio da pomogne očuvati ljudski život, čiji god bio. Kao što se brinuo za obitelji poginulih branitelja, sudbinu zarobljenih u srpskim logorima ili za stanje ranjenika nakon „Bljeska“ i „Oluje“, i ovdje je bila vidljiva njegova posebna osjetljivost za život svakog ugroženog čovjeka.
Krajem 1998. iznenada me je pozvao na razgovor u tijeku kojeg mi je ponudio važan položaj. Ponuda me je iznenadila, jer sam već ranije dobio njegovu privolu za mjesto veleposlanika i nakon kraćeg razmišljanja sam je odbio. Pred odlazak na veleposlaničku dužnost, u ime skupine veleposlanika, posljednji put sam mu zahvalio. Rukovali smo se, fotografirali, i više ga nisam vidio. I danas se pitam jesam li pravo postupio kad sam ga odbio. Ponekad mi se čini kao da sam ga iznevjerio, i njega i sebe, jer sam se prerano povukao u diplomaciju. Meni je posao veleposlanika značio predstavljanje Hrvatske kakvu je on želio, demokratske i uljuđene europske države koja je tada željela postati članica Europske unije i NATO-a, biti pobornica najviših standarda pri očuvanju ljudskog dostojanstva i života. Dolazak na vlast Račana, Mesića i neokomunista ionako je prekinuo sve Predsjednikove namisli, pa tako i moj mogući nastavak rada u stvaranju države, u diplomaciji ili na „važnom mjestu“. „Predsjednikove ljude“ ionako su brzo maknuli sa svih položaja u državi i više nisu mogli sudjelovati u njezinu stvaranju.
Predsjednikova smrt zatekla me je u pripremi velikog orguljaškog koncerta u bernskoj prvostolnici, jednog od mnogih kulturnih događanja koje smo pokrenuli kako bismo Švicarcima predstavili Hrvatsku kroz kulturu. Vijest o Predsjednikovu odlasku duboko me je potresla, zaokupljen misijom u Bernu i mnogim aktivnostima koje sam tamo pokrenuo jednostavno nisam obraćao dovoljno pozornosti na razvoj njegove bolesti. Iskreno, vjerovao sam da će je pobijediti. U nekoliko minuta u počasnoj straži uz odar sve se zgusnulo: slavne godine stvaranja slobodne i nezavisne Hrvatske koje sam proživio s njim, čast da ga upoznam, povijesni događaji koje sam doživio, iskustvo koje me obogatilo. Imao sam sreću biti uz čovjeka koji je uz svu svoju državničku snagu, mudrost povjesničara i umijeće sjajnog političara imao u sebi obilje ljudske topline i mekoću, koju se nije sramio pokazati. Tugovao je za gubitkom svakog čovjeka, posjedovao je osjećaj da je čovjek, pojedinac, njegov život, njegova sigurnost i sreća, osnova svake države, ponajviše njegove jedine Hrvatske. S Predsjednikom su otišle u povijest i moje godine u službi Hrvatske.
Danas, u vrijeme kad su se nad nama nadvile mnogostruke opasnosti, možda je i opstojnost čovječanstva u pitanju, kad su ugroženi životi milijuna ljudi i ljudska sloboda, te osobine dr. Franje Tuđmana vrijedne su isticanja i pamćenja. Ja ih pamtim i sada dijelim s vama.
Miroslav Međimorec, hkv.hr
Priredila D.G.
|
