Kazališna djela koja podsjećaju na zločine
jugokomunizma, ma kako ga eufemistički brojni njegovi
sukreatori i simpatizeri kostimirali socijalizmom, zbog
brižno skrivane istine o komunističkim zločinima
uglavnom se rijetko praizvode u metropoli, kako neki
tepaju Zagrebu, nego se to uglavnom prepušta hrvatskoj
kazališnoj provinciji. To se poslije izvrsne predstave
Unterstadt, autorice Ivane Šojat u režiji Zlatka
Svibena, praizvedene u osječkom HNK-u prije dvije i pol
godine, eto 11. prosinca dogodilo i s praizvedbom
Hrvatskih emigranata Miroslava Međimorca, u režiji sama
autora u vinkovačkom Gradskom kazalištu Joza Ivakić.
Da se metropolski politički
establišment ne bi uznemirio istinom o komunističkoj i
njihovoj prošlosti, brinu se njihovi kadrovi u kulturi
koji brižno rade selekciju takvih predstava. Zbog toga
se ni slučajno nije moglo dogoditi da Unterstadt bude
prikazan na ijednoj zagrebačkoj pozornici. Čak ni
nakon što je ta izvrsna predstava igrana na svim
važnim kazališnim festivalima - izvedena je u Rijeci
na Međunarodnom festivalu malih scena, zatim na
Marulovim danima u Splitu, pa na Dubrovačkim ljetnim
igrama i čak izvan konkurencije za nagrade na nekad
uglednom jugoslavenskom Sterijinu pozorju u Novom
Sadu.
Iako su na svakom od tih festivala
redatelj, predstava ili njezini glumci osvojili poneku
nagradu, za nju nije bilo mjesta u Zagrebu. Očigledno
je razlog tema, Ivana Šojat u Unterstadtu piše o
prešućenim i zataškanim zločinima nad Nijemcima u
komunističkoj Jugoslaviji.
Stoga neće biti nikakvo čudo ako se i
Hrvatskim emigrantima uskrati susret s publikom koju
zanima ili je pogođena problemom hrvatske političke
emigracije, koja je bila žrtva komunističke ideološke
i režimske tajne policije Udbe, što je povod i tema
Međimorčeva kazališnog djela. Naime, iako se autor
teksta poslužio formom komedije, tema je bolna i
dramatična, čak i tamo gdje nema tragičnih posljedica
osjeća se njihov nagovještaj, kako za same aktere tako
i za hrvatski narod, a osobito za ideju o samostalnoj
te od komunizma i jugoslavenstva oslobođenoj hrvatskoj
državi.
Riječ je o kazališnom djelu koje se
bavi emigrantskom sudbinom dvojice Hrvata koji su iz
različitih razloga morali u emigraciju; jedan je
otišao radi posla, a drugi iz straha od komunizma,
čiji je teret osjećao još otkad su mu četnici, od
kojih su neki postali partizani, ubili oca u jednom
srpskom selu na Kordunu. Ta dva emigranta, Ivan Lažeta
iz Imotske krajine na radu u Njemačkoj i Rudi
Cmrečnjak, sin ubijenog učitelja, emigrant u
Francuskoj, nakon uspostave samostalne Hrvatske dolaze
u domovinu pročitati tajne dosjee koje su o njima
napisale sigurnosne službe bivše Jugoslavije. Želja im
je otkriti što su o njima pisali njihovi nevidljivi
pratitelji, agenti i doušnici.
Nakon što ih je na isto mjesto, u
Hrvatski državni arhiv, dovela ista želja, prvo s
nepovjerenjem, a onda ujedinjeni zajedničkom
emigrantskom sudbinom, razgovarajući o životu saznaju
ne samo kako su im imputirane neistine i kako su
pretvoreni u teroriste, nego i da se mnogo toga nije
promijenilo. I dalje nad njima i njihovim u emigraciji
potrošenim, nesretnim životima bdije sjena nekadašnjih
tajnih službi, ovaj put u liku arhivara koji im daje
dosjee na uvid. Time se još jednom sruše ne samo
njihovi ideali o sreći u voljenoj Hrvatskoj nego i
posumnjaju da se Hrvatsku može osloboditi svih
kontrolora njezine slobode. Shvaćaju da su izigrani,
da su višak u društvu koje se ne želi suočiti s tamnom
i neraščišćenom prošlosti.
Premda je dramski tekst naoko zakasnio
- bilo bi bolje da se pojavio prije petnaestak godina
- Međimorec ukazuje na njegovu aktualnost te
analitički rastvara glavni problem hrvatskoga
postkomunističkog društva, koje se i zbog izostanka
lustracije muči s komunističkim nasljeđem, što je
osobito vidljivo sada kada se vodi žestoka borba za
izbor predsjednika/predsjednice za sljedeći
petogodišnji mandat. Istupi nekih kandidata, a napose
istupi sljedbenika i sljednika komunističke
ideologije, još se nisu odrekli polarizacije na naše i
njihove. U dubini takva komunističkog nasljeđa još
žive ostaci prošlosti koja ne prihvaća ni demokraciju,
ni istinu, osobito istinu o svojim zlodjelima.
Međimorec pak kao redatelj ne koristi
se nikakvim modernim eksperimentalnim redateljskim
zahvatima kako bi tekstu priskrbio metaforiku i
teatralizaciju veću nego što ih posjeduje sama tema,
čiju aktualnost potencira plakat i oglasna ploča u
predvorju kazališta s isječcima iz novina sa suđenja
Udbinim čelnim ljudima u Njemačkoj. Realizam je
apostrofirao i fotografijom aule stare zgrade
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u kojoj je sada
smješten arhiv s dosjeima.
U tom prostoru, koji izmjenom rakursa
fotografirane aule postaje i kafić, gdje je glavni
konobar zapravo arhivar, postiže se ne samo
autentičnost prostora arhiva i sveprisutnost Udbe nego
i hladnost prostora, što sugerira kontinuitet
emigrantskoga straha. U to je Međimorec redatelj
osobito uspješno ukomponirao glumce, njihove kreacije
koje pokazuju složenost teme i različite emigrantske
sudbine.
Ivan Brkić kao Ivan Lažeta glumački
uvjerljivo i dosljedno kreirao je karakter
autentičnoga čovjeka kraja iz kojega je potekao sa
svim prepoznatljivim zavičajnim osobitostima; govorom,
gestama, domoljubljem, životnom lukavošću, kao i
prostodušnom naivnošću. Rudi Cmrečnjak u
interpretaciji Žarka Savića mnogo je fleksibilniji od
Lažete, nije obojen posebnim zavičajnim koloritom i
unatoč stradanju svoju emigrantsku sudbinu doživljava
manje traumatično, s više racionalnoga prihvaćanja
svega što ih je dočekalo u samostalnoj Hrvatskoj. U to
se odlično uklapa Ivan Ćaćić, koji glumi arhivara i
konobara, zapravo udbaša koji i dalje živi od navika
iz vremena kada je bio u službi proizvođenja hrvatskih
terorista i neprijatelja komunizma.
Autor: Andrija Tunjić, Vijenac 544
(102) |
