Objašnjenje nekih društvenih pojavnosti u Istri, kao što je nedavno većinsko glasovanje PROTTV referenduma o braku, ili permanentno neopravdano, i nemoralno povećavanje manjinskih prava na društvenu i političku štetu hrvatske većine, kao i politički avanturizam s traženjem dodatnih autonomnih, pa i autonomaških, posebnosti u odnosu na ostale hrvatske županije, jedino je moguće ispravno razumjeti ukoliko se identificiraju bar glavni negativni antihrvatski procesi u Istri.

Ti se procesi protivni hrvatskim interesima perfidno provode, od vidljivih i nevidljivih aktera već desetljećima unazad, a posebno intenzivno na samome početku demokratizacije i stvaranja hrvatske države.

Jedan od tih stožernih negativnih procesa svakako je 'napad' na hrvatski nacionalni identitet Istrana s ciljem da se broj Hrvata u Istri sve više smanjuje, a da se istodobno povećava broj drugih inorodnih zajednica i drugih subetničkih konstrukata. Je li to moguće u modernome i prosvijećenome dobu? U Istri se pokazalo da je to itekako moguće. Kako? Do 1990. godine u Istri se 'uspješno' razvijalo jugoslavenstvo, na štetu istarskoga, ali i općega hrvatstva, a nakon pada komunizma i Jugoslavije potiče se, i 'uspješno' realizira, talijanizacija i istrijanstvo. Kako će pokazati dalje obrađeni rezultati (službeni podatci www.dzs.hr), naznačene protuhrvatske politike imale su sve odlike planskoga isušivanja (melioracije) hrvatskoga identiteta i potiranja hrvatske većine u Istri, u cilju otvaranja i drukčijega rješavanja 'pitanja Istre'.

JUGOSLAVENIZACIJA ISTRE

Povijesno gledajući, postotni je udjel Hrvata u Istri od 1948. godine nadalje prelazio 74 posto, da bi 1961. dosegao svoju najvišu 'prirodnu razinu' od 83,27 posto. Jugoslaveni se kao popisna mogućnost prvi put pojavljuju tek 1971. godine, a nakon toga još u popisima 1981. i 1991. godine. I što se, vezano uz to, događa u Istri? U popisu iz 1971. godine, umjesto da se radi nacionalnoga preporoda udjel Hrvata u Istri poveća, kao i u cijeloj Hrvatskoj udjel Hrvata smanjuje se na 79,75 posto. Pritom, svi ostali 'jugoslavenski narodi i narodnosti' u Istri povećavaju svoj udjel, a nova popisna kategorija 'Jugoslaveni' dobiva 2,7 posto udjela.

U novome popisu iz 1981. godine, broj Hrvata u Istri drastično pada na 71,62 posto. Dok Jugoslaveni u cijeloj Hrvatskoj rastu na 8 posto stanovništva, u Istri je 'uspjeh' Jugoslavena čak 11,58 posto. K tomu, i 'nova kolona' regionalaci Istrijani odnose Hrvatima dodatnih 2 posto. Ova se priča s Jugoslavenima u Istri ne završava niti 1991. godine jer ih se u popisu još takvima izjasnilo 3,5 posto, a 3 posto nije se nikako nacionalno izjasnilo. Ovih neizjašnjenih ima i u popisu iz 2001. godine, i to čak 6,5 posto.
Uopće, taje 1991. popisna godina, s rezultatima za Istru, neobično indikativna za jasnije prepoznavanje velikoga napora, uloženih sredstava i političkih spinova, od vidljivih i nevidljivih aktera, oko političke i geostrateške preobrazbe Istre (stvaranje manjinske hrvatske pokrajine) i destabilizacije Hrvatske (traženje autonomnoga statusa i podijeljenoga suvereniteta). Popis je zabilježio da su tih osamdesetih i početnih devedesetih godina u Istri nastale velike narodnosne promjene, isključivo na štetu istarskih Hrvata, od kojih se oni još i danas teško i polako oporavljaju.

TALIJANIZACIJA ISTARSKIH HRVATA

Opće je poznati podatak kako je udjel Hrvata u stanovništvu Istre 1991. godine smanjen, za deset godina, s 71,62 posto na 54,6 posto. To je gotovo jedna četvrtina manje Hrvata. Za jedan prostor u kojemu nije bilo prirodnih kataklizmi, epidemija, ratova i sličnoga, to je posve neprirodna pojava. Popisno stanje Hrvata je jako se bilo približilo magičnoj brojci od 50 posto. U dvije istarske općine, od njih sedam, na Labinštini (44,4 posto) i Bujštini (39,5 posto) Hrvati su postali 'manjina'.

Kako bi se bolje sagledali razmjeri toga 'isušivanja istarskih Hrvata', preko staroga modela jugoslavenštine i novoga modela talijanizacije i istrijanizacije, valja usporediti brojevne rezultate popisa i nacionalnoga izjašnjavanja stanovništva 1981. i 1991. godine, na primjeru Bujštine. Taj prostor danas pokrivaju gradovi Buje, Novigrad i Umag, te općine Brtonigla, Grožnjan i Oprtalj, s ukupno oko 25'000 stanovnika. On je zanimljiv i stoga što je to prostor nekadašnje Zone B, dakle prostor što ga je Italija 'izgubila' tek Londonskim memorandumom iz 1954. godine, a s čime se nisu do danas pomirili mnogi politički akteri u Italiji i drugdje. Prema popisu iz 1981. godine, Hrvati su tamo bili zastupljeni s udjelom od 65,6 posto, dok su sljedeću najveću narodnosnu skupinu činili Talijani s udjelom od 11,5 posto.

Rasprostranjenost je Hrvata bila takva da su oni imah apsolutnu većinu u 58 od 62 popisna naselja, s time da Talijani nisu imali nigdje apsolutnu većinu. U popisu iz 1991. godine, Hrvati su 'isušeni' na razinu od 39,5 posto udjela, dok se Talijani dižu na razinu od 23,2 posto. Pritom, Hrvati gube apsolutnu većinu u 59 od 62 popisna naselja. Samo ih u Novigradu, Dajli i Umag-Komuneli ima nešto više od 50 posto.

Na drugoj strani, Talijani u 15 popisnih mjesta dobivaju apsolutnu većinu, a u još desetak imaju relativnu većinu. Ova vrlo "uspješna melioracija" Hrvata na Bujštini, kako brojevi pokazuju, ostvarena je poglavito talijanizacijom, zatim, nešto manje, i 'istrijanizacijom'.

ISTRIJANIZACIJA NA ŠTETU HRVATA

O 'istrijanizaciji', a zapravo dekroatizaciji Istre politikom forsiranja tzv. regionalnoga identiteta, rječito govore usporedni rezultati popisa iz '81. i '91. godine. Uzmimo primjer prostora nekadašnje općine Poreč, koji danas uz Poreč čine i općine Vrsar, Funtana, Sveti Lovreč, Vižinada, Kaštelir-Labinci, Tar-Vabriga i Višnjan. Po popisu iz 1981. godine, na tome je prostoru živjelo 78,4 posto Hrvata i 1,95 posto Talijana. Deset godina kasnije, 1991., Hrvati imaju udjel od samo 53,5 posto, Talijani se utrostručuju na 5,8 posto, a 'Is trijani' bilježe udjel od čak 24 posto. Ovakvi neprirodni rezultati doveli su do toga daje većinski udjel Hrvata (1981.), u 175 od 177 popisnih mjesta Poreštine sada pao na samo 95 popisna naselja s hrvatskom većinom. U ostala 87 popisnih naselja, oni su postali manjina. U čak 9 naselja, njih je statistički 'nestalo'.

Slični su 'hrvatski gubitci', zahvaljujući 'Istrijanima', zabilježeni i u ostatku Istre. Taj se model dekroatizacije protegnuo sve do danas, pa i po zadnjem popisu (2011.) njihov udjel iznosi 12 posto. Ovi su negativni procesi u Istri, u kasnijem razdoblju zakočeni, ali ne i zaustavljeni. Jedan broj Hrvata vratio se u svoj izvorni identitet. Neki su ga nepovratno napustili i zamijenili drugim. Napuhani broj 'Talijana' više ne raste, štoviše stagnira ili pada. Jugoslavena više nema, a dio se njih prepoznaje u kategoriji 'Istrijani'. Pobjednička Oluja i potpuna integracija Hrvatske doprinijele su tomu da se broj Hrvata u Istri ustalio na nekih 70 posto, ali što je još uvijek bar desetak posto ispod pravoga biološkog stanja.

Zaključno. Najveća je povijesna groteska i suvremeno političko izdajstvo, osobno i kolektivno, da su se nakon oslobođenja, i sljedećih godina, upregnule sve različite društvene snage u Istri, od partije do svećenstva, u skupljanje dokaza i svjedočenje kako je Istra većinski hrvatska zemlja, a da se ovih nekoliko zadnjih desetljeća u Istri sve činilo, i čini, kako bi se dobio rezultat koji bi pokazao da ona to nije. Hrvatska politika, institucije i službe, nisu u tom pogledu štitile hrvatske interese u Istri, pa nam je stanje takvo kako jest.

Piše: Mario Sošić, Hrvatski tjednik

05.02.2014.