Spomenuti Mesićev zapis važan je iz triju razloga. Prvo,
Mesić je sam naglasio kako su njegovi napori unutar
hrvatske javnosti doživljeni kao izdajstvo hrvatskih
nacionalnih inleresa. Drugo, Mesić je svoju politiku
definirao kao misiju pred Tribunalom u Haagu. Treće i za
spomenuti problem ključno, Mesić je naglasio kako
alternative njegovim naporima za individualizaciju
zločina jednostavno nije bilo, jer u slučaju da njegovi
napori izostanu, ne bi bio skinut krimen s lica
cjelokupne nacije.
'Izvlačio
zemlju iz izolacije'
Kako proizlazi iz svega navedenoga, Mesić priznaje
da je njegova misija pred Tribunalom u Haagu u
hrvatskoj javnosti bila izuzetno nepopularna,
djelomično i zbog same činjenice, barem kako ju on
vidi, da joj nije bilo alternative.
Upravo zbog teze da nije bilo alternative njegovoj
misiji, Mesić svoju politiku nije predstavljao kao
svoj vlastit program s jasnim ciljem, već ga je pred
hrvatskom javnošću definirao kao nužnost nametnutu od
'stranih centara moći'. Na taj način, moguće štetne
posljedice njegove politike bile su unaprijed
definirane kao svojevrsna kolateralna šteta unutar
procesa na koji ni on sam nije mogao u potpunosti
utjecati. Drugim riječima, težom o nužnosti takve
politike pokušalo se s Mesića skinuti svu odgovornost
te ju prebaciti na nedefinirane strane faktore
obuhvaćene sintagmom 'međunarodna zajednica'.
Premda je sam pojam 'međunarodne
zajednice' ne samo krajnje neprecizan nego i logično
potpuno netočan - zato što vanjski faktori (tj.
suverene države) nikada nisu bile jedinstvene u svojim
interesima - Mesić je tim pojmom želio poručiti
hrvatskoj javnosti kako njegova politika ima podršku
stranih država, štoviše i da je krojena prema njihovu
'diktatu'. Dakako, navedena teza u krugu suverenih
država bila je shvaćena tek kao unutarnji problem
hrvatske politike. Drugim riječima, među
predstavnicima stranih država Mesićeva poruka
hrvatskoj javnosti prema kojoj je njegova politika
'jedina moguća', shvaćena je tek kao način
samolegitimacije. (U svijetu suverenih - poglavito
anglosaksonskih - država, pompozan politički stil dio
je svakodnevnoga političkoga govora te, kao takav,
nešto posve uobičajeno.)
Bit Mesićeve poruke o nepostojanju
alternative njegovoj politici temeljila se na tezi
kako će njegova politika, za razliku od politike
njegova prethodnika Tuđmana, Hrvatsku 'izvući iz
izolacije' i 'približiti svijetu'. Pod tom retorikom
Mesić je podrazumijevao ulazak u Europsku Uniju i
NATO. S obzirom na činjenicu da ni nakon njegova
desetogodišnjega predsjedničkog mandata Hrvatska nije
postala članicom Europske Unije, može se zaključiti
kako u toj domeni njegova politika i nije bila
pretjerano uspješna. Također, primanje Hrvatske u NATO
rezultat je vanjskopolitičkih ciljeva vodeće članice
toga saveza - Sjedinjenih Američkih Drzžva - a ne
Mesićeve diplomatske vještine. Naime, Mesićeva kritika
američke vanjske politike u pogledu napada na Irak te
njegov posjet američkome dugogodišnjem političkom
protivniku Fidelu Castru zasigurno nisu bili primljeni
u Washingtonu kao znak političkoga prijateljstva. Na
osnovu toga, može se zaključiti kako je Hrvatska
primljena u NATO usprkos a ne zbog Mesićeve vanjske -
ili unutarnje - politike.
S obzirom na utvrđenu netočnost
Mesićevih teza, nužno je razjasniti kakav je Mesićev
politički program - čiji je nezaobilazni dio i njegova
misija pred Tribunalom u Haagu. Citirani zapis u
kojemu Mesić progovara o svojoj misiji objavljen je
kao predgovor u knjizi Cirila Ribičića, autora
'ekspertize o formiranju i djelovanju Hrvatske
Zajednice (Republike) Herceg Bosne'. Ribičić koji se
još u proljeće 1991. zalagao 'za obnovljenu
jugoslavensku zajednicu naroda, koja bi bila
asimetrična konfederacija sa Sarajevom kao glavnim
gradom', hrvatskoj javnosti je poznat kao koautor
triju knjiga napisanih zajedno sa dr. Zdravkom Tomcem,
profesorom Fakulteta političkih znanosti Sveučilista u
Zagrebu. Vjerojatno i zbog njegove suradnje s dr.
Tomcem, Tomčeva knjiga Zločin bez kazne (objavljena u
Zagrebu 1999.) Ribičiću je glavni izvor za tezu da su
'HDZ i dr. Tuđman na nastojanja za stvaranjem Velike
Srbije odgovorili nastojanjem za stvaranjem Velike
Hrvatske.' Glede pozicije samoga Tomca, vrijedi
navesti da je svoju tezu iz 1999. ponovio i 2004.: 'Mi
u Vladi demokratskoga jedinstva bili smo u dosta
teškome položaju jer nismo znali što se tajno dogovara
u vrhu HDZ-a Hrvatske i u vrhu HDZ-a Bosne i
Hercegovine, ali znali smo da postoji dvostruka tajna
crta provođenja paralelne politike s kojom se nismo
slagali.'
Iz spomenutih zapisa moguće je
pokušati rekonstruirati skupinu zagovornika
'individualizacije krivnje'. Riječ je o Cirilu
Ribičiću, slovenskome pravniku i intelektualcu koji je
(neuspješno) pokušao rekonstruirati Jugoslaviju,
odnosno suprotstaviti svoju inačicu Jugoslavije
Miloševićevoj, zatim o Zdravku Tomcu, članu ratne
hrvatske vlade koji je (neuspješno) pokušao
identificirati dvostruku tajnu crtu, te o Stjepanu
Mesiću, drugome predsjedniku Republike Hrvatske koji
je (neuspješne) pokušaje Ribičića i (nedorečene)
zaključke Tomca objedinio u svoj politički program
temeljeći ga, među ostalim, i na svojoj misiji na
Tribunalu u Haagu. Mesić je svoj politički program,
kako sam navodi, pokušao legitimirati stavom Haaškoga
tužiteljstva (temeljenom na Tomčevoj analizi Tuđmanove
politike): 'I knjiga Cirila Ribičića sjajan je prilog
turbulentnim zbivanjima jednoga burnoga desetljeća na
ovim prostorima, čije su crne stranice i njihovi
protagonisti, vjerujemo, definitivno iza nas. I izvan
političke scene u budućnosti koju valja očekivati
boljom, pravednijom, civiliziranijom, europskijom. Da
bismo i stvarno svi s ovih prostora postali dio
svijeta kome tako dugo i željno težimo.'
Nije točno da je svatko dužan
svjedočiti
Promatrajući politička kretanja slično
Ribičiću, Mesić desetljeće u kojem je samostalna
Republika Hrvatska izborila međunarodno priznanje i
teritorijalnu cjelokupnost smatra crnim razdobljem a
njezine protagoniste osuđuje i pokušava isključiti iz
političkoga života. Dosljedno tome, Mesić se zalaže da
stvarno svi s ovih prostora - pod čime očito
podrazumijeva prostor Ribičićeve asimetrične
konfederacije - postanu dio svijeta kome teže (nejasno
je misli li pri tome na povezivanje s 'bratskim
zemIjama' Kubom i Libijom). U tom kontekstu,
vojno-redarstvena operacija Oluja doista jest
'udruženi zločinački pothvat' a njezini protagonisti
jesu zločinci. Vezano uz to, vrijedi navesti Mesićevu
interpretaciju vlastite uloge tijekom toga crnoga
razdoblja: 'Nije bilo jednostavno ni lako
suprotstaviti se zahuktalome planu uspostavljanja
Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i svim posljedicama
koje je taj plan nosio. Osobito to nije bilo lako na
početku devedesetih godina s obzirom na opću političku
klimu, na jake nacionalne pa i nacionalističke tenzije
unutar cjelokupnoga hrvatskoga korpusa, uključivši i
snažan utjecaj hrvatske dijaspore.'
Osim implikacije vezane uz povezanost uspješne
provedbe Oluje s prisutnošću hrvatskih oružanih snaga
na teritoriju BiH, Mesićeva kritika nacionalnih
tenzija unutar cjelokupnoga hrvatskoga korpusa mogla
bi se shvatiti kao priznanje da se on ne osjeća
njegovim sastavnim dijelom (što se ako se promatraju
njegove ostale izjave i postupci čini sasvim
logičnim).
Nadalje, s obzirom na Mesićevu izjavu
da je njegova politika 'jedina moguća' i da kao takva
'nema alternative', potrebno je razjasniti na koji je
način provođena. Drugim riječima, nužn je definirati
značenje fraze misija pred Tribunalom u Haagu. Fraza o
misiji pred Tribunalom u Haagu svjesno je poopćena
semantička konstrukcija koja je trebala (barem
kratkoročno) što više prikriti činjenicu da je pred
Tribunal u Haagu išao kao svjedok optužbe, odnosno kao
svjedok na strani Haaškoga tužiteljstva. Činjenica da
je Mesić svjedočio na strani Haaškog tužiteljstva
dijametralno je suprotna njegovoj tvrdnji prema kojoj
je 'svatko dužan svjedočiti pred Tribunalom u Haagu'.
Tvrdnja o 'dužnosti svjedočenja u Haagu' među
ostalim, i logički je besmislena jer da je doista
'svatko dućan svjedočiti' tada bi uistinu 'svatko', a
ne samo Mesić, mogao biti u misiji pred Tribunalom u
Haagu. Drugim riječima, tada bi se radilo o obvezi a
ne o misiji. Nasuprot Mesićevim tvrdnjama, činjenice
glede svjedočenja u Haagu vrlo su jasne: 'Ni Haaško
tužiteljstvo ni obrana ne mogu nikoga prisiliti da
svjedoći pred Haaškim sudom. Potencijalni svjedoci
moraju se odazvati jedino pozivu samoga Suda i tada
svjedoće kao svjedoci Suda. No i tu je praksa
neujednačcena. Neke su zemlje svojim dužnosnicima ili
časnicima zabranile svjedočiti na Haaškome sudu. Druge
su, pak, dopustile svjedočiti samo o točno određenim
pitanjima, poput zadnjega američkoga veleposlanika u
SFRJ Warrena Zimmermanna.' Razlika između Haaškoga
suda i Haaškoga tužiteljstva očitovala se na ovome
primjeru: 'Kada je 1997. Haaško tužiteljstvo od
Hrvatske zatražilo stotinjak dokumenata, Republika
Hrvatska išla je u spor s Tužiteljstvom jer je
Tužiteljstvo samo jedna od strana u pravnome sporu, te
je tražila od Haaškoga suda da presudi može li
Tužiteljstvo tražiti tako veliki broj dokumenata?
Hrvatska je spor dobila.'
Dakle Mesićeva izjava o njegovoj
misiji pred Tribunalom u Haagu ukazuje da je on
svojevoljno izabrao jednu od strana u postupku pred
Tribunalom u Haagu. Prema tome, Mesićeva spomenuta
misija prije nego što je postao predsjednik Republike
Hrvatske sastojala se upravo u svjedočenju (tj.
iznošenju podataka) protiv Republike Hrvatske i
njezina vojno-političkoga vrha. Zaključno rečeno, u
slučaju Mesićeva svjedočenja nije se radilo ni o
kakvoj obvezi, nego o misiji, odnosno o sastavnome
dijelu cjelovite strategije za uklanjanje protagonista
crnog razdoblja izjavnoga života. 'Individualizacija
krivnje' bila je i ostala smišljena neistina
formulirana kako bi se prikrila njezina bit:
krimmalizacija Domovinskoga rata i dovođenje u pitanje
hrvatske nacionalne države.
Vladimir Šumanović
Hrvatski list, 5. svibnja 2011.
|