Primjerice, kako je moguće da, nakon otkrivanju masovne
grobnice u Križu Brdovečkom 2009. godine, u kojoj po
procjenama ima oko 4.500 likvidiranih, gotovo ništa nije
poduzeto oko okapanja, a samo nekoliko kilometara dalje,
u Mostovcu kod Dobove, u Sloveniji, već je u tijeku
ekshumacija masovne grobnice pronađene u studenomu 2010?
Vrijedi li za Hrvatsku Rezolucija parlamentarne
skupštine Vijeća Europe o zločinima totalitarnih režima
(1996.) i Rezolucija o europskoj savjesti i
totalitarizmu (2009.) ili je to samo farsa, koju
dijelovi političkog vrha namjerno ne primjenjuju, pa čak
i napadaju? Može li se tolerirati bezobrazno cvrkutanje
raznih javnih djelatnika, koji u istraživanju zločina
komunizma vide tek izborni trik? Uostalom, kako se takvi
mogu pozivati na Tuđmana, koji bi navodno bio protiv
otvaranja ovog pitanja? Naravno, Tuđmanovo mišljenje ne
možemo znati, ali kako to da oni koji se Tuđmana inače
odriču, u ovom slučaju na njega gledaju kao na saveznika
u borbi protiv zakonitosti? Ispada da je Tuđman bio
negativan u svemu osim u amnestiji komunističkih
zločina.
Neistina je i stvarni povijesni
revizionizam tvrditi da su žrtve komunizma zaslužile
kaznu, koja je iz "tehničkih razloga" (nisu imali
zatvore) mogla biti samo jedna - smrtna. Kad bi to
bilo tako, moglo bi se logično zaključiti da je
nacifašistički, pa i ustaški sustav, bio bolji, jer
nije likvidirao baš sve svoje stvarne ili moguće
protivnike. Budući da to ne može biti točno, posve je
jasno da povijesni revizionisti koji štite "ugled"
komunista operiraju s istim "argumentima", kao i
povijesni revizionisti koji štite "ugled" fašista.
Neistina je i stvarni povijesni
revizionizam tvrditi da su pripadnici komunističkih
snaga što su tijekom rata, te svibnja, lipnja i ljeta
1945., pa i kasnije, likvidirali pripadnike raznih
poraženih pokreta zapravo vodili borbu protiv oružanih
neprijatelja, koji su pokapani tamo gdje su i poginuli
s puškom u ruci. Ne, riječ je uglavnom o zarobljenim i
nenaoružanim protivnicima, koji su sustavno
likvidirani, bez suda i mogućnosti obrane. Budući da
su najčešće likvidirani raznim NKVD-ovskim metodama
masovnih egzekucija, prakticiranih u Sovjetskoj Rusiji
od revolucije, pokapani su u masovnim grobnicama,
posebno obrađenim za te svrhe (rudokopi poput Hude
Jame, tenkovski rovovi poput onih kod Teznog, te
Mosteca kod Dobove, ili na poljima smrti, kojih doista
ima na tisuće po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ne samo u
Sloveniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj). Suđenja, kojih
je bilo iznimno malo, u fazi partizanskog rata da ne
govorimo, rezervirana su isključivo za viđenije
pripadnike protivničkih pokreta i to često radi
kompromitacije drugih kritičara režima. Tako se
ustaškom zločincu Lisaku sudi u procesu protiv
nadbiskupa Stepinca, kako bi se potonjeg što je moguće
više ocrnilo. Zato je jednostavno neistina tvrditi da
su žrtve komunističkih egzekucija uživale blagodati
vojnih suđenja.
Neistina je, bešćutno je, a i primjer
je stvarnog povijesnog revizionizma tvrditi da
jugoslavenski komunisti nisu likvidirali žene i djecu,
te da se takve likvidacije ne bi smjele doživljavati
kao hrvatska narodna tragedija. U Kurilovečkoj šumi,
uz selo Okuje kod Mraclina, općina Velika Gorica,
ljeta 1945. likvidirano je nekoliko desetaka djevojaka
(starih između 14 i 16 godina), pripadnica Ustaške
mladeži. Moguće je da ima onih koji misle da su i one
zaslužile smrt bez suda i obrane. Zar četnici nisu
tako postupali u nizu pokolja u ratu protiv Hrvatske
1991. godine? Zar takva logika ne opravdava i njihove
zločine?
Neistina je i stvarni povijesni
revizionizam tvrditi da su komunističke represivne
ustanove (OZN-a i dr.) osnovane radi borbe protiv
poratnih odmetnika. One su osnovane radi provođenja
terora protiv svih protivnika komunističke diktature,
kao tipične totalitarne političke policije. Među
protivnicima nametnutih komunističkih diktatura bilo
je i mnogo nekomunističkih antifašista, kojima je za
zlo uzimano upravo to što se nisu mogli
diskvalificirati kao "fašisti", termin koji su
komunisti rabili i za Vladka Mačeka.
Neistina je i stvarni povijesni
revizionizam sugerirati da su de Gaulle i drugi
demokratski političari odobravali "antifašistički"
teror nakon rata. Bilo je to djelo komunističkih snaga
poput FTP, koje su u Francuskoj doista ubile oko
10.000 stvarnih ili navodnih kolaboracionista u četiri
mjeseca vrlo nestabilne situacije nakon savezničkog
iskrcavanja u Normandiji u lipnju 1944. Komunistički
su partizani slično tomu djelovali u Italiji
(Emilia-Romagna i Lombardija), gdje je ubijeno 15.000
protivnika. No, tamo gdje komunisti nisu bili snažni,
primjerice u Belgiji i Nizozemskoj, bilo je relativno
malo takvih egzekucija bez suda i mimo pravnog sustava
- u Belgiji 256, u Nizozemskoj oko 100.
Besmislica je i jasna manipulacija
tvrditi da bez "organizirane antifašističke borbe koju
je vodio Tito", dakle bez jugoslavenske komunističke
revolucije, mi danas ne bismo imali Hrvatsku.
Oslobođenje od fašizma omogućilo je nacionalne slobode
i državnu nezavisnost na europskom Zapadu, a
oslobođenje od komunizma omogućilo je nacionalne
slobode i državnu nezavisnost na europskom Istoku. Mi
danas ne bismo imali Hrvatske da je opstao
jugoslavenski komunistički režim, kao što je i nismo
imali pod tim režimom. Zato se ne može tvrditi da je
"antifašizam 'otac Domovinskog rata'". Uostalom, to se
odnosi ne samo na zemlje u kojima je za Drugog
svjetskog rata postojao jak komunistički pokret, kao u
Hrvatskoj, nego i na one za koje se to ne može reći. U
Estoniji, primjerice, nije bilo nikakvog značajnog
otpora Nijemcima. Nije ga ni moglo biti, jer su
Estonci njemačku vojsku doživljavali osloboditeljskom
nakon iskustva sovjetske okupacije 1940. godine.
Unatoč masovnim deportacijama i naseljavanju ruskih i
drugih sovjetskih doseljenika nakon početka nove faze
sovjetske prevlasti (jesen 1944.), Estonci i danas
postoje, nisu nestali poput Tračana i Ilira, a njihova
je zemlja članica EU i NATO, možda upravo zato jer u
Estoniji ne postoje vodeći političari s komunističkim
simpatijama.
Neistina je i stvarni povijesni
revizionizam tvrditi da zločin nije ratni, ako je
državni. Što inače znači tvrditi da ne zastarijevaju
ratni zločini samo ako su počinjeni prije kraja rata,
dakle prije 8. svibnja 1945? Što znači tvrditi da je
formiranje komunističke vlasti (jer to je stvarna
vlast nakon rata), te sve formalnosti kojima su te
vlasti prikrivale komunistički partijski monopol i
diktaturu (izbori, ustanove, policija, vojska,
sudovi), legalno jer je državno? Zapravo, takva
tvrdnja briše razliku između ratnog i mirnodopskog
zločina, koje povezuje ista ideologija monopolizacije
vlasti u službi "uzvišenih" i "povijesnih" klasnih
interesa. To je ona revizija Drugog svjetskog rata, o
kojoj se sa strepnjom govori u krugovima vezanim za
komunistički pokret, jer njihovo je mirnodopsko
bezvlašće bilo izravan nastavak ratnih represalija
počinjenih pod firmom pravde i osvete.
Manipulacija je upoređivati fašizam s
"antifašizmom", i to na način da je prvi od početka
zlo, a drugi u slobodnoj izvedbi tu i tamo dopušta
pojedinačne ekcese. Prije svega, ovdje nije riječ o
antifašizmu, što je kod nas odnedavno komunističko
novo ruho, dakle kamuflirani komunizam. Ovdje je riječ
o komunizmu kao takvom. I Roosevelt i Churchill i de
Gaulle i kralj George VI. bili su antifašisti (bez
navodnika), ali nisu promicali ideologiju što je
stvorila prinudne kolektivizacije, gulage, katyne i
kulturne revolucije. Niti su to bili ekcesi. Riječ je
o samoj biti onoga što je, kao i fašizam, također zlo
od samog početka.
Komunizam u svojoj utopijskoj želji
stvaranja savršenog društva propagira i provodi
nasilje, te nasrće na ljudsku slobodu, imetak i
integritet. Ne samo da se u isto vrijeme može biti i
protiv fašizma i protiv komunizma, nego je to nužnost
u zemljama gdje se ostaci ovih ideologija još uvijek
nadopunjavaju u borbi protiv demokracije. To još ne
znači da su svi komunisti zli ili nevaljali ljudi.
Ljudi često prihvaćaju nehumane ideologije u vjeri da
čine dobro. Protiviti se totalitarnim ideologijama -
fašizmu i komunizmu - ne podrazumijeva opreku prema
ljudima, ma koliko bili u krivu - nego protiv
nehumanih ideologija.
Napomena Ive Banca:
Na poziv Darka Hudelista, a za potrebe
tjednika "Globus", prije deset dana dao sam komentar
na interview Stjepana Mesića o najnovijim pokušajima
istraživanja i procesuiranja komunističkih zločina u
Hrvatskoj. Hudelistovom sam se pozivu odazvao unatoč
lošem zdravstvenom stanju u trenutku njegove molbe, te
brojnih nekorektnosti koje sam u protekle tri godine
doživio sa strane nekoliko EPH-publikacija, pa i
"Globusa". Držao sam da je stvar prevažna, a Mesićevi
stavovi primjer neobuzdanog falsificiranja povijesti.
"Globus" je danas objavio cenzuriranu
verziju mog teksta. Cenzorsko je pero prekrižilo dvije
petine sadržaja i tako ga vidno osakatilo. Tipično je
da su izbačeni oni dijelovi koji najkonkretnije govore
o nakaradnoj naravi Mesićevih stavova. Zato vam šaljem
izvorni tekst kao primjer kako se danas u Hrvatskoj
sprovodi medijska cenzura. Bilo bi dobro da se o ovomu
oglase relevantne institucije.
prof. dr.
Ivo Banac
(izvor dalje.com) |