Zamijetiti je da Meštar u svom pismu govori o
"srpsko-hrvatskim nesuglasicama", premda je zasigurno
svjestan da to nisu nikave "nesuglasnice" već brutalan
velikosrpski imperijalizam. Valjda čuva nadu da se ipak
može naći kakva-takva suglasnost između Hrvata i Srba.
Mogućnost takve "suglasnosti" najbolje je došla do
izražaja tokom Domovinskog rata. To svjedoče Vukovar,
Škabrnja, Dubrovnik, Gospić....
Oba pisma,
ono iz Hrvatske i Meštrovićevo, zaslužuju ponovnu
objavu najmanje iz dva važna razloga. Prvo, to su
povijesni dokumenti. Drugo, da bi hrvatski politički i
ini soj podsjetili da je velikosrpstvo ne samo živo,
nego da zadnjih godina ponovo jača, naravno u
drugačijem ruho od onog prije 50 ili 20 godina. Ta
ideološko-vjerska nastranost je, izgleda, neizlječiva.
Zahvaliti je starom Meštru da se pobrinuo da
izvješće iz domovine bude objavljeno u slobodnom
svijetu i da mu je napisao uvodni komentar. Ono je
otvorilo oči mnogima tad, a i danas ga je korisno
pročitati i, nadajmo se, iz njega nešto naučiti.
Ante Čuvalo
''PISMO IZ
HRVATSKE G. MEŠTROVIĆU O ŽALOSNOM STANJU HRV. NARODA''
Zajedničar (Pittsburgh). God. 50, br.
26 (29. lipnja 1955.), str. 4. (prvi dio) i
Zajedničar. God. 50., br. 27. (6. srpnja 1955.), str.
3. (svršetak). Tekst je također objavljen u Izboru
(Buenos Aires). God. 2, br. 20-21, srpanj-kolovoza
1955., st. 3-8.
Pismo Ivana
Meštrovića
Pored brojnih pisama koja dobivam od
znanih i neznanih iz domovine o stanju i prilikama u
kojima danas živu Hrvati u Jugoslaviji, dobio sam i
ovo, koje Vam prilažem, da ga u Vašem listu objavite,
kako bi članovi Hrv. Bratske Zajednice i drugi Hrvati
širom svijeta saznali u kojim prilikama žive njihov
rod u staroj domovini.
Svi mi ovdje dobivamo vijesti iz kojih razabiremo nevolje našega
naroda u staroj domovini, ali se u tim vijestima navode tek općenito teškoće,
ili opisuju pojedine slučajeve, koji kao oni o progonima Crkve i svećenstva,
prave dojam da se to imade pripisati tek fanatizmu komunističke ideologije.
Medjutim su u ovom pismu nabrojeni i ilustrirani konkretni dogadjaji, koji
ukazuju i na drugi uzrok koji karakterizira duh današnjeg režima prema Hrvatima
obiju vjera, ukazuje kolika je sloboda i ravnopravnost u toj "slobodnoj,
socijalističkoj i federativnoj republici".
Suvišno je naglasiti, da me pri slanju
ovog pisma na objelodanjenje ne vodi namjera da se
poveća srpsko-hrvatske nesuglasice, nego jedino da se
zna zašto one ne jenjavaju. Isto tako je vrijedno, da
članovi Hrvatske Bratske Zajednice čuju kako oni kod
kuće misle i čemu se nadaju od svoje braće iz Iseljene
Hrvatske.
Bez pretenzije da dajem uputstva
Zajednici, mislim da joj je dužnost, kao najjačoj
hrvatskoj organizaciji u ovoj zemlji, da javno digne
svoj glas protiv prikrivenog nasilja i progona Hrvata
u domovini. To je dužnost Zajednice i njezinih članova
ne samo kao sinova zapostavljenog i progonjenog
naroda, nego i kao slobodnih ljudi i gradjana ove
velike demokratske zemlje. Dužnost im je da upozore
vlast svoje nove domovine na ova nemila fakta i da
javno zatraže od današnjih vlastodržaca u Jugoslaviji:
da objasne dogadjaje iznesene u priloženom pismu, te
kako na ovaj način misle izgraditi put "bratstva i
jedinstva" u Jugoslaviji.
Nitko pametan neće poreći režimu ono
što je pozitivno učinio, ali nasilja i strahovladu
neće nitko, tko ima ljudske savjesti, odobriti i
prešutjeti. Zlo se ne liječi prešutkivanjem nego
"ljutom travom na ranu krvavu". Svi vanjski uspjesi s
kojima se režim hvali, iluzorni su, dok je nutrina
bolesna.
Koliko se vidi, nije ni pisac
priloženog pisma mišljenja, da Srbi i Hrvati nebi
mogli naći načina da jedan pored drugoga žive, ali
svaki na svojoj njivi. To ni ovaj režim, pa ma kakove
namjere imao, neće postići, dok se njegovi ljudi pod
komunističkom maskom, kunu svom "četničkom srcu", čija
nam je "zavjetna misao" poznata.
S poštovanjem, Ivan Meštrović
Pismo iz Hrvatske
Pismo je pisano
20. svibnja o.g. [1955]. Njegov sadržaj je slijedeći:
Poštovani g. Meštroviću!
Čovjek Vašeg kova treba znati istinu o svojoj
nesretnoj domovini, a evo Vam je javlja jedan Vaš štovatelj. Vaš odgovor
Pribićeviću u američkim novinama potresao je hrvatska srca od Drave do mora. On
je bio remek-djelo svoje vrste. U Hrvatskoj je bio otipkan u tisuće primjeraka i
čitan sa zanosom. Ali je UDBA to doznala, pa je nastao lov. Svaki, kod koga se
je ovaj članak našao, dobio je šest mjeseci zatvora. Osobito je stradao
Dubrovnik. To bi Vam bilo dosta da znate, kako je ovamo. Kad su pred par godina
hrvatski nogometaši pobijedili srpske u Zagrebu oduševljena mladež ode do
Tomislavova spomenika, gdje zapjeva "Lijepu našu". Ulovljeni bijahu osudjeni na
godinu i pol zatvora, a neki studenti istjerani sa sveučilista.
U tako zvanoj federativnoj Hrvatskoj
"slobodnoj republici" ne smije izlaziti niti izlazi
bilo kakav list pod hrvatskim imenom, ali usred
Zagreba izlazi "Srpska Riječ", postoji društvo Srba u
Hrvatskoj i Muzej Srba u Hrvatskoj. Seljačka Sloga ne
smije djelovati izvan "Federalne Hrvatske" (u Bosni je
zabranjena). Ne smije se zvati hrvatska. "Hrvatski
Radiša" je zabranjen kao i muslimanski "Gajret", ali
po svoj Jugoslaviji slobodno djeluje "Srpsko prosvetno
društvo Prosveta" koja postoji u svakom većem srpskom
selu u Hrvatskoj. Nasuprot, zabranjen je "Hrvatski
Napredak", a kad su neki članovi uprave protiv toga
učinili žalbu, skočila je UDBA, te je u svome zatvoru
držala 4 dana Juricu Gašparca, a profesoricu
Jakovljević 10 dana, zbog toga, što su se usudili
učiniti žalbu. Hrvatski spomen-dani se ne drže. Mi o
Zrinskome i Gupcu čujemo samo na radiu iz Washingtona.
Nijedno se društvo ne dozvoljava pod imenom hrvatskim,
koje je faktično zabranjeno. Ima li države na svijetu,
u kojoj je narodno ime zabranjeno? To neda srpska
manjina od 14 posto u Hrvatskoj, koja gospodari nad 86
posto Hrvata. Na svim glavnim ustanovama zapovijedaju
Srbi: na carinarnici, radiju, miliciji, vrhovnom sudu
(tu parnice rješavaju 2 Srbina i 1 Hrvat). Na teret
hrvatskog budžeta školaju se na tisuće Srba, da zauzmu
što više mjesta u službi. Tisuće djaka iz Srbije,
Makedonije, Crne Gore, Bosne i Vojvodine, sa
stipendijom bačeno je na Zagrebačko sveučilište, gdje
su sada Hrvati u manjini, te ne mogu ni pisnuti, jer
sve organizacije vode Srbi. Kad ovi tudjinci završe
nauke, namještaju se u Hrvatskoj. Do nedavna su se
mnoga mjesta na Zagrebačkom sveučilištu morala
rezervirati za Srbe izvan Hrvatske, pa tako mnogi
Hrvati nisu mogli biti primljeni na medicinski
fakultet u Zagrebu.
Nema kuće u Zagrebu u kojoj Hrvatu
nije oteta silom koja soba, da u nju usele Srbina.
Prije rata nije bilo nego 2 posto Srba u Zagrebu, a
sada ih već ima oko 30 posto, dok i Slovenaca imade 10
posto. Još samo malo i Zagreb više neće biti hrvatski
grad. Predsjednik Prosvjetnog Savjeta je Crnogorac
Jović, a Sveučilišnog Savjeta Srbin Sekulić Branko,
prvi šef OZNE, koji stvara zakone za Hrvasku. Dok se
zbog bijede neuposlene Zagrebčanke bacaju u Savu,
mnoge Crnogorke su u Zagrebu namještene kao
trafikantice, i.t.d.
Dok su Hrvati izvan Hrvatske prisiljeni bježati, da ih je u
Bosni, Srijemu, Slavoniji sve manje i manje, dotle Srbi naseljavaju Hrvatsku.
Već ih ima u Puli 5.000, na Rijeci mnogo više, a dosta ih naseljavaju i u Istru
na zemlje odbjeglih Talijana. Radi se dakle o svijesnom uništavanju Hrvata,
penetraciji Srba u hrvatske zemlje i otimanju životnog prostora Hrvatima.
Ravnatelj drevne pomorske škole u Bakru je bosanski Srbin. Dakle nakon 1.300
godina, Hrvati će biti potisnuti s mora. Sva politika ide za tim: hrvatsku
manjinu svagdje još više smanjiti medju Srbima, a srpsku manjinu u Hrvatskoj što
više povećati. To je genocidnost i rasna diskriminacija u bizantskom smislu.
Hrvatska izgleda kao okupirana zemlja, posada vojna su Makedonci, Arnauti i
Srbi, te su i svih šest generala Srbi. Plan velikosrpskog genocidstva Hrvata i
drugih naroda provodi se po planu prema ruskom uzoru. Tako su na primjer u
zadnjem ratu Srbi u Bosni poubijali toliko katolika i muslimana, koliko su
mislili da im treba da se u Bosni stvori po prvi put srpska nadpolovična većina.
Oko Drine su Muslimane klali masovno i
žive ih palili u natrpanim kućama. Da presijeku vezu
hercegovačkih katolika sa bosanskim preko Ramske
doline, poklali su sve katolike, do kojih su mogli
doći. U jednu kuću u Drežnici strpali su 60 članova
jedne velike zadruge i žive ih zapalili. Glasoviti
Ramski samostan srušen je do temelja, a svi franjevci
samostana Široki Brijeg poliveni bezninom i zapaljeni,
samo da se uništi njihova hrvatska gimnazija. Svi
vidjeniji intelektualci, koji svršiše ovu gimnaziju,
kasnije su poubijani. Srpski četnici nastaviše
uništavanjem katolika u drevnoj Trebinjskoj biskupiji,
gdje su ih 16. i 17. vijeka pomoću turskih četa
masovno preveli na pravoslavlje; 24. IX. 1942. počeo
je masovni pokolj katolika u kotaru Stolac, pa je
zapaljno 12 katoličkih sela. Popa Vidu Puticu u selu
Prenj, slijepa starca od 85 godina, poliše petrolejom
i živa zapališe. Don Iliju Tomasa, župnika u Klepcima,
sasjekoše noževima na komadiće. Iza toga uništeno je 5
katoličkih sela u kotaru Ravno. Time je dovršena
akcija uništavanja katolika u Hercegovini započeta u
XVI. vijeku.
U vrgorskoj krajini poklaše četnici
masu ljudi i zapališe 702 zgrade, na Dugopolju, Blatu
na Cetini, Lovreću, Cisti i drugdje u Dalmaciji srpski
četnici učiniše strahote. U samome selu Gati kod Omiša
poklali su 120 osoba, a u Cisti 84 mladića, i.t.d. Iz
sela Drvenik pobjegli su svi katolici, a Srbi
podijeliše medju se njihovu zemlju i njihova imanja.
Oni se sada skitaju po Zagrebu i nesmiju se povratiti
svojim kućama. Srbi katolicima u Gospiću oteše kuće i
istjeraše ih ili pobiše i tako prvi put Gospić postaje
srpsko mjesto kao i Otočac. Iza rata sadjoše planinski
Srbi u bogato katoličko selo Španovica kod Pakraca, pa
ih istjeraše iz kuća i oteše im sve stanje i imanje.
Državna vlast ne ureduje i ne zaštićiva Hrvate od tog
uništavanja, već pomno traži i vješa "ustaše" i
njihove simpatizere, a u takove mogu ubrojiti srpskim
svjedocima svakog Hrvata. Fratar Herman je bio osudjen
na dugu tamnicu, a kad ju je izvršio, opet skočiše
Srbi i nakon toga je bio obješen.* Hrvatska manjina od
straha srpskih svjedoka se je po Slavoniji razbjegla
na sve strane, kao i po Bosni, ostavivši stanje i
imanje. Srbi odmah na njihova imanja naseljavaju
pravoslavce iz Bosne i Crne Gore. Ovi imaju vlast u
mjesnim i općinskim odborima, pa Hrvate pretjeranim
prezirom tjeraju na iseljenje i prodaju zemlje Srbima.
Kada na primjer Hrvat bježi iz Voćina, općinska mu
vlast procjenjuje jutro zemlje 20.000 dinara, a kad
Srbin prodaje zemlju ista mu vlast cijeni 100.00
dinara jutro.
U Sisku se grade tvornice i naseljuju
srpski elementi iz Banije i Korduna i krzo kratko
vrijeme će taj grad kao i Karlovac postati srpski. Tko
o tome pisne redovno dobiva 5 godina robije, jer "sije
plemensku i vjersku mržnju". Genocidska akcija se
provodi točno po planu:
Srpska manjina u Vojvodini već je
pretvorena u apsolutnu većinu, jer od 440.000 Njemaca,
sad ih onamo nema više od 20.000. Slično su
prorijedjeni i Madjari. Namjesto njih su naseljeni
Srbi iz raznih krajeva. Naseljavanjem Srba u Karlovac,
do malo godina bit će srpskim klinom presječena veza
Hrvata sa Rijekom i Primorjem.
Srbi su mogli pol milijuna hrvatskih
"Srba" preseliti u Vojvodinu, ali oni toga ne učiniše,
jer ove ostaviše kao sjeme svoje daljnje ekspanzije za
uništavanje Hrvata. U poslu njihova uništavanja je
Katinska šuma malenkost, jer su Srbi zakrabuljeni
maskom komunizma kod Dravograda, Maribora, i drugdje
poubijali 300.000 hrvatskih vojnika. U Samoboru je
postrijeljano 6.000 domobrana i zakopano u parku. U
šumi Macelj ubijeno je 30.000 hrvatskih zarobljenih
vojnika. U Sarajevu ih je poubijano 15.000. U raznim
mjestima Slavonije poubijano je preko 100.000 civila.
Može se uzeti da su Srbi iza sloma i u ratu poubijali
oko 500.000 Hrvata - više nego Turci kroz sto godina.
Kad su partizani vodjeni Pekom
Dapčevićem i Kočom Popovićem zauzeli Zagreb, oko
10.000 hrvatskih ranjenih vojnika po klinikama,
bolnicama i školama bilo je prve noći odvedeno u
Zagrbačku goru i svi su do posljednjega bili
poubijani.
Radikalski zastupnik N. Novaković-Longo je sa svojom svitom
poslao "Kralju Italije i Caru Etiopije" memorandum sa 40.000 potpisa
dalmatinskih pravoslavaca, moleće ga da Dalmaciju priključi direktno Italiji.
Nitko ih zbog toga ne zove na odgovornost, ali da su to bili Hrvati, svi bi oni
bili poubijani. Sve to vodi maskirana borba za potpuno uništenje Hrvata i
katolika, a Longo je usuprot pomilovan i vratio se kući u Knin, pa je dobio čak
i penziju.
Nakon svega iznesenoga, vidite, da su Hrvati i Srbi "jedan isti
narod", upravo toliko koliko pas i vuk, neprijatelji do istrage iako su istog
roda!
Hrvatska inteligencija skrivila je
propast svog naroda samoubilačkom politikom, jer se je
gubila u fantomima "Ilirizma", "Slovinstva",
"Jugoslavenstva", "Srbo-Hrvatstva", "našinstva"... dok
su Srbi uvijek samo "Srbi svi i svuda".
Divismo se kao opsjenjeni svemu što je bilo zadojeno
velikosrpskom idejom. Zar je istinski junak onaj pjandura i turska pridvorica
Marko, koji se kune kapi na koljenu (kako i Vi spomenuste), pa ubija svoju
osloboditeljicu; koji ore careve drumov, da se bez truda dokopa novaca, koji
kopa oči sestre Leke kapetana samo s toga što neće da se uda za "tursku
pridvoricu", koji Musu ubija "nožem iz potaje", i.t.d.
Evo još par primjera rasne diskriminacije u Hrvatskoj: nazad
nekoliko godina proveo se je jedan masovni progon Hrvata u Lici. Hrvati su
bježali. Nekoga u šumi ubiju, nekome obnoć zapale kuću i slično. Onda slijede
oružani napadi banda kroz sela. Kad se sve to svršilo, vlasti se sjete, da
provedu neku istragu, ali, naravski, krivci se ne nalaze. Nakon nekoliko godina
je zagrebački "Narodni List" javio, da je započela u Sisku kaznena parnica
protiv Miloša Radosavljevića, koji je sa bandom od pedesetak drugova naoružanih
vojničkim puškama, pištoljima i ručnim granatama harao par godina po selima oko
Hrv. Kostajnice, otimajući novac, zlato, odjeću, stoku i.t.d. Tada su pohvatali
bandu, koja godinama hara. Novine su poslije toga posve zamukle, da se ne dozna,
da je ona naoružana banda bila od samih Srba, koja je uništavala Hrvate.
Ovakva bi se rabota mogla raskrinkati
i suzbiti samo akcijom Hrvata u Americi, koji bi tamo
o tome trebali pisati, pa onda slati memorandume
Savjetu Naroda, Američkoj Vladi, i.t.d., pa Vas molim
učinite što možete.
*
Fra Honorius Herman (Varaždin, 1914.-
Landau, Njemačka, 1990.). Kao mlad svećeniki, Honorius
(Častimir) je poslan za vojnog kapelana za vrijeme
NDH. Radi toga su ga partizani 1945. osudili na 9
godina robije. Nakon 6 godina je pušten. Da bi se
zadovoljilo Srbima u Hrvatskoj, godine 1954. je osuđen
na smrt vješanjem, zatim je osuda preinačena na smrt
streljanjem, te na doživotnu robiju i na koncu na 20
godina. S robije je pušten 1969., a 1971. je pobijegao
na Zapad i umro u samostanu Landau. Dakle, nije bio
obješen kako izvješće veli, ali je nevin robijao 22
godine.
10.06.2010.
|