Kronologija događaja:
Napadi su koordinirani i izvedeni u šest točaka
Pariza, izvjestio je američki Stratfor. Pritom su tri
napada (na stadion, restoran i koncertnu dvoranu)
izvršena istodobno u 20:20 sati. Džihadisti su
koristili nekoliko svojih uhodanih metoda: napad
bombaša-samoubojica, otvaranje vatre iz automobila i
zauzimanje koncertne dvorane i držanje taoca.
Najkrvaviji napad zbio se u koncertnoj dvorani
Bataclan pri nastupu američkog rock sastava Eagles of
Death Metal. Svjedoci navode kako su se uz paljbu iz
strojnica čuli uzvici - "ovo je za Siriju". Dio
publike je uspio pobjeći, a velik dio ih je zatočen i
uzet kao taoci. Dvorana prima 1500 ljudi, a za tu
večer sve su karte bile prodane. Zna se kako su taoce
držala četiri terorista.
Francuske snage sigurnosti oslobađanje talaca
odlučile su provesti oružanom akcijom. Kako priopćuje
France Info, u vrijeme napada u dvorani je odjeknulo
najmanje 7 eksplozija. Prvih šest dogodilo se na
početku oslobađajuće akcije specijalne policijske
postrojbe RED, kao i BRI - pariškog odjela za borbu
protiv kriminala i terorizma. Navedena radio postaja
izvjestila je kako je nakon 20 minuta odjeknula
posljednja velika eksplozija.
CNN izvješćuje kako je u dvorani poginulo 112 osoba,
a službene potvrde o tome još nema.
Drugi teroristički napad izvršen je na stadionu
Stade de France, u vrijeme prijateljskog nogometnog
susreta Francuske i Njemačke. Dvije eksplozije
prouzročili su bombaši-samoubojice, a treća je
izvršena uz pomoć plinskih balona u kojima su bili
paketi s čavlima i drugim oštrim metalnim predmetima.
Treba naglasiti kako su na stadionu u to vrijeme bili
i francuski predsjednik Francoise Hollande i njemački
ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier koji
su žurno evakuirani. Ali za evakuaciju navijača i
publike bilo je potrebno nekoliko sati.
Prema informacijama "iTELE", taj je napad prouzročio
pogibiju četiriju osoba, a još 11 ih je zadobilo teške
tjelesne ozljede i njihovi se životi nalaze u
opasnosti. 14 osoba zadobilo je lakše ozljede.
Istovremeno sa dvoranom i stadionom, teroristi su
kalašnjikovima u prolazu napali i restoran "Mala
Kambodža" prepun gostiju, a pucali su i u ljude koji
su šetali ulicom. Restoran se nalazi u blizini zgrade
gdje su u sječnju ove godine ubijeni novinari
satiričkog tjednika Charlie Hebdo. Radi se o
turističkom djelu grada.
Pariški tužitelj je izvjestio kako su napadi
izvršeni i na Bulevard de Charonne gdje je poginulo 18
osoba, Bulevard Voltaire gdje je jedna osoba izgubila
život, Ulici Fontaine au-Piya (pet poginulih) i još 14
žrtava u Ulici Aliber. Teško je ranjeno još jako puno
ljudi čiji se životi nalaze u opasnosti.
U posljednja tri teroristička napada džihadisti su
na ljude pucali iz automobila.
Prema informacijama francuskih medija, u Parizu je
ubijeno 8 terorista koji su sudjelovali u napadima.
Neki od njih bili su samoubojice koji su poginuli u
trenutku samih napada, a neke su likvidirale snage
sigurnosti. Međutim, kako prenosi Associated Press,
čak su sedmorica terorista bili samoubojice. U državi
se vrši potraga za još nekoliko osoba za koje se
sumnja da bi mogle biti povezane s pariškim napadima.
Predsjednik Hollande u državi je uveo izvanredno
stanje i zatvorio granice, a građanima Pariza je
savjetovano ne napuštati svoje domove.
Što se u stvarnosti događa?
Dok se čitav svijet zgraža nad pariškom i francuskom
tragedijom, a državnici svih zemalja redom iskazuju
svoju "šokiranost" i solidarnost s francuskim narodom,
ovaj napad stvarne poznavatelje stvari i profesionalne
analitičare ni u čemu ne iznenađuje. Bolje rečeno,
bilo je samo pitanje vremena kada i na kojem mjestu će
do njega doći. A zasigurno, i na žalost, on neće biti
jedini.
Svi mi dobro znamo što se zadnjih godina, počevši od
tzv. arapskog proljeća do danas događalo. Namjerno su,
pod krinkom borbe protiv diktatora i uvođenja ljudskih
prava u arhaične bliskoistočne zemlje (kojima je
zapadni model društvenog ustroja potpuno stran i
nepoželjan), uništene, mada i nedvojbeno
nedemokratske, ipak stabilne i sigurne države puno
više sekularnog negoli islamističkog karaktera.
Upravo su se one - poput Iraka Sadama Huseina i
Libije Moamera Gadafija (a danas na terenu i Assadova
Sirija čini to isto), žestoko obračunavale s lokalnim
islamističkim pokretima i uvezenim organizacijama
obilato financiranim od strane bogatih arapskih
zemalja - redom bliskih Zapadnih saveznica, poput
Saaudijske Arabije i Katara. Da apsurd i u njemu
vidljiva katastrofalna politika europskih elita bude
veći, upravo su službe sigurnosti tih nekad snažnih, a
danas urušenih arapskih država, profesionalno
surađivale s europskim sigurnosnim aparatom te
predstavljele istinsku branu značajnijem prodoru
islamističkih elemenata na europsko tlo.
Pritom možemo kazati kako su urušene države Libija,
Irak i Sirija u stvarnosti smetale jedino Izraelu koji
ih je iz svojih razloga smatrao sigurnosnom prijetnjom
upravo zbog njihove organiziranosti i stabilnosti.
A kada se iz svega ovog povuče paralela, ispada kako
je EU zapravo žrtvovala vlastitu sigurnost za
sigurnost Izraela koji danas realne ugroze svog
teritorija od strane bilo koje susjedne arapske zemlje
niti nema i kojemu je na Bliskom istoku trn u oku
ostao još jedino Iran koji nadzire šijtske
bliskoistočne manjine i njihove pokrete.
Sigurnost Izraela, koji za razliku od Europe ne trpi
niti posljedice emigrantske krize, sada mogu
ugrožavati jedino individualni teroristički napadi i
povremene ali, budimo realni, ipak slabašne
palestinske intifade. S bilo kakvim stvarnim vojnim
ugrozama tzv. "Islamske države" Izrael bi se, kao
snažna i efikasna država vrlo brzo obračunao. A sama
"Islamska država" osim pojedinih verbalnih prijetnji
Izrael niti ne dira, ali zato terorizmom redom
uništava njegove susjede, u prvom redu Siriju i
Libanon, a iznova nastoji destabilizirati i Egipat
koji se prije dvije godine teškom mukom uspio othrvati
"blagodatima" arapske proljetne revolucije.
Zašto se danas čuditi sinoćnjoj pariškoj tragediji
kada je jasno da su političke elite učinile sve
pretpostavke da do nje i dođe. Prije godinu i pol dana
"rođena" je možda i najgora tvorevina koju je ljudska
civilizacija ikada iznjedrila - "Islamska država". Ona
je hranjena financijski i vojno, a njihova ishodišta
bila su i još su uvijek poznata svim relevantnim
sigurnosno-obavještajnim službama regije i svijeta.
Ad-hoc stvorena međunarodna koalicija od čak 60-ak
zemalja na čelu s SAD-om koja protiv "kalifata"
djeluje već više od godine dana, ostvarila je
tragikomične rezultate. "IS" je u međuvremenu i vojno
ojačao i proširio svoju financijsko-gospodarsku
aktivnost sa susjednim zemljama - sponzorima,
poglavito Turskom kroz preprodaju ukradene sirijske i
iračke nafte.
Bezobrazno omalovažavajuća političko-vojna
priopćenja upućivana Zapadnoj javnosti, o dugotrajnoj
i teškoj borbi protiv islamista , a onda i priznanje o
nemoći da se spriječi širenje "IS", rezultiralo je
pokretanjem golemog izbjegličkog vala prema Europi.
Prvi pokušaji pograničnih država, poglavito na tzv.
balkanskoj ruti, da sigurnosno-vojnim snagama spriječe
povrede ilegalnog prijelaza svojih granica (što im je
i ustavna obveza), poput primjerice Makedonije, na nož
su dočekane od političke i medijske elite Zapadnih
država, a legalne metode uspostave sigurnosti
vlastitih granica proglašene su gotovo fašističkim.
Nakon toga "ručna kočnica" je spuštena, a val
stotina tisuća ljudi od Afganistana i Pakistana do
"crne" Afrike, u ime humanosti, ljudskih prava i
tolerancije mogao je neometano zapljusnuti Europsku
uniju, bez ikakvih prethodnih sigurnosnih provjera.
Mjere koje su pojedine zemlje na tom putu poduzimale
radi zaštite svojih država (poput mađarske žičane
ograde) ispočetka su ismijavane a njihovi
državnici-kreatori proglašavani diktatorima (Orban =
Hitler, ne jednom je izrečena komparacija ne samo sa
strane medija već i visoke politike). Ali kako je
vrijeme odmicalo, europski građani i političari Orbanu
su se sve manje smijali i izrugivali, a nešto slično
počeli priželjkivati i u vlastitim dvorištima.
Ali licemjerje, podanička prekooceanska politika i
samodostatnost već odavno odnarođenih eurobirokrata,
nisu dozvoljavale da se ozbiljna upozorenja stručnjaka
za sigurnosnu problematiku o tome što se sve može
dogoditi, i ugrade u europsku izvršnu politiku.
A ta je politika sve više poprimala imperativne i
poluhisterične zahtjeve prema državama članicama Unije
koje su se našle na izbjegličkoj trasi, kao i onim
drugim, koje su tu masu sigurnosno neprovjerenih, a
kulturološko-civilizacijko-vjerski potpuno drukčijih
ljudi od njihovih građana, morale prihvatiti i udomiti
primjenom raznoraznih kvota i sličnih instrumenata
prisile - sve do pravih ucjena isključivanjem iz
korištenja različitih financijskih fondova i td.
Pritom su sve brojniji i sve teži ekscesi od strane
emigranata koji posljednjih mjeseci izniču diljem EU,
medijski bili posve ignorirani, a njihov značaj
politički i sigurnosno minoriziran.
Štoviše, niti teroristički napad na novinare
spomenutog pariškog satiričkog tjednika početkom ove
godine, nije bio dovoljno upozorenje o opasnosti i
potrebi poduzimanja oštrijih sigurnosnih mjera.
Umjesto toga, europske političke elite su, držeći se
za ruke, promarširale pariškim ulicama i degutantno
stale u obranu floskula o pravu na slobodu izražavanja
(a koje je, kada je u pitanju ozbiljno i kritičko
novinarstvo koje iskazuje drukčije stavove u odnosu na
nadzirane mainstream medije ionako diljem te iste EU
protuzakonito gušeno). EU političari stali su u
hinjenu obranu tih skandaloznih novina kojima tuđe
svetinje ne prestavljaju ništa osim objekta za
izrugivanje.
Ali zato nisu stale u obranu onih zbog kojih se na
tim udobnim pozicijama i nalaze - vlastitih naroda.
Njima su prethodno oduzeli nacionalni identitet svevši
ih pod kategoriju "građani", lišili ih tisućljetnih
vjerskih tradicija, nametnuli liberalne i
protuprirodne seksualne ideologije, gospodarski ih
osiromašili, a uz sve to i izručili na milost i
nemilost nekontroliranim hordama islamističkih bandi.
Istodobno su na istoku kontinenta sigurnosno stanje
doveli do usijanja provocirajući u ime prekooceanskih
interesa čak i rat s velikom Rusijom koji nikakvog
dobra europskim narodima ne može donjeti.
A Rusija, koja je i sama godinama suočena s
islamističkim prjetnjama, konačno je pokrenula
konkretnu vojnu akciju protiv islamista na njihovom
terenu. Ali nakon početne europske potpore, Rusija je
sukladno stavovima SAD-a sve više bivala izložena
kritikama od strane tih istih EU političara u smislu
da u Siriji "ne čini dovoljno", da gađa jedne
islamiste umjesto drugih, "umjerenu" oporbu umjesto
ISIL-a i čitav pregršt drugih priopćenja
geopolitičkog, a ne real-političkog karaktera. A
istina je samo da je Rusija svojom intervencijom
poremetila sotonsku bliskoistočnu politiku čije su
posljedice i sinoć u Parizu postale vidljive, ali isto
tako, da je pokrenula i davno umrtvljeni pregovarački
proces za zaustavljanje krvavog rata u Siriji - zemlji
već odavno prepuštenoj na milost i nemilost krvavih
džihadističkih noževa.
Buduće posljedice
Sinoćnji francuski teroristički pir imat će svoje
političke posljedice. Napad na srce Francuske sigurno
će dovesti do povećanja napada francuskih zrakoplova u
Siriji i Iraku, pričemu valja podsjetiti kako su
Francuzi ovog tjedna u Perzijski zaljev poslali i svoj
nosač zrakoplova. Za očekivati je i intenziviranje
napada zračnih snaga ostalih važnijih članica
međunarodne koalicije pod vodstvom SAD-a.
Napad na Francusku nedvojbeno će dovesti i do
globalne islamofobije, slično kako je bilo i nakon 11.
rujna 2001. g. Pritom će najviše posljedica trpiti
tzv. tradicionalni islam koji nije smogao snage u
vlastitim redovima suzbiti radikalne elemente
školovane diljem medresa i drugi vjerskih škola
vahabističkog i salafitskog smjera, poglavito na tlu
Saudijske Arabije.
Pariški teroristički napad posljedice može
proizvesti i na današnji i buduće pregovaračke procese
u Beču koji će se nastaviti po pitanju mirnog
riješenja sirijske krize.
Ali najveću posljedicu svakako bi trebao imati po
daljnju politiku Francuske ali i čitave EU u odnosu na
izbjegličku krizu, gdje će do još snažnijeg izražaja
doći pozicije onih europskih političkih snaga koje
traže uvođenje strože migracijske politike.
Nedvojbeno će ojačati i euroskeptične političke
grupacije ali i doći do instinktivne samoobrambene
nacionalne homogenizacije (u Francuskoj kroz izrazito
desnu stranku "Nacionalni front) kao pandam
neučinkovitim anacionalnim vladajućim političkim
strukturama pojedinih država EU ali i briselskim
strukturama koje sve više gube i ugled i povjerenje
europske javnosti.
O posljedicama za šengensku zonu izlišno je i
govoriti, a zatvaranje granica je zapravo već i na
djelu.
Kada u novonastalim okolnostima sagledamo hrvatsku
poziciju, ne može se a ne izraziti duboko žaljenje i
zabrinutost stavovima još uvijek aktualne vlade Zorana
Milanovića koja (pod tko zna čijim utjecajem) vodi
potpuno nerazumnu i po Hrvatsku opasnu politiku
nekontroliranog propuštanja izbjeglica (sličnu onoj
njemačkoj na koju se uostalom Milanović i poziva), a
bez alternativne "pričuvne" i brzo provedive opcije
postavljanja fizičkih barijera duž hrvatske zelene
granice za slučaj zatvaranja slovensko-hrvatske
granice, a koje je zapravo već u tijeku.
Poglavito su nerazumne današnje Milanovićeve
umirujuće izjave o neupitnoj hrvatskoj sigurnosti
glede eventualnih terorističkih ugroza, u vrijeme kada
je vidljivo da se s istima ne mogu nositi niti najveće
svjetske države. Tim više što je hrvatsko okružje
takvo da upravo vapi za oštrim sigurnosnim mjerama
kada je u pitanju migracijska politika. Danas je već
objavljeno kako su pojedini BiH portali sinoćnji
teroristički napad na Pariz - pozdravili.
Uzdaje li se Milanović u nepogrešivost profesionalne
suradnje hrvatskih i susjednih nam sigurnosnih službi,
poglavito one u BiH gdje islamistički čimbenik sve
više jača?
Ako je to tako, a izgleda da je, predsjednica države
mora učiniti sve što je u njezinoj moći da buduća
hrvatska vlada u ovako posloženim međunarodnim
odnosima i okolnostima bude prije svega domoljubno
svjesna i odgovorna prema svojim građanima. A
Milanovićevom SDP-u, ukoliko želimo mirnije spavati, u
njoj ne bi smjelo biti mjesta.
Zoran Meter, www.hkz-kkv.ch
|
