Jadikovke EU političara, pomiješane s pozivima svojim
građanima na jedinstvo, nužnost potrebe da EU ostane
čvrsta i odlučna u očuvanju dosegnutih vrjednota, i da
je upravo EU najbolji i jedini politički okvir za
narode Europe, podsjećaju na izjave partijskih
"funkcionera" SFRJ nakon vijesti o smrti "vječnog
vođe" Josipa Broza Tita. Tada se "bratske narode i
narodnosti", predosjećajući krah neodržive i na
nepravednim i neravnopravnim temeljima uspostavljene
državne tvorevine, parolama tipa - "druže Tito mi ti
se kunemo" - pozivalo na očuvanje dosegnutih
"vrjednota" pseudo-komunističkog društva koje je u ime
ideologije desetljećima zatiralo prava i slobode
svojih građana ukoliko su izražavali vlastito
mišljenje suprotno onom iz "mainstreama". Analogija s
Bruxellessom nije slučajna.
Štoviše, današnje tlapnje uvaženih
analitičara gotovo pa u cjelosti omalovažavaju
američku i britansku društvenu elitu,
zaboravljajući, kako se politika tih dviju država ne
zasniva na rezultatima ovih ili onih izbora, ili
ovog ili onog referenduma. Britanska i američka
politika rezultat su dugogodišnjih pa i
višedesetljetnih strateških promišljanja, projekcija
i, konačno, operacionalizacija usvojenih planova, uz
povremene nužne modifikacije, već prema potrebi (jer
se ipak baš svi elementi ne mogu sa sigurnošću
predvidjeti). Osim toga, američka i britanska
politika i njihov društveni establišment do te mjere
su integrirani i interesno povezani, da govoriti o
nekakvom njihovom razdjelu i zasebnim političkim ili
gospodarskim putovima najblaže rečeno nije ozbiljno.
U političko-financijsko-tehnološkim
uvjetima kojima danas raspolažu državne elite dvaju
najvećih svjetskih saveznika (SAD-a i Velike
Britanije), uz totalni nadzor medijskog i
informacijskog prostora (zbog kojeg današnji građani
Zapada ne žive u realnom već informacijskom svijetu,
u prividu potpunih sloboda, a u stvarnosti mutiranih
vrijednosnih sustava kojima su nesvjesno ukalupljeni
u interesne struje društvenih elita kojima tako
omogućuju beskonačnu vlast, bogaćenje i potpunu
kontrolu sveukupnih procesa), teško je povjerovati
da one na raspolaganju nisu imale spremne
instrumente kojima bi utjecale na rezultat
britanskog referenduma u za sebe povoljan ishod.
Dakle, treba poštivati inteligenciju
Zapadnih stratega, a ne je svoditi na nemoćne
promatrače događaja koji niočemu ne odlučuju - tipa
"stratega" banana-država. U današnjem svijetu i
sadašnjim okolnostima to jednostavno nije moguće.
Ono što je danas potrebno razjasniti
jest to - koja je pozadina takvog poteza britanskih
društvenih elita (formalno-pravno britanskog naroda)
i što se nakon njega može i mora očekivati?
Kao prvo, treba imati na umu da V.
Britanija još dvije godine može ostati u EU kao
njezin punopravni član i sukreator u donošenju
odluka i zakona. Kao drugo, Velika Britanija,
sukladno čl. 49 TEU (Lisabonskog ugovora), može
nakon izlaska iz EU ponovno zatražiti prijam u
njezino članstvo. To su formalno-pravni instrumenti
koji su na raspolaganju Britancima i njihovim
političkim vođama. Međutim, sada nije vrijeme za
bavljenje pravnim mogućnostima jer je posve jasno
kako britanski politički vrh neće ignorirati
većinsku volju svojih građana, ne isključivo zato
što bi time potkopao same temelje demokratskog
ustroja zemlje.
Ono što je konstanta i temelj
britanske i američke strategije jest zamjenjivost
političkih elita i kontinuitet strateških
prioriteta. U tom smislu, prvo što treba očekivati
jest smjena vodećih političkih struktura u UK do
koje će neminovno doći, ukoliko ne odmah, ono
sigurno počevši od jeseni. Ali strategija ide dalje.
Pritom je važno naglasiti i to, da se London ne
namjerava odreći Škotske - upravo suprotno. Učinit
će sve nužne korake koji će dovesti do još
povoljnijeg položaja škotskih političkih
predstavnika i njihovih institucija u "saveznim"
političkim i financijskim strukturama, pri čemu će
vješto iskorištavati "pakao" koji očekuje "ostatak"
EU u svjetlu nadolazećeg višemilijunskog
izbjegličkog vala, međukonfesionalnih sukoba,
permanentnog povišenja razine terorističkih
opasnosti, porasta napetosti na istoku kontinenta i
potencijalnog sukoba s Rusijom i sl. To bi trebalo
biti dovoljno za tupljenje oštrice škotskih
nacionalista koji na temelju današnjeg rezultata
britanskog referenduma već najavljuju svoj novi
referendum o izlasku iz UK i priključenje EU.
Jednako tako, britanske bankarske i
financijske institucije, prije svega Britanska
središnja banka, raspolažu dovoljnom količinom novca
kojom mogu spriječiti sve eventualne štetne
posljedice referenduma po britansko gospodarstvo, za
što su se već ranije pripremili. Samo spomenuta
Središnja banka UK danas raspolaže s deset puta
većom količinom novca nego li je to bilo u krizi
2009. godine. Njezin direktor već danas najavljuje
kako će, ukoliko bi bilo nužno (a neće) ona bez
problema "ubrizgati" 250 milijardi funti u britanske
banke i tamošnje financijske institucije. Direktor
japanske središnje banke također odmah danas umiruje
financijsko tržište riječima kako i njegova banka
može bez problema plasirati dodatna velika novčarska
sredstva ali da to neće biti potrebno jer se ništa
drastično negativno ne očekuje izlaskom V.B. iz EU.
Dakle, za britanski biznis i standard njezinih
građana ne treba se previše zabrinjavati, kako to
danas čini većina analitičara. Trgovanje i
investicije će se i dalje nastaviti.
Ono nad čim se treba zabrinjavati
jest naivna politika briselskih elita i odnarođenih
političara-eurofila u strukturama vlasti članica EU.
Oni manje-više svjesno i predugo zatvaraju oči nad
realnošću stvarne opsanosti, koja se poput tamne
sjene nadvila nad europski kontinent. Ovaj autor još
je 2009. godine u rukama imao analitičku projekciju
američke obavještajne agencije CIA-e za narednih
20-ak godina. Nije se, zapravo, radilo ni o kakvom
super-tajnom dokumentu već na internetskim
stranicama američkih državnih institucija
objavljenim podatcima. A oni su, između ostalog,
govorili upravo o ovome čemu se danas kroz
mainstream medije svi čudimo. Spominjao se tada i
škotski referendum o izdvajanju iz V.B. i britanski
referendum o izlasku iz EU. Štoviše, "pogođeni" su i
njegovi rezultati.
Američkim obavještajnim strukturama
blizak Stratfor (čija izvješća, poput i onih iz
drugih sjedišta svjetske moći Geopolitika.news
postojano prati i prema njima se, po potrebi,
kritički odnosi), nazivan još i "CIA u sjeni", kroz
riječi svog utemeljitelja Georgea Friedmana iz 2014.
godine, predvidio je "crni scenarij" EU koja će biti
izložena emigrantskoj krizi i islamizaciji koja će
prouzročiti dugoročne unutarnje konflikte,
nestabilnost, porast terorizma. Ono što je još gore
od toga, bile su Friedmanove javno izgovorene riječi
o tome, da "Europa mora krvariti" ukoliko želi da
joj SAD jamči sigurnost. Ono što je želio reći (a
što je tada javno i rekao) jest to, da europski
narodi moraju biti gurnuti u sukob s Rusijom koju bi
se na taj način spriječilo da preraste u globalnu
velesilu, a čime bi se osigurala dugoročna američka
globalna dominacija (i onda, valjda, iznova jamčila
europska sigurnost - samo je pitanje od čije ugroze
ako bi već ruska prijetnja bila anulirana?).
I tu se ne radi ni o kakvim tajnim
sastancima "masona, trilateralaca, bilderberga" -
radi se o posve javno izgovaranim riječima i obznani
sadašnje američke strategije koja je posve jasna,
nedvosmislena i kompromisno usvojena od tamošnjih
dviju vladajućih političkih stranaka i svekolike
društvene elite.
Kada se tako sagledaju stvari, a sa
strane Europe i političkih vođa njezinih naroda bi
se tako sagledavati morale, onda bi se trebale
izvući i neke pouke ili barem javno postaviti
pitanje njezinim narodima: jesu li se oni spremni
žrtvovati za spomenute ciljeve iz navedene
strategije ili nisu? Ukoliko zemlje EU i njihovi
narodi to većinski prihvate, objasnivši im prije
toga sve posljedice koje iz toga proizlaze, tada
nitko ne bi mogao bilo što prigovoriti. Ali dokle
god se europskim građanima pod prividom demokracije
i dosegnutih vrijednosti (koje za mnoge od njih to
nisu) turaju milijuni muslimanskih izbjeglica koje
se mora integrirati, obligatorno im se uvode
ideološke i seksualne nastranosti kao prihvatljive
norme ponašanja i obrazovanja njihove djece, a
uništava obitelj kao temeljna društvena zajednica (o
izbacivanju Boga i kršćanstva iz društva da i ne
govorimo), dotle EU elite ne mogu očekivati da će se
njihovi narodi s time i miriti, o čemu svjedoče i
najave novih referenduma diljem EU.
Međutim, cilj britanskog
establišmenta (koji sukreira dominantnu svjetsku
politiku) i jest unesti nemir i kaos među europske
narode i države, da bi se poslje njihovog krvarenja
upravo oni iznova pojavili kao novi-stari
osloboditelji i spasitelji.
Jedan od mogućih izlaza iz
nadolazeće europske crne perspektive je izgradnja EU
na potpuno novim temeljima, a ne na plaču zbog
britanskog izlaska jer je ta zemlja ionako bila
vječni kočničar europskog napretka u korist svojih
geopolitičkih i geostrateških interesa. Radilo bi se
o integraciji europskih naroda, a ne njihovih
odnarođenih elita. Istinski predstavnici interesa
svake zemlje članice EU, bez ideoloških primjesa i
svjetonazorskih naturanja jednih drugima načina na
koji će uređivati odnose unutar svake od njih, bila
bi novi temelj i integracijski impuls potreban sada
urušavajućoj konstrukciji Europske unije. Nove
europske političke snage morale bi jasno raskinuti
sve podaničke spone prema bilo kojoj vanjskoj
silnici i uspostavljati odnose zasnovane na
uzajamnoj suradnji i vlastitim interesima sa svima
koji to iskreno žele, neovisno bio to Washington,
Moskva ili Peking. Takva, unutar sebe snažna EU,
bila bi svima privlačan partner ali i dovoljno
snažan suparnik za sve one koji bi iskazali vojne
ili druge pretenzije na njezin teritorij.
Međutim, ne treba biti idealist. Ova
garnitura političara koja danas dominira unutar
službenog Bruxellessa (i većine članica EU) to
nikada neće biti u stanju učiniti. Riješenje je sada
u rukama velikih članica EU, prije svih Njemačkoj,
Francuskoj i Italiji, i pokušaju da njihovi narodi
demokratskim metodama iznjedre generaciju novih
političara - jasnih svjetonazorskih i moralnih
pogleda, s istinskim osjećajem i brigom za budućnost
svojih građana. Oni će puno lakše iznaći kohezione i
integracijske spone s istim takvim političarima
ostalih europskih zemalja, koji će svojim narodima
služiti, a ne ih iskorištavati, a na kraju i
žrtvovati za svoje uske probitke i užitke.
Zoran
Meter, Geopolitika.news
www.hkz-kkv.ch |