Hrvatskim domoljubljem obilježena inauguracija nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, nakon dugo vremena iznova je potaknula iskreno nacionalno veselje i zanos, ravan onome iz dana ponosa i slave tijekom Domovinskog rata.

Malo je bilo Hrvata na Trgu svetog Marka i pred TV ekranima diljem domovinske i iseljene Hrvatske, kojima nije poskočilo srce, a u oku zablistala suza radosnica potiskivana 15-ogodišnjom anacionalnom politikom prethodnika novoustoličene predsjednice, haškog krivokletnika Stjepana Mesića i ljubitelja klasičnih nota i regije Ive Josipovića.

Cjelokupni program osmišljen je svečano i prigodno, s izvođačima i interpretacijama koje bude emocije i ljubav prema Domovini i ljudima uopće. Na trenutak su zaboravljene sve egzinstencijalne brige koje nas tište zbog nesposobnosti Milanovićeve jalove Vlade i okoštalih jugo-struktura koje ovoj zemlji desetljećima nedaju prodisati i tako je učiniti prosperitetnom i bogatom, kakva ona i zaslužuje biti s obzirom na sve porođajne boli te krvi i patnju u kojima je stvarana.

Okupljeni narod na Trgu svetog Marka danas je rekao sve. Komorna atmosfera koja je vladala u vrijeme inauguracija prethodnog predsjedničkog dvojca, ustupila je mjesto iskrenom veselju hrvatskoga puka koji nije štedio ni glasa ni dlanova u izražavanju potpore novoj hrvatskoj predsjednici ali i svih onih ljudskih nadanja i sanja čije ostvarenje narod upravo od nove predsjednice očekuje.

Milanovićevo solističko aplaudiranje Mesiću i Josipoviću

Izvrstan državnički govor kojemu se nema što niti dodati niti oduzeti, praćen je klicanjem i aplauzom razdraganog mnoštva, ali ne baš i svih uzvanika. Neki od njih bili su kamenoga lica poput ministrice Vesne Pusić, a neki su bili šokirani količinom pozitivnog nacionalnog naboja i prikazanom visokom razinom hrvatske kulturne baštine i kulture uopće, kroz izvedbe tradicionalnih, klasičnih i modernih hrvatskih skladbi i recitacija tijekom prigodnog programa. U te je svakako potrebno ubrojiti srbijanskog premijera Aleksandra Vučića koji se prigodom veličanstvene izvedbe Gundulićeve himne slobodi sigurno nije osjećao ugodno, zbog svojatanja od strane određenih srbijanskih kulturnih i intelektualnih krugova sveopće baštine hrvatskoga grada Dubrovnika, toliko stradalog upravo divljanjem srbijansko-crnogorske armijske bratije.

Uočljiv je bio i izgubljeni pogled premijera Milanovića koji je "poentirao" solističkim aplaudiranjem na predsjedničin spomen imena Stjepana Mesića i Ive Josipovića, koje je za njihov predani rad u zaštiti nacionalnih interesa taj isti narod počastio salvom zvižduka (ovoga puta, na sreću, bez treniranja strogoće od strane Ostojićeve žandarmerije koja je ljude, koji su na proslavi obljetnice "Oluje" u Kninu zvižducima iskazivali svoje mišljenje o Josipoviću i Milanoviću, uhićivala i protiv njih podnosila prijave kao u najtotalitarnijim društvima svijeta. Ipak sada pušu neki novi vjetrovi, shvatio je valjda i Ostojić).

Netko neupoznat s hrvatskom političkom zbiljom reći će kako današnje zviždanje možda nije bilo primjereno trenutku i mjestu, ali narod nitko ne može prevariti, jer on reagira instinktivno. Protunarodna politika se ipak ne može prikriti sveopćim nadzorom glavnih medija, niti umaskiranim izjavama o boljoj sutrašnjici, niti relativiziranjem Domovinskog rata i njegovih svetinja, niti blaćenjem tvorca hrvatske države i njenog prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Upravo je zato predsjedničin spomen njegova imena označio i prvu službenu rehabilitaciju lika i djela najvećeg hrvatskog državnika i velikana Franje Tuđmana, a što se vidjelo i na licima njegove supruge Ankice i sina Miroslava koji su sjedili u prvom redu ceremoniji nazočnih uzvanika. Odmah je usljedilo oduševljenje mnoštva i ono redovito i neizbježno klicanje "Franjo!", "Franjo!" na svaki javni spomen njegova imena, koje pametnima o svemu dovoljno govori.

Danas je čitav inozemni politički i diplomatski zbor koji je inauguraciji nazočio, iz svega ovog mogao izvući pouku što znači okrenuti leđa vlastitome narodu. Oni to uče na tuđem primjeru, a mi smo to isto, na žalost, naučili na našem - hrvatskom. Zato je ovo i konačna pouka svim budućim hrvatskim dužnosnicima da se s narodom nitko nema pravo igrati, a njegove svetinje ruglu izvrgavati.

Demistificirana i poražena protuhrvatska politika

Na današnjoj inauguraciji gromko su pale i u krhotine pretvorene sve utopističke ideje prethodnog tragikomičnog predsjedničkog dvojca i isto takve aktualne Vlade o neojugoslavenizaciji hrvatskoga društva, novom regionalnom državnom ustrojstvu pod duhovnim vodstvom zločinca Tita i njegovog lažnog komunističkog antifašizma, kao zajedničkim integralističkim nazivnicima "bratskih naroda i narodnosti". Poglavito se urušavaju toliko bolne i k Bogu vapijuće teze o zajedničkoj krivnji za ratove na ovim prostorima, koje su poput moralnih nakaza uporno provodili Mesić i Josipović a danas to isto nastavljaju činiti Vesna Pusić i Zoran Milanović koji joj to kao premijer dozvoljava.

U svom govoru nova predsjednica niti jednom rječju nije spomenula famozni politički termin "regija" i pseudo-geografski toponim zapadni Balkan. Ona ih je umješno zamjenila primjerenim izrazom "susjedi" koji u sebi nosi i jasnu politički poruku - surađivat ćemo, ali zna se tko je tko i gdje su državne granice. Predsjednica je naglasila kako su dobrosusjedski odnosi Hrvatske sa susjedima bitna sastavnica njenog programa i to treba pozdraviti. Pozdraviti treba i njen osvrt na Srbiju kojoj treba pružiti potporu za ulazak u euro-atlantske integracije, ali ne prema dosadašnjem modelu iskrivljavanja povjesti i bratske podjele krivnje za rat koja se provodila preko kostiju hrvatskih mučenika, nego uz uvijet rješavanja pitanja nestalih osoba i poglavito manjinskih pitanja, po istom onom obrascu po kojem ih rješava i hrvatska država u odnosu na srpsku manjinu.

Mislim kako će u odnosima sa Srbijom biti još puno prostora za rasčišćavanje stvari iz nedavne prošlosti i preuzimanja barem moralne odgovornosti od strane Srbije za štete prouzročene velikosrpskom agresijom. Ali to nije bilo moguće niti je i trebalo biti spominjano u ovoj svečanoj prigodi. Međutim to je ključno pitanje za istinsku pomirbu na ovim prostorima koja mora biti zasnovana na načelu istine. Što se srbijansko društvo s tim prije suoči i svoju katarzu prođe, međusobni odnosi bit će čvršći i civiliziraniji, što se u konačnici od društava koja se pozivaju na kršćanske korjene i habitus ponašanja i očekuje.

Predsjednica je danas jasno i glasno rekla kako je Hrvatska kroz povjest opstala, te je i danas zasnovana na tradicionalnim kršćanskim vrjednotama i na obitelji kao temeljnoj jezgri društva. Pri tom je obzirno spomenula i manjinske rodne zajednice koje moraju imati svoja prava, ali ta se prava i obrasci ponašanja ne smiju nametati kao opće vrijednosti protivne golemoj većini građana ove zemlje.

Josipovićev neuvjerljivi oratorij

Pored mnogih upečatljivih osoba i prizora koji će ostati u pamćenju ljudi kada se god povede riječ o današnjoj predsjedničkoj inauguraciji, za mene će ipak jedan prizor ostati izdvojen. Radi se o Josipovićevom gromoglasnom pjevanju hrvatske himne Lijepa naša Domovino.

Gotovo u maniri profesora koji učenika uči pravilnom načinu pjevanja, ili samo podučava djecu kako se i kroz način pjavanja himne iskazuje svoja ljubav prema Domovini, Josipović je širom otvarao usta i pjevao tekst Lijepe naše, a što do sada gotovo nikada nije činio. Štoviše, u gorkom sjećanju nam je ostao njegov predizborni posjet hrvatskim braniteljima-invalidima koji još uvijek prosvjeduju u šatoru u Savskoj ulici. Istom je prigodom, na sveopće zgražanje, tadašnji predsjednik skupa s ministrom branitelja Fredom Matićem, skamenjenog lica i nelagodom koju si nožem mogao rezati, odšutio tekst državne himne dok su svi nazočni gromoglasno, gotovo pa njemu u inat pjevali. To je sigurno ponajveći od tolikih brojnih Josipovićevih gafova u vrijeme njegovog mandata kojima je javno prezentirao svoj prijezir prema narodu i zemlji koju vodi, a što mu se na kraju obilo o glavu, postavši prvi predsjednik kojega je taj isti narod na izborima detronizirao.

Zato se ovaj najnoviji Josipovićev pjev s pravom može smatrati zakašnjelim i neuvjerljivim, a može se isključivo tumačiti, ili kao izrugivanje ogorčenog i poraženog čovjeka, ili kao pokušaj dodvoravanja naciji s obzirom na njegov možebitni nastavak političkog djelovanja. Sve u svemu, otužan kraj otužnog čovjeka koji je, možda i mimo svoje volje, došao na čelo naroda i zemlje koje nije volio niti želio. Ukoliko bude imao imalo dostojanstva i ljudske mudrosti Josipović će se ostaviti politike i baviti se profesijom koju najbolje zna - pravom, a to isto vrijedi i za sve njegove istomišljenike i kompanjone iz trenutačne hrvatske vlasti čije političko vrijeme neumoljivo ističe.

Autor, izvor:
Zoran Meter, Dnevno.hr

(102)