Cjelokupni program osmišljen je svečano i prigodno, s
izvođačima i interpretacijama koje bude emocije i ljubav
prema Domovini i ljudima uopće. Na trenutak su
zaboravljene sve egzinstencijalne brige koje nas tište
zbog nesposobnosti Milanovićeve jalove Vlade i okoštalih
jugo-struktura koje ovoj zemlji desetljećima nedaju
prodisati i tako je učiniti prosperitetnom i bogatom,
kakva ona i zaslužuje biti s obzirom na sve porođajne
boli te krvi i patnju u kojima je stvarana.
Okupljeni
narod na Trgu svetog Marka danas je rekao sve. Komorna
atmosfera koja je vladala u vrijeme inauguracija
prethodnog predsjedničkog dvojca, ustupila je mjesto
iskrenom veselju hrvatskoga puka koji nije štedio ni
glasa ni dlanova u izražavanju potpore novoj hrvatskoj
predsjednici ali i svih onih ljudskih nadanja i sanja
čije ostvarenje narod upravo od nove predsjednice
očekuje.
Milanovićevo solističko aplaudiranje Mesiću i
Josipoviću
Izvrstan državnički govor kojemu se nema što niti
dodati niti oduzeti, praćen je klicanjem i aplauzom
razdraganog mnoštva, ali ne baš i svih uzvanika. Neki
od njih bili su kamenoga lica poput ministrice Vesne
Pusić, a neki su bili šokirani količinom pozitivnog
nacionalnog naboja i prikazanom visokom razinom
hrvatske kulturne baštine i kulture uopće, kroz
izvedbe tradicionalnih, klasičnih i modernih hrvatskih
skladbi i recitacija tijekom prigodnog programa. U te
je svakako potrebno ubrojiti srbijanskog premijera
Aleksandra Vučića koji se prigodom veličanstvene
izvedbe Gundulićeve himne slobodi sigurno nije osjećao
ugodno, zbog svojatanja od strane određenih
srbijanskih kulturnih i intelektualnih krugova sveopće
baštine hrvatskoga grada Dubrovnika, toliko stradalog
upravo divljanjem srbijansko-crnogorske armijske
bratije.
Uočljiv je bio i izgubljeni pogled premijera
Milanovića koji je "poentirao" solističkim
aplaudiranjem na predsjedničin spomen imena Stjepana
Mesića i Ive Josipovića, koje je za njihov predani rad
u zaštiti nacionalnih interesa taj isti narod počastio
salvom zvižduka (ovoga puta, na sreću, bez treniranja
strogoće od strane Ostojićeve žandarmerije koja je
ljude, koji su na proslavi obljetnice "Oluje" u Kninu
zvižducima iskazivali svoje mišljenje o Josipoviću i
Milanoviću, uhićivala i protiv njih podnosila prijave
kao u najtotalitarnijim društvima svijeta. Ipak sada
pušu neki novi vjetrovi, shvatio je valjda i Ostojić).
Netko
neupoznat s hrvatskom političkom zbiljom reći će kako
današnje zviždanje možda nije bilo primjereno trenutku
i mjestu, ali narod nitko ne može prevariti, jer on
reagira instinktivno. Protunarodna politika se ipak ne
može prikriti sveopćim nadzorom glavnih medija, niti
umaskiranim izjavama o boljoj sutrašnjici, niti
relativiziranjem Domovinskog rata i njegovih svetinja,
niti blaćenjem tvorca hrvatske države i njenog prvog
predsjednika dr. Franje Tuđmana. Upravo je zato
predsjedničin spomen njegova imena označio i prvu
službenu rehabilitaciju lika i djela najvećeg
hrvatskog državnika i velikana Franje Tuđmana, a što
se vidjelo i na licima njegove supruge Ankice i sina
Miroslava koji su sjedili u prvom redu ceremoniji
nazočnih uzvanika. Odmah je usljedilo oduševljenje
mnoštva i ono redovito i neizbježno klicanje
"Franjo!", "Franjo!" na svaki javni spomen njegova
imena, koje pametnima o svemu dovoljno govori.
Danas je čitav inozemni politički i diplomatski zbor
koji je inauguraciji nazočio, iz svega ovog mogao
izvući pouku što znači okrenuti leđa vlastitome
narodu. Oni to uče na tuđem primjeru, a mi smo to
isto, na žalost, naučili na našem - hrvatskom. Zato je
ovo i konačna pouka svim budućim hrvatskim
dužnosnicima da se s narodom nitko nema pravo igrati,
a njegove svetinje ruglu izvrgavati.
Demistificirana i poražena protuhrvatska politika
Na današnjoj inauguraciji gromko su pale i u
krhotine pretvorene sve utopističke ideje prethodnog
tragikomičnog predsjedničkog dvojca i isto takve
aktualne Vlade o neojugoslavenizaciji hrvatskoga
društva, novom regionalnom državnom ustrojstvu pod
duhovnim vodstvom zločinca Tita i njegovog lažnog
komunističkog antifašizma, kao zajedničkim
integralističkim nazivnicima "bratskih naroda i
narodnosti". Poglavito se urušavaju toliko bolne i k
Bogu vapijuće teze o zajedničkoj krivnji za ratove na
ovim prostorima, koje su poput moralnih nakaza uporno
provodili Mesić i Josipović a danas to isto
nastavljaju činiti Vesna Pusić i Zoran Milanović koji
joj to kao premijer dozvoljava.
U svom govoru nova predsjednica niti jednom rječju
nije spomenula famozni politički termin "regija" i
pseudo-geografski toponim zapadni Balkan. Ona ih je
umješno zamjenila primjerenim izrazom "susjedi" koji u
sebi nosi i jasnu politički poruku - surađivat ćemo,
ali zna se tko je tko i gdje su državne granice.
Predsjednica je naglasila kako su dobrosusjedski
odnosi Hrvatske sa susjedima bitna sastavnica njenog
programa i to treba pozdraviti. Pozdraviti treba i
njen osvrt na Srbiju kojoj treba pružiti potporu za
ulazak u euro-atlantske integracije, ali ne prema
dosadašnjem modelu iskrivljavanja povjesti i bratske
podjele krivnje za rat koja se provodila preko kostiju
hrvatskih mučenika, nego uz uvijet rješavanja pitanja
nestalih osoba i poglavito manjinskih pitanja, po
istom onom obrascu po kojem ih rješava i hrvatska
država u odnosu na srpsku manjinu.
Mislim kako
će u odnosima sa Srbijom biti još puno prostora za
rasčišćavanje stvari iz nedavne prošlosti i
preuzimanja barem moralne odgovornosti od strane
Srbije za štete prouzročene velikosrpskom agresijom.
Ali to nije bilo moguće niti je i trebalo biti
spominjano u ovoj svečanoj prigodi. Međutim to je
ključno pitanje za istinsku pomirbu na ovim prostorima
koja mora biti zasnovana na načelu istine. Što se
srbijansko društvo s tim prije suoči i svoju katarzu
prođe, međusobni odnosi bit će čvršći i
civiliziraniji, što se u konačnici od društava koja se
pozivaju na kršćanske korjene i habitus ponašanja i
očekuje.
Predsjednica je danas jasno i glasno rekla kako je
Hrvatska kroz povjest opstala, te je i danas zasnovana
na tradicionalnim kršćanskim vrjednotama i na obitelji
kao temeljnoj jezgri društva. Pri tom je obzirno
spomenula i manjinske rodne zajednice koje moraju
imati svoja prava, ali ta se prava i obrasci ponašanja
ne smiju nametati kao opće vrijednosti protivne
golemoj većini građana ove zemlje.
Josipovićev neuvjerljivi oratorij
Pored mnogih upečatljivih osoba i prizora koji će
ostati u pamćenju ljudi kada se god povede riječ o
današnjoj predsjedničkoj inauguraciji, za mene će ipak
jedan prizor ostati izdvojen. Radi se o Josipovićevom
gromoglasnom pjevanju hrvatske himne Lijepa naša
Domovino.
Gotovo u maniri profesora koji učenika uči pravilnom
načinu pjevanja, ili samo podučava djecu kako se i
kroz način pjavanja himne iskazuje svoja ljubav prema
Domovini, Josipović je širom otvarao usta i pjevao
tekst Lijepe naše, a što do sada gotovo nikada nije
činio. Štoviše, u gorkom sjećanju nam je ostao njegov
predizborni posjet hrvatskim braniteljima-invalidima
koji još uvijek prosvjeduju u šatoru u Savskoj ulici.
Istom je prigodom, na sveopće zgražanje, tadašnji
predsjednik skupa s ministrom branitelja Fredom
Matićem, skamenjenog lica i nelagodom koju si nožem
mogao rezati, odšutio tekst državne himne dok su svi
nazočni gromoglasno, gotovo pa njemu u inat pjevali.
To je sigurno ponajveći od tolikih brojnih
Josipovićevih gafova u vrijeme njegovog mandata kojima
je javno prezentirao svoj prijezir prema narodu i
zemlji koju vodi, a što mu se na kraju obilo o glavu,
postavši prvi predsjednik kojega je taj isti narod na
izborima detronizirao.
Zato se ovaj najnoviji Josipovićev pjev s pravom
može smatrati zakašnjelim i neuvjerljivim, a može se
isključivo tumačiti, ili kao izrugivanje ogorčenog i
poraženog čovjeka, ili kao pokušaj dodvoravanja naciji
s obzirom na njegov možebitni nastavak političkog
djelovanja. Sve u svemu, otužan kraj otužnog čovjeka
koji je, možda i mimo svoje volje, došao na čelo
naroda i zemlje koje nije volio niti želio. Ukoliko
bude imao imalo dostojanstva i ljudske mudrosti
Josipović će se ostaviti politike i baviti se
profesijom koju najbolje zna - pravom, a to isto
vrijedi i za sve njegove istomišljenike i kompanjone
iz trenutačne hrvatske vlasti čije političko vrijeme
neumoljivo ističe.
Autor,
izvor:
Zoran Meter, Dnevno.hr
(102) |