Kako smo već prethodno pisali, Linić se sramotno sudski
razračunava s medijem koji je tu informaciju objavio,
odnosno novinarom koji je potpuno profesionalno odradio
svoj posao. Na taj način vjerojatno želi u drugi plan,
tj. u zaborav, potisnuti samu bit problema, a to je je
li on vlasnik spornog računa koji se spominje u prijavi
Mirje Tomas koju je podnijela tršćanskoj Financijskoj
policiji ili ne. To već godinama nisu u stanju utvrditi
ni hrvatska istražna tijela kojima je prijava također
podnesena. Podsjećamo, radi se o računu na koji je
Jadranski pomorski servis iz Rijeke, na čelu s
direktorom Antom Marasom, svojedobno uplatio 27 000
dolara. Prema riječima Mirje Tomas, Linić je taj novac
dobio zbog pogodovanja svom prijatelju Anti Marasu u
privatizaciji navedene riječke kompanije.
Na ročištu Općinskog suda u Rijeci, održanom prošlog
petka pod predsjedanjem sutkinje Ive Smokvina
Dadasović, u pretijesnoj dvorani u kojoj su doslovce
jedan na drugom stajali predstavnici tzv. sedme sile i
javnosti (konkretno: braniteljskih udruga i riječkog
Pokreta otpora), saslušana je kao svjedokinja ključna
osoba čitave ove priče, gđa. Mirja Tomas.
Čudna izjava predstavnika talijanske
banke Paola Fabrisa
Prvi
ključni trenutak ovog ročišta zbio se na samom početku
suđenja, kada je navedena sutkinja izvijestila
opunomoćene odvjetnike strana u sporu kako je Općinski
sud u Rijeci zatražio od građanskog odjela Redovnog
suda u Trstu podatak je li Slavko Linić vlasnik
prijepornog računa te je li on bio vlasnik bilo kojeg
računa u Banci Cassa di Risparmio del Friuli Venezia
Giulia, Trst, Piazza della Repubblica 2.
Odgovor s navedenog tršćanskog suda glasio je, kako su oni (Sud) pozvali
predstavnika navedene banke Paola Fabrisa, koji je izjavio kako Slavko Linić "ne
proizlazi vlasnikom niti jednog tekućeg računa pri Banci Cassa di risparmio".
Ali nakon ovoga u biti vrlo nepreciznog odgovora, uslijedio je pravi šok u
sudnici, o čemu ćemo nešto više reći niže u tekstu. Za razliku od riječkog Novog
lista, koji na svojoj naslovnici odmah i potpuno nekritički donosi naslov "Linić
nije vlasnik računa u Trstu", nakon ovog teksta shvatit ćete o čemu se tu
uistinu radi.
U svom svjedočenju Mirja Tomas je uglavnom ponovila priču koju smo već
objavili u prošlom broju, kako je ona bila osobna tajnica direktora Jadranskog
pomorskog servisa u Rijeci Ante Marasa, kako je bila upoznata s mnogim detaljima
iz poslovne i financijske djelatnosti firme, te kako je sporne transakcije koje
se spominju na ovom ročištu pokušavala u četiri navrata prijaviti Uskoku,
odnosno Pnuskoku. Najprije je sporne uplate i informacije 25. ožujka 2011.
godine dostavila "šefu" riječkog Pnuskoka Boži Barbariću, a potom je još dva
puta tijekom te godine tamo odlazila a da joj nisu dali bilo kakvu informaciju
je li njena prijava zaprimljena ili ne. Tek 15. veljače 2012. i sama je dobila
poziv djelatnika Pnuskoka u Rijeci Davora Bedija da dođe u njihove prostorije.
Nakon dolaska tamo je bila "saslušana u sobi s mikrofonima i staklom", te je
izjavila kako misli da su je tom prilikom neovlašteno snimali, a na što je nisu
upozorili.
Bedi: Ne može se ništa, to su "veliki
igrači"
Kako, prema
izjavi svjedokinje, hrvatske institucije glede
navedenog ništa konkretno nisu poduzimale, štoviše,
kaže Mirja Tomas, Davor Bedi čak joj je i osobno rekao
kako se tu ništa ne može napraviti jer su to "veliki
igrači", ona je odmah po prijamu Hrvatske u EU,
početkom kolovoza 2013. podnIjela prijavu talijanskoj
Financijskoj policiji u Trstu. Tamo su joj pročitali
njena prava i nakon podnošenja prijave rekli kako se
"ne radi o njenoj kleveti" te da navode iz prijave
treba ozbiljno istražiti. Nedugo potom Mirja Tomas o
svemu je izvijestila i gđu. Viviane Reding, tadašnju
povjerenicu Europske komisije za pravosuđe, od koje je
dobila povratni dopis u kojem se navodi kako se radi o
korupciji ta da njenu prijavu trebaju istražiti
međunarodne i nacionalne ustanove.
Mirja Tomas u svom je svjedočenju decidirano ustrajala na tome da je sporni
inozemni račun pod famoznim brojem 5 na listi za uplatu (a listu s imenima
primatelja novca dobila je, kaže Tomas, od svog direktora Ante Marasa),
vlasništvo Slavka Linića. Ona je to potkrijepila i logičnim zaključkom prema
kojem bi Linić nju osobno trebao tužiti za klevetu ako to smatra neistinom, a ne
medij koji je njenu informaciju o tome objavio. Linić to do danas nije učinio
jer očito zna, kaže Tomas, kako tu informaciju ne bi mogao opovrgnuti.
Dokaz koji pobija tvrdnje
predstavnika talijanske banke
Tijekom
svjedočenja Mirja Tomas je navela ime i gosp. Antonia
Repanića iz riječkog Pokreta otpora koji je svojedobno
osobno išao u tršćansku podružnicu navedene banke
uplatiti manji iznos novca na sporni račun. Kada je
djelatnik banke otvorio taj račun rekao je Repaniću
kako on to "ne može učiniti jer on nije Slavko Linić".
Ali krunu svjedočenja Mirje Tomas, koja je izazvala vidljivi šok i kod
sutkinje i auditorija u sudnici, predstavljalo je njeno dostavljanje Sudu
bankovnog izvatka izvjesne švicarske banke (presliku posjeduje naš tjednik,
op.a.) iz kojeg je razvidno kako je uplatu na sporni račun izvršio još jedan
poznati hrvatski zviždač, gosp. Radovan Smokvina (njega smo spomenuli u
prethodnom broju kao osobu koja već dugo javno proziva Slavka Linića zbog
njegovih navodnih kriminalnih radnji u Rijeci i poziva ga na "dvoboj dokazima",
op.a.). Iz tog bankovnog izvatka vidljiv je naziv navedene talijanske banke, ali
sa sjedištem u Udinama, a ne u Trstu, kao i ime Slavka Linića. Linićev branitelj
pokušao je, iznenađen priloženim dokazom, utvrditi kako se ne radi o istom
računu niti o istoj banci, ali nakon sudske rasprave ovaj je novinar utvrdio
sljedeće.
Za dan smo utvrdili ono što hrvatska
istražna tijela ne mogu godinama
Pribavivši
od riječkog Pokreta otpora presliku navedene
originalne uplate iz švicarske banke na sporni račun,
o njoj sam, ne navodeći ni Linićevo ime (vidljivo u
bankovnom izvatku ali koje sam prethodno zacrnio) niti
bilo čija druga imena i podatke vezane uz predmetni
sudski proces, razgovarao s visokopozicioniranim
djelatnikom izvjesne hrvatske banke.
Usporedivši broj računa naveden u prijavi Mirje Tomas kao Linićev, (na koji je
uplaćeno 27.000 dolara), te broj računa na koji je Smokvina u Švicarskoj izvršio
uplatu 103 eura, djelatnik banke je decidirano izjavio kako se radi o identičnom
računu čiji je vlasnik, sukladno tome, jedna te ista osoba (tj. Salavko Linić,
op.a.). Također je opovrgnuo bilo kakvu mogućnost da se radi o drugoj banci samo
zato što je sporni račun istoimene banke u jednom slučaju naveden u Trstu, a u
drugom slučaju u Udinama. Bankovni djelatnik isto nam je i plastično opisao: to
je kao da vi iz Švicarske nekoj X osobi u Hrvatskoj uplaćujete novac na njegov
račun koji je otvoren npr. u PBZ-u u Splitu. Švicarska banka koja realizira
transakciju, unoseći broj računa i banku gdje se novac šalje, automatski dobiva
naziv banke s adresom njenog sjedišta, a to bi u ovom primjeru bio Zagreb.
Neovisno o tome, vlasnik računa je X osoba koja ga je otvorila u poslovnici
PBZ-a u Splitu i on će dobiti novac. Broj računa je identičan, kao i banka koja
može imati stotine podružnica!
Drugim riječima, utvrdili smo u roku od jednog dana ono što riječki sud i
hrvatska istražna tijela već godinama nisu u stanju, a to je da je sporni račun
iz prijave Mirje Tomas, broj 820371049, otvoren u talijanskoj banci Cassa di
Risparmio del Friuli Venezia Giulia, uistinu račun Slavka Linića, a što je on
učestalo negirao.
Sud i istražna tijela moraju
proširiti istragu
Kada sve
ovo sumiramo, iz navedene izjave djelatnika banke
Paola Fabrisa proizlazi sljedeće: ili da on nije
govorio istinu pred tršćanskim sudom, ili da je izjavu
formulirao na dvosmislen način, ne očitovavši se
decidirano je li Linić ranije imao račun u toj banci
pa ga je zatvorio, ili ga je prenio na nekog drugog i
slično. Ili se djelatnik banke samo "pravio neuk"
rekavši da Linić nema račun u tršćanskoj podružnici te
banke, "zanemarivši" činjenicu o njenoj podružnici u
Udinama.
Iz svega proizlazi kako Općinski sud u Rijeci, sukladno svojoj obvezi, mora
istrajati na raščišćavanju navedenih dokaza i protudokaza jer njihova
kontradiktornost ukazuje na moguću međunarodnu spregu u korupcijskim
aktivnostima. Prvi korak u tome bit će svjedočenje navedenog Radovana Smokvine
na idućem ročištu. Ali nedvojbeno je kako će i istražna tijela u Italiji morati
odraditi svoj dio posla i utvrditi činjenice tko stoji iza spornog i nejasnog
svjedočenja na tršćanskom sudu bankovnog djelatnika Paola Fabrisa.
Čini se kako Linićev "rat" s medijima poprima suprotan učinak i razotkriva
upravo ono što je Linić htio kroz ovaj sudski proces ostaviti sa strane i daleko
od očiju riječke i šire hrvatske javnosti, a to su korupcijske aktivnosti. Narod
bi rekao: Linić je tjerao zeca, a istjerao medvjeda.
Autor: Zoran
Meter, 7dnevno
(106)
|