Ove se godine obilježava 110. godišnjica Riječke
deklaracije iz 1905. godine. Kontroverzan dokument nakon
kojeg je, uključeno i Zadarsku deklaraciju, rođena
hrvatsko-srpska koalicija pod agendom zajedničkog otpora
tadašnjoj mađarizaciji i talijanskom iredentizmu.
Međutim, nakon koalicije pravaških i srpskih stranaka,
potonje su penetrirale u hrvatski vladajući politički
sustav, a da se nikada nisu željele pomiriti s bilo
kakvom uspostavom nacionalne hrvatske države.
Poglavito je u Rijeci ojačala
jugoslavenska unitaristička ideja koja traje sve do
današnjeg dana, zbog čega je Rijeka postala bastion
jugoslavenstva obaju tipova (najprije velikosrpskog, a
potom komunističkog) i grad planskog mrtvljenja
hrvatstva.
Različiti oblici protuhrvatskog
djelovanja u gradu na Rječini manifestiraju se čitavo
jedno stoljeće. Kreću se od onih institucionalnih, na
lokalnoj i regionalnoj razini, u smislu kadroviranja
po stranačkom (čitaj: SK(H)J - SDP-ovom) ključu;
kulturnih, kroz degeneraciju hrvatske nacionalne
kulturne misli i ideje (danas najbolje vidljivo u
opskurnim i spomena nevrijednim predstavama oskvrnutog
rkječkog HNK pod "palicom" intendanta Frljića, ili
inflaciju turbo-folkloraških koncerata balkanskih
ćaršijskih "zvijezda"); i na kraju, ali ne manje
važno, medijskih, kroz politički nadzor glavnih
gradskih informativnih poluga, u prvom redu Novog
lista a onda i vodećih lokalnih elektronskih medija
koji zatomljuju sve nacionalno. Sve zajedno dovelo je
do rasta nezadovoljstva hrvatskog čovjeka koji se
danas u svom gradu osjeća kao u tuđoj koži.
Takvo protuprirodno stanje ne može
trajati vječno jer proturječi osnovnim postulatima
društvenog razvitka, u kojem zatiranje većinskog
nacionalnog identiteta u ime svega ostaloga, najčešće
apstraktnog i bezvrijednog, u konačnici dovodi do
društvene stagnacije i nazadovanja.
Dakle, takva samoubilačka perspektiva
Rijeke zasnovana na stoljetnom anti-hrvatstvu, kad-tad
mora doživjeti slom, a čim se prije to dogodi, svima
će biti bolje. Lucije Anej Seneka davno je rekao:
"Nema povoljnog vjetra za onog koji ne zna kamo
plovi". A riječke partijske elite ne znaju gdje bi s
Rijekom, osim ne u hrvatski nacionalni okvir. One
djeluju "contra" a ne "pro", štiteći isključivo
vlastite interese dok grad nepovratno propada i gubi
stanovništvo kao ni jedan drugi u Hrvatskoj.
U takvom, za Hrvate neizdrživom stanju
permanentnog "žigosanja" nekakvim povijesnim
krivnjama, fašizmom, ustaštvom, netolerancijom,
ksenofobijom, klerikalizmom, revizionizmom itd., ne
preostaje ništa drugo nego pokrenuti vlastite
građanske inicijative i akcije. Od postojećih
političkih stranaka oni nemaju nikakve koristi, a
osnutak novih unaprijed je osuđen na porast, bilo na
nacionalnoj bilo na lokalnim razinama. Novim
građanskim inicijativama treba potaknuti širu akciju
demoraliziranog, uspavanog i ustrašenog riječkog
hrvatskog puka.
Jednu od tih inicijativa, kao novi
riječki pokret otpora koji će objediniti hrvatske
intelektualne snage i braniteljsku populaciju, upravo
pokreće građanska akcija "Marš odgovorne slobode" -
(Stop totalitarizmima - sloboda naciji), čiji je jedan
od inicijatora prof. dr. sci. Ivan Biondić, koji nam
je ukazao na temeljne smjernice pokrenute akcije.
Marš odgovorne slobode (MOS)
Akcija MOS temelji se na projektu
"Velebitsko-vukovarski pobjednički krug" (1932.-
1995.), pri čemu se ona poziva na dva povjesna
događaja od značaja za hrvatsku državotvornu svijest.
To su, prvi europski antifašistički ustanak protiv
jedne fašističke diktature, kakva je bila ona u
Kraljevini Jugoslaviji, kojeg je 1932. g. na Velebitu
pokrenuo hrvatski čovjek; i grad-simbol otpora i
konačne hrvatske pobjede nad velikosrpskom agresijom,
Vukovar.
Riječki MOS je PROAKTIVNA
manifestacija, posebice glede povoda njezinog
pokretanja, tj. spomenute 110. obljetnice zlokobne
"Riječke rezolucije" (1905. - 2015.) koja je
indirektno i zaslužna za sadašnji status Rijeke kao
"jugoslavensko-boljševičkog ("antifašističkog")
bastiona", kaže prof. Biondić. Protu-odgovor takvom
statusu namjerava dati upravo MOS - BASTION.
Prof. Biondić izjavio je kako je do
sada za početak akcije MOS učinjeno sljedeće:
1. Formalno imenovanje radne skupine,
koja operativno priprema skup u Rijeci (Mile Biondić,
Ivan Biondić, Anđelko Kaćunko, Milan Kurilj, Gordan
Masnjak, Joso Mraović, Ivica Pavelić, Karlo Starčević,
Vladimir Šimunić, Ivan Valek, Petar Vučić, Slavica
Vučko, Joso Vuković i Boris Živković).
2. Program je sadržajno utvrđen, kao i
njegovi aktivni nositelji. Riječki je skup iznimno
važan glede željene objave nove RIJEČKE DEKLARACIJE
(2015.), gdje bi po prvi put bila jasno i (su)glasno
iznijeta načela "NORMALNE (hrvatske) HRVATSKE".
3. Kao svojevrsna "Zahtijevanja
naroda" (iz 1848.), utvrđena su načela (nisu još
objavljena za javnost, op.a.) koja još samo treba
deklarirati, a čime bi se mogao dobiti dokument
povijesne važnosti.
Dobar primjer kojemu teži nova Riječka
deklaracija je onaj o Deklaraciji o nazivu i položaju
hrvatskog jezika iz 1967. godine, kojom je, u ozračju
tadašnjih olovnih vremena, organizirana hrvatska
intelektualna (akademska) elita stala ISPRED vlastita
naroda.
Prof. Biondić kaže kako po tom
primjeru, uz pojedine domoljubne intelektualce,
organizirani hrvatski branitelji (dragovoljci), ako
ikad, sada trebaju odlučno stati ISPRED vlastita
naroda.
Na taj način, naspram "Riječke
deklaracije" (1905.) koja je trasirala tuđe
(kolonijalne) interese, "Riječka deklaracija" (2015.)
rasvijetlila bi vlastiti (autonomni) hrvatski pravac.
Akcija i skup trebali bi se održati u
Rijeci 27. srpnja.
Autor: Zoran Meter, dnevno.hr |
