Nakon skandaloznog priopćenja Hrvatskog novinarskog
društva na čelu sa Sašom Lekovićem glede srpskog
(preciznije, njihovog glasila Novosti) oskvrnuća
hrvatske himne, a kojim se zapravo legalizira
"Feralova" politika izluđivanja hrvatskog naroda
zaostala još iz vremena njegove ogorčene oružane borbe
za goli opstanak, došlo je vrijeme za hrvatsku
društvenu mobilizaciju i samozaštitu.
Razlog je očit i već svima jasan:
hrvatske državne institucije ne rade svoj temeljni
posao zaštite hrvatske nacije i države, štoviše,
nerjetko ga i zlorabe manipulirajući ustavnim i
zakonskim okvirima i kategorijama na način kako to
njima odgovara za postizanje prizemnih političkih
ciljeva već odavno instaliranih odnarođenih
struktura vlasti. Zato će i u ovom, po hrvatski
narod krajnje ponižavajućem činu medijskih
predvodnika hrvatskih Srba, državne institucije
sigurno i prihvatiti obrazloženje licemjernog
Lekovića kao po sebe najjednostavniju metodu
nezamjeranja Srbima i neuvlačenja u "opasnu" zonu
poigravanja slobodom izražavanja i sl. fraza kojima
se olako manipulira, već prema potrebi.
Velikosrpski udar na "Lijepu našu",
od Lekovića amnestiran i sveden na bezazlenu satiru,
satire sve ono što je Hrvatima sveto. A među tim
svetinjama jedan od najistaknutijih simbola je
upravo naša stara i prelijepa himna s kojom Srbi već
dugo vremena, počevši od svoje dvije, po nesrpske
narode krvoločne državne tvorevine (Država SHS,
kasnije Kraljevina Jugoslavija i njezina kasnija
komunistička inačica), pa do uspostave neovisne
države Hrvatske, imaju problema. Mnogobrojni Hrvati
punili su tamnice spomenutih režima zbog pjevanja
vlastite himne koja formalno nije bila zabranjena,
čak je i u SRH službeno intonirana uz onu
jugoslavensku, ali je njezino pjevanje izvan
službenih protokola izazivalo sotonski gnjev vjernih
milicijskih čuvara srpstva čije su se palice
prečesto lomile na pogrbljenim leđima hrvatskih
težaka, ribara, intelektualaca domoljuba.
Srbijanski kompleksi
Srbi su kao narod cijelo vrijeme
imali "kompleks himne". Prema Hrvatima su prečesto
iskazivali čistu mržnju iz ljubomore jer njihova
nacionalna država Srbija nije imala taj, uz državni
stijeg najbitniji simbol državnosti, budući da se
njihova elita povodila za "belosvetskim" trendovima
te prihvaćala i mijenjala svoje himne kao toalet
papir.
Tako su od slovačkog pjesnika i
povjesničara Timošika nakon Drugog svjetskog rata
Srbi preuzeli himnu "Hej Sloveni", a glazbu su
"posudili" od Poljaka i njihove himne. Te se himne
nisu odrekli niti nakon raspada SFRJ već su je
zadržali i za svoje nove državne okvire u vidu
tragikomičnih i kratkoročnih tvorevina Savezna
Republika Jugoslavija (SRJ) i Srbija i Crna Gora
(SCG), uvijek se rukovodeći imperjalističkom
politikom vladanja i dominacije drugima dok za
vlastiti identitet nisu previše marili.
Srbi su i ranije lutali po pitanju
himni. Nalazilo se tu svakojakih pjesmuljaka,
više-manje bezvrijednih uradaka nacionalističkog
naboja, tipa "rado Srbin ide u vojnike", koje su
potom pjevušili njihovi borci, hrabreći se i
haračeći po prostorima susjednih zemalja. Tako su
Srbi vrludali između raznih uglazbljenih tekstova
koji su u nekim djelovima društva imali status
neformalnih himni a u ostalima ne, često se pritom
sporeći međusobno. U spriječavanju divljačkih
međuobračuna znalo se tražiti i mišljenje, a koga
drugoga doli SPC i njihovog episkopata, o tome koja
bi pjesma bila dobra kao državna himna. Bilo je tu
raznih skandala pa i optužbi za korupciju u državnim
natječajima za službenu himnu, poput one protiv
Ljubomira Nenadovića iz negdašnjeg srbijanskog
ministarstva prosvjete. U tom konglomeratu
uglazbljenih umotvorina koje su više-manje redom
veličale velikosrpstvo, našlo se podosta materijala.
Od "Tamo daleko", "Marš na Drinu", "Uskliknimo s
ljubavlju", pa do "Bože pravde" koja je tek u
nedavnoj prošlosti konačno zaživjela kao službena
srbijanska državna himna.
Koliko će dugo ona to još biti,
nitko sa sigurnošću ne može reći poznavajući
srbijanski narodni mentalitet sklon prevratima i
mentalitet njihove državne elite lažno sklone
svjetskom pomodarstvu. Tako nas uopće ne bi čudilo
da uskoro srbijanskom himnom bude proglašena i
Beethovenova uspješnica "Ode an die Freude" ("Oda
radosti"), koja je danas službena himna Europske
unije. Bio bi to izvanjski prikaz srbijanskog
"evropejstva" i uglađenosti unutar kojeg bi se
očuvao prostor za zadržavanje istinskog balkanskog
mentaliteta potrebnog za otimačinu tuđeg prostora i
identiteta kada se za to stvore uvjeti.
Dakle, kada danas ti i takvi potomci
iskompleksirane prekodrinske nacije u Republici
Hrvatskoj vrijeđaju našu himnu, to nikako nije plod
njihove inteligencije ili smisla za humor, u
Lekovićevom slučaju "satiru". Radi se o prije svega
o simptomima duboke krize vlastitog identiteta,
šizofrene opsesije kulturnom dominacijom druge
nacije koju oni ne mogu smisliti niti je žele
priznati i, na kraju, ali možda i najvažnije,
patološke mržnje prema svemu hrvatskom i katoličkom
koju im je njihova politička, vjerska i
intelektualna elita ubrizgavala u vene (pa i kroz
navedene pjesmuljke - "himne") još od sredine 19.
stoljeća kada su se Srbijanci nakon 400 godina jarma
konačno oslobodili osmanlijske vladavine. Vladavine
koja je ostavila goleme posljedice u psihi nekad, u
predosmanlijsko doba, jednog od običnih kršćanskih
naroda Europe, po mnogočemu sličnog drugima.
Performansi kao lijek za izostanak
hrabrosti
Pošto se u današnjem shizofrenom
hrvatskom društvu gotovo sva krucijalna pitanja o
budućnosti našeg naroda i države svode na
performanse, s jedne strane zbog neimanja hrabrosti
za javnim artikuliranjem vlastitih političkih i
drugih stavova, a s druge strane zbog nereagiranja
državnih institucija kada one to moraju činiti,
Hrvatima postaje nužno, ili podizati razinu
hrabrosti javnoga govora i djelovanja, ili
intenziviranje igrokaza i performansa kojima će na
"satirični" način progovoriti o aktualnim hrvatskim
društvenim i političkim procesima.
Tu se Hrvati suočavaju s još jednim
problemom - "državotvorni" performansi se olako
zabranjuju ili lažno podvode pod kategorije širenja
mržnje ili netoleranciju, poput nedavnog
Obersnelovog despotskog skidanja braniteljskog
transparenta s riječkog nebodera nakon što je isto
odobrilo za to nadležno gradsko tijelo. U takvim se
slučajevima onda treba biti uporan i svesti sve na
taktiku "kome će prije dosaditi". A u takvoj taktici
uvijek pobjeđuje narod jer zabrane i barijere sa
sobom nose nelagodu povezanu sa strahom o sužavanju
ili ukidanju demokracije, ljudskih prava, sloboda
govora i td. a što narod samo dodatno motivira i
mobilizira. U hrvatskom slučaju još i više, jer
zabrane demokratskog izražavanja stavova vraćaju
smrad minulih vremena iz Titove komunističke
diktature i državnih zločina počinjenih prema
političkim neistomišljenicima i drugim protudržavnim
"elementima".
Riječki svehrvatski pokret otpora
U tom kontekstu objeručke
pozdravljamo i upravo najavljeni 3. Marš odgovorne
slobode koji će se u Rijeci održati 23. kolovoza u
19:30 sati, u organizaciji tamošnje Udruge
dragovoljaca Domovinskog rata, uz pripremljen
atraktivan performans. Njihov poziv objavljujemo na
kraju ovog teksta, uz napomenu da se radi o mirnom
skupu, kao i u prethodnim slučajevima gdje se
organizator, kao i ranije, izričito protivi bilo
kakvoj manifestaciji fizičkog i verbalnog nasilja od
strane bilo koje grupacije ili pripadnika pojedinih
samozvanih desnih političkih stranaka, koje njihove
akcije koriste za vlastitu samopromociju, a
degeneriranošću vlastitih vodstava koja nemaju ni
minimalno potrebne državničke vizije i političke
mudrosti, samo hrane protuhrvatske strukture u gradu
Rijeci i Hrvatskoj u cjelini. Te su strukture poradi
njihove gluposti (kao što su to nedavno učinili
pojedinci iz Keleminčeve A-HSP) odmah spremne
dokazati zemlji i svijetu "povampireni hrvatski
fašizam", a što su rado i učinile posredstvom
lokalnog "Novog lista" i drugih režimskih mainstream
medija, bacajući ljagu na istinske hrvatske
domoljube koji s nasiljem nemaju ništa.
Dakle, nadolazeći riječki performans
i Marš treba još više omasoviti te otovriti oči
tamošnjem i širem hrvatskom puku o čemu se u našem
društvu danas radi. Ali ne nasiljem, kako bi to neki
htjeli, već isključivo aludirajući na njegovu
svijest i savjest.
Hrvatska kultura je uzrok vječite
srbijanske nervoze i kompleksa, kako smo to u ovom
tekstu i obrazložili, pa je zato korištenje
kulturnih i intelektualnih oblika borbe za očuvanje
vlastite državnosti i dostojanstva, danas hrvatsko
najubojitije oružje. Upravo zato srbijanske
obavještajne strukture već odavno, uz pomoć svojih
lokalnih ekspozitura, žele uništiti hrvatsku
kulturu, a danas to čine kroz različite Frljiće i
njihove političke pokrovitelje, balkanske cajke i
sl. čemu se moramo suprostaviti civilizacijskom
superiornošću a ne prihvaćanjem njihovih balkanskih
metoda, u prvom redu nasilja.
Napominjem kako ovaj moj komentar
također morate shvatiti kao performans kojim se
borim protiv neprofesionalnih i ispolitiziranih
stavova HND-a i njegovog bivšeg i sadašnjeg čelnika,
Duke i Lekovića. Taj performans ujedno aludira na
hrvatske novinare koji s hrvatskim domoljubljem
nemaju problema, neka se objedine i stvore novo
hrvatsko novinarsko društvo (na što imaju pravo) i
postanu aktivniji, profesionalniji i pozitivno
novinarski ubojitiji u raskrinkavanju svakojakog
ološa i negativnosti koje su se nakotile u ovom
društvu, zbog uljuljkanosti hrvatskog naroda u
privid sigurnosti ostvaren uspostavom vlastite
države.
Državu i slobodu treba postojano
čuvati i njegovati, zalijevati je poput nježne i tek
posađene biljke, a ukoliko institucije to ne žele,
narod ima pravo na njih vršiti pritisak pa čak ih i
izvaninstitucionalnim oblicima borbe na isto
prisiliti. Hrvati su krvlju i ogromnom žrtvom sami
izborili vlastitu državu i slobodu, pa tko je onda
taj koji će, i u ime kojih to zakonskih odredbi
navedeno pravo njima oduzeti? Obersnel i Pupovac? Ma
dajte. Miševi iz rupa izašli, rekao bi MP Thompson.
Autor: Zoran Meter, dnevno.hr
|
