Dobili smo modernu i karizmatičnu predsjednicu koja je privukla mase hrvatskih ljudi, zašavši duboko i u biračko tijelo same ljevice na koje se ova prečesto oslanjala i prisvajala ga za sebe, primjerice u gradu Zagrebu i drugim urbanim sredinama.

Nakon infarktno neizvjesne izborne noći, u kojoj su jedni dugo slavili a drugi naricali i gorke suze ronili, ostale su samo gole činjenice prema kojima po prvi put, u modernoj hrvatskoj državnoj praksi, aktualni predsjednik nije uspio osvojiti drugi uzastopni mandat, a Hrvati su po prvi put izabrali ženu predsjednicu.
Netko neupućen u hrvatsku političku i društvenu zbilju reći će kako to nije ništa neobično, štoviše kako je i svojevrsni trend u EU, da na čelne državne pozicije dolaze žene. Ali oni koji poznaju domaću političku slagalicu ustrojenu po obrascu nikada išćezlog komunističkog mentaliteta, reći će nešto sasvim drugo.

Josipovićevi ljevičarski pobornici pozivaju na revoluciju

Bilo bi izvrsno ukoliko bi Hrvatska pratila europske demokratske trendove po pitanju pozicioniranja nježnijeg spola u visoku politiku te tako sebe predstavljala svijetu kao zrelo i politički obrazovano društvo. Međutim Hrvatska je po mnogo čemu paradoks pa tako i po tome.

Naime, razno-razni domaći ljevičarski političari i aktivisti, u rasponu od onih ultra-lijevih pa do ljevog centra te njima pripadajuće nevladine udruge, gotovo redovito u svojim javnim istupima usmjerenim na duhovnu higijenu hrvatskih građana, pozivaju na potrebu veće zastupljenosti žena u visokoj politici. Ovih dana Hrvati su dobili upravo to ali ne zbog ispraznih trendy floskula domaćih ljevičara već samo i jedino zbog programa koji je gđa. Kolinda Grabar-Kitarović svome narodu ponudila.

Da je tome tako svjedoče i bezbrojne uvrede pobornika detroniziranog, potučenog i utučenog Josipovića nakon proglašenja izborne pobjednice, upućene novoj hrvatskoj predsjednici na pojedinim ljevičarskim i projugoslavenskim hrvatskim portalima. Te su uvrede toliko niske i primitivne da ih ovdije ne želim niti spominjati, a neke od njih otvoreno zagovaraju i revoluciju zbog ovakvog, za njih neprihvatljivog izbornog rezultata.

Dakle oni ne prihvaćaju niti demokratske rezultate izbora, niti ruku pomirnicu i poruke za objedinjavanje svih snaga i slojeva hrvatskog društva za bolju sutrašnjicu naše Domovine, koje je, u svom emotivnom nastupnom govoru odaslala nova hrvatska predsjednica. Njima više ne znače ništa niti njihove navedene trendy floskule o ženama u politici, niti lažno uspostavljeno hrvatsko jedinstvo pod okriljem njihovog posrnulog miljenika Josipovića.

Oni u svom bijesu koje proizlazi iz podsvjesnog straha od posljedica njihovog protuljudskog i protunacionalnog djelovanja koje je u Hrvatskoj na snazi proteklih predugih petnaest godina, sada gube kompas racionalnog ponašanja. Svoje perfidne opsjenarske poteze kojima su urušavali temelje hrvatske državnosti i trovale hrvatsku javnost, sada zamjenjuju otvorenom verbalnom agresijom, govorom mržnje i revolucionarnim pozivima na nekakav otpor.

Maske su konačno počele padati velikom brzinom, a taj je nezaustavljivi proces definitivno započeo još referendumom o braku iniciranom od strane udruge "U ime obitelji" kada su današnji vlastodršci pokazali koliko su u stvarnosti udaljeni od svoga naroda.

Neojugoslavenizirani SDP je stranka opasnih namjera za hrvatsku državu

Na socijalnim mrežama iskazana lavina govora mržnje, netolerancije i revolucionarne retorike prema novoj predsjednici i svim biračima koji su se, eto usudili svoj glas njoj dati, identične onoj iz doba diktatora Tita kada se obračunavalo s partijskim i ideološkim neistomišljenicima i završavalo na Golom otoku ili pred streljačkim vodoovima prijekih sudova formiranih "u ime naroda", ukazuje na činjenicu koliko je hrvatsko društvo ustvari ozbiljno bolesno. I nije osnovni problem u ljevičarskim uličnim i internet revolucionarima koji demokraciju shvaćaju i prihvaćaju samo onda kada im izborni rezultati odgovaraju, već ključni problem leži u SDP-u, zašto to otvoreno ne reći (a Račan je to isto, u praskozorje srbijanske agresije na Hrvatsku rekao za HDZ) kao po Hrvatsku opasnoj stranci ne pročišćenoj od protuhrvatskih interesnih grupacija koje su u hrvatsko društvo svjesno unjele kaos i nacionalni razdor.

Josipovićeva iracionalna politika hrvatskog nacionalnog razdora

A upravo iz takvih struktura iznikao je i netom detronizirani Ivo Josipović, a prije njega i haški krivokletnik Stjepan Mesić. Te su zaostale, jugoslavenstvom zadojene strukture, preko noći lažno prigrlile plašt zapadne demokracije i prišle 90-tih godina pod okrilje zaštite nove Hrvatske države nudeći mladoj državi izloženoj brutalnoj agresiji svoje usluge i iskustvo, svjesni kako bi velikosrpski sljedbenici u svom krvavom piru tada i njima, hrvatskim komunistima, sjekli glave jednako kao i hrvatskim domoljubima. Da se Josipović 91. slučajno zatekao u Srbu čiji je "antifašistički" ustanak do sada licemjerno slavio i veličao, džaba bi mu bilo njegovo jugoslavenstvo i komunizam. Danas bi se njegovi posmrtni ostatci nalazili u nekoj od bezbrojnih jama tj. masovnih grobnica prepunih pobijenih hrvatskih civila i branitelja.

Upravo u tome jest čitava ironija tragične hrvatske zbilje. Zaostala partijska elita koja je spas pronašla u novoj hrvatskoj državi čije je vrhovništvo i sam narod istu prihvatio kroz politiku nužne nacionalne pomirbe, a kao zalog spasa tek uspostavljene države, nije Hrvatskoj ostala zahvalna već je dolaskom na vlast 2000. godine ponovno na sebe ogrnula netom ranije zbačeni krvavi plašt propalog jugoslavenstva i krenula u perfidni obračun s vlastitim narodom i njegovom Domovinom.

Naši zaostali partijski jugoslaveni svojom su ideologijom kroz svekoliki medijski nadzor uspjeli inficirati dio hrvatskog nacionalnog bića, težeći za nekakvom Jugoslavijom koju u Srbiji (bez koje njihova zamišljena nova Jugoslavija, lukavo umaskirana u pojmu "regije" ili nepostojeći geografski toponim zapadni Balkan, nema nikakvog smisla niti je uopće može biti) više malo tko želi. Upravo su Srbi tog istog Tita, tako milog Josipoviću i njegovim kukuriku štićenicima i njihovim medijskim potrkalima, već odavno proglasili najvećim neprijateljem srpskog naroda. Štoviše, u Srbiji se snažno rehabilitiralo četništvo, a uskoro to očekuje i njihovog predvodnika i zločinca Dražu Mihajlovića. Josipoviću i Vladi to očito ne smeta kao što oni ne reagiraju niti na činjenicu da se u Srbiji snimaju filmovi, serijali, kazališne predstave, tiskaju knjige koje veličaju velikosrpsku ideologiju, a partizani, komunizam i Tito žive još samo u sjećanju minorne grupacije ljudi. Da ironija sudbine bude veća, upravo one grupacije visokopozicioniranih osoba poput generala Stevana Mirkovića, koja je u uniformama JNA koračala jugoslavenskim generalštabom i s Miloševićevim komunistima bombama rušila tu istu Jugoslaviju želeći je preoblikovati u tzv. veliku Srbiju.

Ti rušitelji Jugoslavije i tadašnji krvnici ostalih nesrpskih naroda koji su je tvorili, danas najviše maštaju o reinkarnaciji te iste propale državne tvorevine. Josipović i njegovi puleni taj opisani i jedini ispravni scenarij raspada Jugoslavije ne žele zaboravljivoj hrvatskoj javnosti ponavljati već ga svjesno tumače sasvim pogrešno tj. kroz pojavu razornih nacionalizama (naravno, po njima jednakih u svim ex republikama) nameću kao glavnu tezu tj. uzrok koji je eto kriv za propast te "perspektivne" zemlje. Razorni nacionalizam koji je rasturio Jugoslaviju bio je samo i jedino onaj velikosrpski, a njegova posljedična i logična obrambena pojava bili su nacionalni pokreti ostalih manjih naroda koji su tu državu činili a nisu upravljali posrbljenim državnim aparatom u kritičnoj mjeri koja bi bila dovoljna za sprječavanje povampirenog četništva koje je otvoreno prijetilo svemu i svakome koji mu se usudio stati na put.

Stoga se s pravom postavlja pitanje kome to i s kojim ciljem današnji SDP i dosadašnji predsjednik Josipović prodaju ideju neojugoslavenstva i s kime su je mislili ostvariti? Pobuđujući u gladnom narodu (koji je to zahvaljujući i njihovoj nesposobnosti, čak i ne htijenju rješavanja goručih gospodarskih problema u Hrvatskoj, zemlji koju mnogi od njih nisu željeli, a neki ni do sada kao državu prihvatili te se po svijetu razbacuju protuhrvatskim frazama i sotoniziraju hrvatski narod na zgražanje i samih stranih diplomatskih i drugih predstavnika), perfidnu jugonostalgiju kao sjećanje na vrijeme kada se eto živjelo bolje i sigurnije, a pri čemu ne žele govoriti kako to da se nešto tako dobro moglo preko noći urušiti, hrvatski vlastodržci drsko i bezobzirno uzimaju čak u svoje redove i u izvršne funkcije, a isto tako i za svoje savjetnike, pobornike propalog režima i isto takvih ideologija, a u stvari osobe koje danas djeluju u interesu sadašnje srbijanske politike, poput Dejana Jovića, Budimira Lončara, i td. pa čak i osobe koje su sigurnosnim službama zahvaćene kao velikosrpski eksponenti i pripadnici srbijanske agenturne mreže, a što je bilo gdje u svijetu nazamislivo i podlježe kaznenom progonu zbog veleizdaje.

Josipović, na žalost, nije usamljen te borba za Hrvatsku još nije gotova

Da je to točno govore nam i izjave nakon izbornih rezultata ni manje ni više nego članova Vlade RH na čelu sa samim premijerom. Nebuloze koje je te večeri prosipao ministar branitelja Fred Matić vjerojatno će ući u anale političke gluposti. Svjestan kraja svoje zalutale političke avanture pokazivao je sve odlike koje krase diktatorske režime, optužujući za pobjedu Kolinde Grabar - Kitarović sve i sva i javno ne prihvaćajući demokratsku volju građana kroz riječi o "sramoti" da nam osobe iz drugih država biraju predsjednika (mislio je i izrijekom ih naveo kao hrvatske državljane iz BiH i hrvatsku dijasporu). Skandalozno omalovažavanje Ustava zemlje u kojoj obnaša ministarsku dužnost, i to upravo onu koja se treba skrbiti o braniteljskoj populaciji čiji su pripadnici dobrim djelom bili oni koje Matić sada tako brutalno omalovažava, tj.Hrvati iz BiH i inozemstva, bilo bi i više nego dovoljno za njegovu ostavku ili smjenu te zapreka za bilo kakvu buduću političku djelatnosti.

Od Freda daleko nije bila ni izbornim rezultatom izfrustrirana ministrica Vesna Pusić koja se pribojava novog hrvatskog mraka iz 90-ih, te novoizabranoj predsjednici čak drsko docira što će ona morati odmah napraviti. Po Pusićki, predsjednica države se valjda mora distancirati od politike svehrvatske nacionalne pomirbe i vođenja čvrste državničke i politike zaštite hrvatskih nacionalnih interesa i vrijednosti Domovinskog rata. Po Vesni Pusić nova predsjednica mora se prikloniti politici stvaranja "regije", a što je ona striktno odbacila u svom nastupnom govoru nakon izborne pobjede.

Novoj predsjednici u tome će trebati široka potpora hrvatske javnosti jer je upravo to pitanje ključ svih naših problema. Guranje naroda u "regiju" i okretanje leđa Europi je dosadašnja Josipovićeva i Vladina politika kojoj se treba oduprijeti svim silama jer je protivna hrvatskim nacionalnim interesima i opasna po našu državnost te je kao takva već prozreta i od naroda sankcionirana na ovim izborima.

Izgubljeni politički kompas te je večeri pokazao i premijer Zoran Milanović koji je po tko zna koji put pogriješio u svojim prosudbama i analizama pa tako i ovaj put glede priželjkivane Josipovićeve pobjede. Zapleten u frazeologiju na kojoj bi mu pozavidjeli i starogrčki antički mislioci i koju malo tko od prostog puka (ali i onog visokoobrazovanog) razumije, nabacivao se drvljem i kamenjem na vječno mu krivi HDZ i na samu osobu izabrane predsjednice države što je krajnje nedopustiv i potpuno nedemokratski čin premijera jedne vlade. A kada to čini premijer, što drugo možemo očekivati od njegovih ministara. Milanović se opire i sazivanju sjednice Vlade kojoj bi nazočila nova predsjednica, ne videći u tome smisla jer on i Vlada kao dobro rade, a naivno vjeruje i u čvrstoću koalicije koja mu u Saboru daje potporu.

Međutim vrlo brzo će se snage na političkoj sceni početi preslagivati, a političari postati svjesni nadolazećih dubinskih promjena koje predstoje hrvatskom društvu i o kojima se u hrvatskoj javnosti pa i u njenoj politici još vrlo malo zna. Ta Milanovićeva "čvrsta" potpora njegovoj Vladi vrlo će brzo postati tanka a onda će je i nestati, u pokušaju prebijega i pojedinaca i čitavih grupacija s "broda koji tone" na političko dno iz kojega se više nikada neće izdići.

Imamo predsjednicu i moramo joj pružiti šansu

Dobili smo modernu i karizmatičnu predsjednicu koja je privukla mase hrvatskih ljudi, zašavši duboko i u biračko tijelo same ljevice na koje se ova prečesto oslanjala i prisvajala ga za sebe, primjerice u gradu Zagrebu i drugim urbanim sredinama. Po tome gđa Grabar-Kitarović jest predsjednik-integralist i ima šansu od Hrvatske napraviti modernu, snažnu i samosvjesnu zemlju, a Hrvatima vratiti izgubljeni ponos i dostojanstvo. U tom joj smislu moramo pružiti šansu i dati joj svu moguću potporu. Ona djeluje uvjerljivo i iskreno i zato u narodu pobuđuje novu nadu i optimizam.

Od nje ponajprije očekujemo dokinuće iscrpljujućeg ideološkog sukoba i nacionalnog razdora po obrascu partizani-ustaše, perfidno unešenog u tada jedinstveno hrvatsko biće od strane haškog krivokletnika Mesića, a još više intenziviranog u vrijeme mandata sada već ex predsjednika Josipovića.

Predsjednica to može učiniti jedino na način da sve totalitarne režime proglasi zločinačkim, zajedno s njihovim vođama i simbolima. Na taj način više neće biti ni slova U ni zvijezde petokrake. Hrvatski je narod i njegova braniteljska populacija, u svom golemom djelu za to spreman, a temelj svoje moderne Hrvatske tražit će isključivo u vrijednostima Domovinskog rata i zaslugama prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Uza sve nedostatke koje je potonji imao, on jest i uvijek će biti simbol hrvatske neovisnosti kao što je to za SAD George Washington, za Francusku osvajač i vojskovođa Napoleon i Charles de Gaulle i td. (uza sve njihove drastične mane i pogreške). To su jednostavno simboli modernih nacija i kao takve ih njihovi narodi s ponosom i slave, sviđalo se to nekome ili ne.

Autor: Zoran Meter, dnevno,hr

(101)