Na toj elitističkoj manifestaciji već je od ranije postao vidljiv sve češći „bojkot“ sa strane svjetskih državnika i povećanje dolazaka nižerangiranih birokrata koji više vole biti viđeni negoli na samom Formu nešto konkretno dogovoriti. Međutim, ove godine manjak velikih državnika poprimio je dramatične razmjere. Npr. u Davosu se po prvi put nisu pojavili njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Francois Hollande.
Krah Međunarodnog gospodarskog foruma pokušali su spasiti britanska premijerka Theresa May, koja se pred gostima upirala objasniti hoće li Velika Britanija pokrenuti „tvrdi Brexit“ (odbacujući sve spone s EU) ili će odabrati njegovu „mekšu“ varjantu (zadržavajući određene trgovinske povlastice s Bruxellessom), ali i po prvi put pristigli kineski predsjednik Xi Jinping, koji se, iako čelnik formalno komunističke zemlje, (umjesto do sada Baraka Obame) odmah prometnuo u predvodnika globalnog tržišnog gospodarstva i protivnika modernog protekcionizma kojeg upravo uvodi nova američka administracija pod vodstvom predsjednika Trumpa.
Trumpova politička revolucija
A upravo je g. Donald Trump i bio glavna tema svih kuloarskih razgovora, a nagađanja o njegovim prvim potezima formalni dnevni red Foruma u Davosu stavilo je u posve drugi plan. Jer sama najava novog američkog predsjednika o okretanju nacionalnoj ekonomiji i zaštiti američkih nacionalnih interesa uz poštivanje prava drugih zemalja da to isto čine, bila je dovoljna za paniku. Primjerice, britanski The Guardian je odmah nakon Trumpove svečane inauguracije napisao, ni manje ni više nego: „Trump je objavio rat!“ Međutim, britanski medij, svjesno ili ne, griješi. Trump nije objavio rat nego političku revoluciju, i to prije svega Washingtonu.
Njegove riječi se puno prije može povezati s američkom Deklaracijom o nezavisnosti iz kraja 18. stoljeća, nego „objavom rata“. U spomenutom dokumentu, tadašnje američke vođe i narodni predstavnici jasno su kazali kako započinje nova epoha, kojom se vlast iz carskog Londona vraća američkom narodu. I u Trumpovom svečanom govoru gotovo je kazano to isto, samo što je ulogu carskog Londona preuzeo Washington i njegov establišment. Novi predsjednik povukao je jasne paralele, kazavši, kako se Washington desetljećima bogatio dok je američki narod siromašio i da je 20. siječnja 2017. godine povijesni dan kojim se vlast ponovo vraća američkom narodu. Trump je svojim riječima, kao i pobjedom, možda iznenadio sve ali ne i samoga sebe – on je dobro znao kako osim holywoodske Amerike postoji i ona druga –prava Amerika. Imao je osjećaj i njega je iskoristio.
Panika ustupa mjesto razumu
Gore su se zatresle, a na njima izgrađeni dvori političkih i financijskih elita od Washingtona i Londona, do Pariza i Berlina, sada sa strahom iščekuju što će se dogoditi. Tko će ih u buduće hraniti, a tko braniti od gnjeva domaćih obespravljenih i gladnih masa kojima su ukrali radna mjesta i poklonili ih Azijatima i Meksikancima, davši im zauzvrat gomile islamskih emigranata; ili od rezača glava džihadističkih monstruma koje su sami stvorili i na vlastite države pokrenuli. Prestrašili su se i čelnici manjih EU zemalja (udobno smješteni u svojim manjim dvorima), nazvao bih ih političarima s ograničenom odgovornošću – slijepim poslušnicima briselskih partijskih direktiva i Obaminih emisara, koji niti jednu važnu odluku po svoje narode nisu u stanju donijeti samostalno.
Ali Trump će ih svejedno sve skupa braniti kroz taj isti NATO, samo što će tu zaštitu ubuduće morati plaćati. Jer državnici (koji to odavno nisu) ključnih zemalja EU još su svjetlosnim godinama daleko od mogućnosti izgradnje vlastitog i učinkovitog europskog obrambenog sustava, kojim se onda ne bi moglo manipulirati u korist ovih ili onih ali uvjek tuđih nacionalnih interesa. Zato će ih NATO sada, primjerice, i braniti od sukoba s Rusijom koji europski narodi ionako nisu željeli ali je njihova politička elita omogućila da u nj budu uvučeni.
Zbog tih i takvih boljki gđa. Merkel i g. Holland nisu imali vremena za glumatanja po Davosu već su to radije prepustili nižerazrednim činovnicima. Njih dvoje su sjeli i proanalizirali što će se dogoditi. I svega nekoliko dana kasnije njemačka kancelarka obratila se javnosti i rekla ono što se već odavno zna – svijet ulazi u novu epohu!
Ja bih dodao – u epohu, koja znači raskid višedesetljetnog „braka“ konzervativaca (koji nude pseudo-tradiciju) i liberala (koji nude apstrakciju). Epohu, u kojoj prestaje rasprostiranje 25-ogodišnjeg američkog modela ili obrasca života kao jedinstvenog za čitavi svijet. Trump je jednostavno rekao, podignut ćemo Ameriku, a ostali neka žive onako kako to sami žele. Ali Ameriku ćemo učiniti da svijetli i tako daje primjer drugima. Dakle, Trump ne namjerava rušiti vlade i nametati liberalnu demokraciju onim narodima koji za nju još nisu spremni ili je jednostavno ne žele. On neće rušiti granice država niti taliti nacije. Štoviše, spreman je u tu svrhu podizati i nove zidove.
Drugim riječima, za svijet više nema gotovog recepta. Više se ne može pokucati na vrata nekog ureda u Washingtonu ili Londonu i pronaći riješenje. Došlo je vrijeme „projektiranja bez prototipa“. Tko to bude u stanju taj će opstati i kao narod i kao država.
Prve zadaće nove američke administracije
A prvi američki „heretik“, koji je sablaznio liberalne ideologe, bit će sve samo ne slab predsjednik koji će uništiti državu kojoj je na čelu ili je glupim potezima detronizirati s pijedestala glavne svjetske velesile.
Sada ću zanemariti ideološke kategorije (iako vrlo bitne) na koje se Trump oslanja u smislu jačanja SAD-a ali i povratka davno izgubljenih simpatizera diljem svijeta, uključno i unutar donedavnih najbližih američkih prijatelja. Ovdje ću proanalizirati prve zadaće koje je nova američka administracija postavila ispred sebe i objavila ih na https://www.whitehouse.gov/transitionsplash/. Sastoje se od 6 tematskih planova:
- Energetski plan America First;
- Vanjska politika America First;
- Povratak radnih mjesta i njihov rast;
- Izgradnja snažnih oružanih snaga;
- Potpora pravnom poretku u zajednici;
- Trgovinski sporazumi djeluju u interesu svih Amerikanaca.
1. Po planu energetske politike, nova administracija težit će većoj američkoj energetskoj nezavisnosti od članica OPEC-a i drugih velikih proizvođača energenata, maksimalnom iskorištavanju domaćih resursa (uključno nafte i plina dobivene iz škriljevca), smanjenju izdataka korištenjem „čistih tehnologija“ čak i u planiranoj novoj eksploataciji ugljena kao „prljavog“ energenta.
2. Vanjska politika primarno će čuvati američke nacionalne interese i sigurnost SAD-a, a provodit će se po načelu „mir posredstvom sile“, u pokušaju stvaranja svijeta s većom stabilnošću i manjim brojem sukoba. Prioriteti su borba protiv „Islamske države“ i drugih radikalnih islamističkih organizacija, što će se, prema potrebi, provoditi i samostalnim vojnim operacijama ili u koaliciji s drugim zemljama. Aktivno će se koristiti i diplomacija uz tonove koji bi, prema autorima, trebali djelovati umirujuće: „Svijet mora znati kako mi ne tražimo neprijatelje kada izlazimo izvan granice, i da smo mi uvjek sretni kada stari neprijatelji postanu prijatelji, a stari prijatelji saveznici“.
3. Vanjska trgovina razmatra se s aspekta, da su trgovinski ugovori koristili isključivo washingtonskoj eliti, a po državu imali razarajući učinak glede preseljenja proizvodnje u zemlje s jeftinom radnom snagom, zbog čega su brojni Amerikanci ostajali bez posla, rastao je trgovinski deficit i dug, a jačale druge pa i konkurentske države. To se žurno mijenja ili preispituje, kao u slučaju prekjučerašnjeg izlaska SAD-a iz Trans-tihooceanskog partnerstva, a započinje i preispitivanje sporazuma NAFTA (između SAD-a, Kanade i Meksika). Ukoliko partneri ne prihvate nove američke uvjete, SAD će se nedvojbeno povući i iz tog sporazuma. Na taj način padaju oba dogovora koja bez sudjelovanja SAD-a zapravo nemaju nikakvog smisla, a što je prije dva dana izjavio i japanski premijer Shinzo Abe. Istodobno, SAD će se boriti s onim državama koje krše trgovinske sporazume.
4. Što se tiče plana oko porasta radnih mjesta, predsjednik Trump navodi, kako će u narednom desetljeću u SAD-u otvoriti 25 milijuna radnih mjesta i vratiti zemlji gospodarski rast od 4% na godišnjoj razini. Taj plan počinje s poreznom reformom za stimuliranje gospodarskog rasta kroz sniženje poreznih stopa i pojednostavljenje poreznih pravila, kao i sniženje korporativnog poreza. Ova tematika se isprepleće s prethodnom tj. njezinim dijelom koji se odnosi na odbacivanje štetnih trgovinskih sporazuma.
5. Izgradnja snažnih oružanih snaga, kao zaseban tematski plan, označava postizanje najviše razine bojeve spremnosti, s kojim ciljem će se Kongresu predstaviti plan s predviđenim proračunskim izdatcima. Osim toga, nastavit će se izgradnja globalnog PRO štita protiv Irana i Sjeverne Koreje, a prioritetom postaje borba protiv hakerskih napada.
6. I, konačno, posljednje – plan o potpori pravne sigurnosti u američkom društvu, koji se temelji na jednom od glavnih prava svakog Ameriknca – pravu na život u sigurnom okružju. Planom se predviđa sniziti stopu nasilnih kaznenih djela. Ići će se u smjeru povećanja broja djelatnika službi sigurnosti i povišenju njihove učinkovitosti. Nastavit će se štititi članak 2 američkog Ustava o pravu svakog građanina na držanje i nošenje oružja. Također se planira izgradnja pograničnog zida s Meksikom radi sprječavanja ilegalne imigracije, ulaska bandi i krijumčara droge.
Što će ti planovi značiti za ostatak svijeta?
Planovi o energetskoj politici prilično su sukladni onoj dosadašnjoj (Obaminoj), s iznimkom, da će nova administracija odlučnije odstupati od Pariške konvencije o promjeni klime, poglavito u smislu nove pojačane eksploatacije ugljena. Planira se zadržavanje cijena nafte na sadašnjoj razini od 50-60 dolara za barel (ni skupo ni jeftino), što će omogućiti ponovno pokretanje proizvodnje energenata iz škriljevca.
Treba naglasiti kako je politika „energetske neovisnosti“ od OPEC-a i u vrijeme Obamine administracije dovodila do porasta napetosti i suparništava u borbi za nova tržišta.
Što se tiče Trumpove vanjske politike, primjećujemo tri aspekta – diplomaciju, rat i trgovinske sporazume. Svjetu se odsada nudi „diplomacija s pozicije sile“, dok se po pitanju vojnih intervencija otvoreno govori samo o regiji Bliskog istoka, bilo kroz samostalne vojne operacije bilo u koaliciji, usmjerene k uništenju „Islamske države“ i drugih terorističkih organizacija.
Potpuni otklon od Obamine politike jest onaj po pitanju trgovinskih sporazuma – njihovom raskidanju ili preformatizacijom koje je Trump upravo započeo, jasno dajući do znanja kako teži uvođenju protekcionizma tj. okretanju nacionalnoj ekonomiji i njezinoj zaštiti.
Najupečatljiviji je svakako plan o jačanju američkih oružanih snaga tj. daljnjoj militarizaciji, koju Trump namjerava provesti, ali u suglasju s Kongresom. To znači traženje dodirnih točaka između izvršne i zakonodavne vlasti. Nastavak izgradnje globalnog PRO štita svakako je jadna od njih. Upravo taj segment militarizacije značit će i daljnje teškoće u postizanju dogovora oko smanjivanja atomskog naoružanja (poglavito onog strateškog) s Rusijom, koja se izgradnji PRO štita (njegove kopnene i pomorske komponente) oštro protivi i smatra ga neposrednom ugrozom svojoj nacionalnoj sigurnosti.
Nastavak identične retorike o usmjerenosti PRO štita protiv ugroza sa strane Irana i Sjeverne Koreje, govori o kontinuitetu obrambenih politika po tom ključnom pitanju od strane svih prethodnih administracija, od čega ne odstupa ni ova Trumpova. Ona ukazuje na golemu moć američkog vojno-industrijskog kompleksa u kojeg se nitko, pa ni sam Trump, ne usuđuje, a niti ne želi dirati.
Zoran Meter, geopolitika.news
|