Međutim, u današnjem svijetu, kada nam se pred očima
urušava stari a uspostavlja novi svjetski poredak, o
kojem u zadnjih nekoliko mjeseci potpuno otvoreno govore
i najviši američki državni dužnosnici (Obama u svom
proljetnom obraćanju vojnicima u West Pointu;
potpredsjednik Joe Biden u nedavnom govoru na Harvardu,
op.a.), ne mogu a ne podjeliti s vama vlastite spoznaje
o tome kako taj "novi vrli svijet" vidi ulogu i poziciju
religije u suvremenom društvu i kako moćnici razrađuju
svoje pravo za (su)kreiranje konfesionalnih "politika",
čime direktno zadiru i u osobne vjerske slobode
pojedinca. Kraće rečeno, u sferu ljudske duhovnosti
otvoreno se i sve agresivnije upliće visoka politika. A
kada je politika u pitanju tada imam što reći.
Kardinal Kasper - "odvjetnik pravde"
ili "agent zla"?
Povod za ovaj tekst bio je objavljeni
intervju u njemačkom online izdanju Die Zeit, s
tamošnjim kardinalom Walterom Kasperom, nakon njegovog
povratka iz Vatikana gdje je sudjelovao u zasjedanju
biskupske sinode o obitelji i gdje se raspravljalo o
niz stvari, od kojih je svakako najzvučnije bilo ono o
odnosu crkve i njene pastoralne skrbi prema
homoseksualcima
(http://www.zeit.de/gesellschaft/zeitgeschehen/2014-10/katholische-kirche-synode-homosexualitaet/seite-3).
Sinoda, od 60-ak paragrafa o kojima se
glasovalo i tražilo dvotrećinsko izjašnjavanje da bi
isti bili usvojeni, ipak nije prihvatila prijedloge i
stavove pape Franje po pitanju odnosa crkve prema
homoseksualcima. Postignut je nekakav kompromis prema
kojemu piše da "te žene i muškarce treba prihvatiti s
poštivanjem i obzirnošću" te da "ne smiju biti žrtve
nikakve diskriminacije". No, u završnom se dokumentu
ističe kako "nema nikakvog temelja za usporedbu
homoseksualnih zajednica s Božjim planom za brak i
obitelj", tj. heteroseksualnim brakom.
Navedeni njemački medij navodi kako su
kardinala Kaspera u Rimu njegovi pobornici nazivali
"odvjetnikom pravde", a protivnici "agentom zla".
Kontroverzni kardinal koji sebe smatra reformatorom
katoličke crkve već se početkom ove godine svojim
izvješćem o braku i obitelji (sastavljenom na zahtijev
pape, op.a.) zamjerio rimskoj kuriji. Na netom
završenoj sinodi isti je kardinal zastupao stavove o
potrebi veće otvorenosti crkve prema homoseksualcima,
poput omogućavanja pričešćivanja i sl. ali je pri tome
i uvrijedio afričku crkvu i njene pastire kazavši kako
se s tamošnjim biskupima o homoseksualizmu ne da
razgovarati jer je ta tema u Africi još uvijek tabu.
Iz intervjua je razvidno i to, da se kardinal Kasper
još uvijek nada kako će se već na idućem zasjedanju
sinode otkloniti nesuglasja i prihvatiti "inovacije"
jer crkva mora voditi narod naprijed, a svijet se
sekularizira, modernizira i sl.
Navedeni stavovi kod većine katoličkih
vjernika izazivaju protivljenje. Ne zato što su ti
vjernici netolerantni, kako ih označavaju na stražnje
noge odmah podignute razne udruge za zaštitu ljudskih
prava, već prije svega što vjernici u dubini duše
osjećaju nedopustivim da si netko, makar to bilo i
unutar visokih crkvenih krugova, daje za pravo
razvodnjavati temeljne vjerske postulate uključujući i
samo evanđelje, prilagođavajući ga modernim vremenima.
Vjernici osjećaju kako se tu radi o kompromisu na
uštrb njihovih najdubljih osjećaja i uvjerenja, a na
račun lagodnijeg života i popularnosti u tom istom
sekularnom svijetu onih koji takve ideje zagovaraju i
u crkvi promiču, a morali bi, sukladno Gospodinovu
učenju, u svojoj borbi i trpljenju za Istinu
ustrajavati i o tome svjedočiti drugima.
Podsjeća me to na ne tako davno
gostovanje don Ivana Grubišića kod Aleksandra
Stankovića, kada je prvospomenuti izjavio kako bi
trebalo izvršiti reviziju Vatikanskih ugovora između
Hrvatske i Svete stolice te kako on nema ništa protiv
uvođenja tzv. crkvenog poreza. Drugim rječima, onaj
tko u crkvu ide i smatra se vjernikom morao bi plaćati
porez i na taj način financirati crkvu, a država to
više ne bi smjela činiti jer ima i onih ljudi koji se
smatraju ateistima i sl. i koji ne žele da se njihovim
novcem financiraju vjerske organizacije.
Međutim Stanković se nije sjetio (ili želio) priupitati don
Grubišića bi li on, sukladno svojim takvim stavovima, pristao, da enormni broj
nevladinih udruga koje hrvatski narod sada financira kroz državni proračun
prestane biti financiran od strane te iste države tj. neka ih plaćaju samo oni
građani koji se s njihovim aktivnostima slažu. Pri tom napominjem kako država za
različite nevladine organizacije (od kojih mnoge i najzvučnije gotovo pa
subverzivno djeluju protiv hrvatskih nacionalnih interesa, op.a.) izdvaja
godišnje više od 2 milijuna kuna, dok za crkvu izdvaja višestruko manje, oko 400
tisuća kuna. Vjerujem kako bi uvođenje takvih pravila igre, koji onda ne mogu
važiti samo za crkvene institucije, dovele do gašenja velikog broja tzv.
nevladinih (a u stvarnosti itekako Vladinih) udruga koje bi vrlo brzo same sebe
požderale jer se hrvatski narod gnuša njihovoga ideologiziranog protuhrvatskog
aktivizma.
Biblija za homoseksualce
Danas je na Zapadu u slobodnoj prodaji
i Biblija za homoseksualce na čijim je koricama
naslikan križ u duginim bojama koji simbolizira tu
zajednicu. Ne bi toliko bio problem u križu obojanom
bojama jedne od najljepših prirodnih pojava uopće
(čije prekrasne boje na žalost "prisvajaju" i
svojataju najrazličitije opskurne skupine društva), da
u samom tekstu Svetoga pisma nisu vršene "prepravke" i
"prilagodbe" onih djelova koji se odnose na kritiku i
grijeh "liježanja muškarca s muškarcem" i sl., a čime
si homoseksualci nastoje umanjiti osjećaj "krivice" za
to svoje stanje za koje je dobar dio njih ipak svjesan
da nije prirodno i u skladu s Božjim zakonima.
Nedavno je za izvjesnu inozemnu
televiziju jedan zapadnoeuropski protestantski
svećenik, homoseksualac, štoviše, oženjen za muškarca,
javno izjavio čak i to kako on "zadržava pravo na
neslaganje sa svetim Pavlom kada ovaj govori o grijehu
homoseksualizma". Takva relativizacija vjere, o čemu
je govorio i prethodni papa Benedikt XVI. nije
dopustiva. Kršćanstvo ne egzistira više od 2 tisuće
godina da bi se ono sada odjednom prilagođavalo
ljudskim, prečesto i najnižim porivima. Obratno, vjera
nas poput stoljetnih hrastova svojom tvrdokornošću i
postojanošću, poglavito u sferi morala, poštenja i
ljubavi prema Bogu i bližnjemu potiče da se mijenjamo
i čuvamo od poniranja u "užitke" grijeha. Uostalom,
čemu uopće vjera ako ćemo njezin sadržaj prilagođavati
sebi i svojim potrebama te je svesti na svjetovni
alibi za svoje opačine. U tom slučaju je možemo i
ukinuti jer smo slobodni, sve je ionako dozvoljeno.
Sotonističko učenje u školama
ozakonjeno
Kuda ide ovaj svijet i koja je uloga
visoke politike u trasiranju njegovog puta u "novo
doba", najbolje će nam predočiti i nedavna presuda
suda Floride prema kojoj je dozvoljeno učenje
sotonističke vjere u tamošnjim državnim školama,
jednako kao što to čine i druge vjerske zajednice kroz
nastavu vjeronauka. Tako sotonistička crkva već tiska
i školske knjige prilagođene određenom dječjem
uzrastu, u kojima se promovira vjera u Sotonu kao
vrhovno biće, a sve to ilustrirano različitim crtežima
nasmješene djece pokraj sotoninih kipova, prinošenju
žrtve istom i slične gadosti donedavno normalnom
čovjeku nezamislive. I tu više nitko nema pravo
prigovora, žalbi, ukazivanja na samu antropologiju
ljudskog bića koja se ovakom nečemu u čitavoj svojoj
biti suprostavlja. Ukoliko se takvim presudama ili
zakonskim rješenjima netko usudi usprotiviti, poput
titana se odmah uzdižu tri stupa obrane novih zapadnih
vrijednosti sadržanih u riječima "netolerancija",
"diskriminacija" i "kršenje manjinskih tj. ljudskih
prava". Na tim "stupovima društva" zasniva se čitav
modernistički ustroj Zapadnoga svijeta.
Društvena iskvarenost mora se
izvoziti u nerazvijene krajeve svijeta
U razdoblju manjem od jednog stoljeća
na Zapadu je došlo do dubokih promjena u ponašanju i
mentalitetu većine ljudi, uvjetovanih idejama
revolucionarnih manjina. Rađa se nova kultura koja
prihvaća i tolerira, štoviše, slavi sveopću
seksualizaciju mladih, njihova lutanja kroz labirinte
različitih seksualnih orjentacija, mjenjanje partnera,
izvanbračni život, pravo na abortus, uvodi se spolni
obrazovni program koji promiče promiskuitet i etiku
slobodnog izbora, a uskraćuje ljudski i moralni odgoj.
Političke elite se s istim problemom nisu znale nositi
te su i same podlegle "dražima" nove kulturne
revolucije čime je isčezlo moralno vodstvo, autoritet
i istinska karizma novovjekih narodnih vođa, a mase su
prepuštene same sebi kao ovce s opijenim pastirima.
Ta nova i radikalna etika sekularizma, na Zapadu je eksplodirala
prestankom Hladnog rata te je u svega 25 godina kardinalno izmjenila tamošnja
društva. Ta je revolucija na Zapadu već postigla svoj cilj te je došlo vrijeme
njenog eksporta u nerazvijene djelove svijeta. Osim Istočne Europe i katoličkih
zemalja Zapadne Europe, na udaru su i Afrika i Azija. Cilj establišmenta i
moćnika ovoga svijeta je uvijek isti: uništiti obitelj kao temeljnu jezgru
društva, demonizirati vjerske zajednice koje se ne žele "prilagoditi", uništiti
nacije i urušiti tradicionalne vrijednosti društva kao glavne zapreke za sveopću
globalizacijsku pljačku. Tako društvo ostaje bez svojih temeljnih uporišta, sve
se svodi na individualizam i privid apsolutnih sloboda, a koje u konačnici
dovode do ropstva u punom smislu te riječi.
Kako se oduprijeti?
Ukoliko se katolička crkva odnosno
kršćanstvo u cjelosti ne pokrene iz stanja uspavanosti
i ugode koju je uživalo u dosadašnjem ustroju svijeta,
ne piše nam se dobro. Crkveni oci, prije svih drugih i
pod cijenu vlastite žrtve, moraju dići svoj glas i
pozvati svoj narod na otpor. Jer uistinu je započeo
rat koji će biti gori od svih dosadašnjih. Osim
političkih i vojnih žarišta koja eskaliraju nikad
viđenom brzinom, u tijeku je i onaj drugi boj, rat
"bez krvi i mesa", rat za ljudske duše i gospodstvo
nad njihovim umom.
I zato se
treba prisjetiti znamenitih riječi: "Quo Vadis,
Domine?" (Kamo ideš, Gospode?), iz čuvene kršćanske
predaje o susretu Gospodina Isusa Krista i apostola
Petra na Apijskoj cesti. Petar je bježeći iz Rima
ondje susreo Isusa kako nosi križ te ga zapitao kamo
ide? Dobivši Kristov odgovor da ide u Rim gdje se želi
žrtvovati za skoru Petrovu smrt, Petar se, ponesen tim
riječima, sam u Rim vratio i umro mučeničkom smrću
raspet na križu.
Drugim rječima, ne bojmo se! Kompromisa s Istinom nema i ne smije ga biti
ukoliko želimo da naš svijet postane neko ljepše mjesto za život.
Autor, izvor
Zoran Meter, Dnevno.hr
(104) |
