Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

QUO VADIS, DOMINE?     (03.03.2015.)

Nedavnom presudom suda savezne države Floride, u tamošnjim je državnim školama dozvoljeno izučavanje sotonističke vjere potpuno jednako kao što to čine i druge vjerske zajednice, kroz nastavu vjeronauka.

Nerado pišem o crkvenim temama, ne zato što me ne zanimaju (upravo obratno, s velikim interesom pratim sve što je u javnosti dostupno za analizu ukupnih pojavnosti vezanih uz kršćanstvo i ostale svjetske religije), već zato što kao praktični vjernik radije prepuštam pravo visokim crkvenim autoritetima u Crkvi katoličkoj, da sve što se njenog "terena" tiče svojim vjernicima objavljuju i tumače upravo oni koji su za to pozvani. Također tu tematiku radije prepuštam kolegama koji su u nju duboko involvirani svojim predanim dugogodišnjim radom.

Međutim, u današnjem svijetu, kada nam se pred očima urušava stari a uspostavlja novi svjetski poredak, o kojem u zadnjih nekoliko mjeseci potpuno otvoreno govore i najviši američki državni dužnosnici (Obama u svom proljetnom obraćanju vojnicima u West Pointu; potpredsjednik Joe Biden u nedavnom govoru na Harvardu, op.a.), ne mogu a ne podjeliti s vama vlastite spoznaje o tome kako taj "novi vrli svijet" vidi ulogu i poziciju religije u suvremenom društvu i kako moćnici razrađuju svoje pravo za (su)kreiranje konfesionalnih "politika", čime direktno zadiru i u osobne vjerske slobode pojedinca. Kraće rečeno, u sferu ljudske duhovnosti otvoreno se i sve agresivnije upliće visoka politika. A kada je politika u pitanju tada imam što reći.

Kardinal Kasper - "odvjetnik pravde" ili "agent zla"?

Povod za ovaj tekst bio je objavljeni intervju u njemačkom online izdanju Die Zeit, s tamošnjim kardinalom Walterom Kasperom, nakon njegovog povratka iz Vatikana gdje je sudjelovao u zasjedanju biskupske sinode o obitelji i gdje se raspravljalo o niz stvari, od kojih je svakako najzvučnije bilo ono o odnosu crkve i njene pastoralne skrbi prema homoseksualcima (http://www.zeit.de/gesellschaft/zeitgeschehen/2014-10/katholische-kirche-synode-homosexualitaet/seite-3).

Sinoda, od 60-ak paragrafa o kojima se glasovalo i tražilo dvotrećinsko izjašnjavanje da bi isti bili usvojeni, ipak nije prihvatila prijedloge i stavove pape Franje po pitanju odnosa crkve prema homoseksualcima. Postignut je nekakav kompromis prema kojemu piše da "te žene i muškarce treba prihvatiti s poštivanjem i obzirnošću" te da "ne smiju biti žrtve nikakve diskriminacije". No, u završnom se dokumentu ističe kako "nema nikakvog temelja za usporedbu homoseksualnih zajednica s Božjim planom za brak i obitelj", tj. heteroseksualnim brakom.

Navedeni njemački medij navodi kako su kardinala Kaspera u Rimu njegovi pobornici nazivali "odvjetnikom pravde", a protivnici "agentom zla". Kontroverzni kardinal koji sebe smatra reformatorom katoličke crkve već se početkom ove godine svojim izvješćem o braku i obitelji (sastavljenom na zahtijev pape, op.a.) zamjerio rimskoj kuriji. Na netom završenoj sinodi isti je kardinal zastupao stavove o potrebi veće otvorenosti crkve prema homoseksualcima, poput omogućavanja pričešćivanja i sl. ali je pri tome i uvrijedio afričku crkvu i njene pastire kazavši kako se s tamošnjim biskupima o homoseksualizmu ne da razgovarati jer je ta tema u Africi još uvijek tabu. Iz intervjua je razvidno i to, da se kardinal Kasper još uvijek nada kako će se već na idućem zasjedanju sinode otkloniti nesuglasja i prihvatiti "inovacije" jer crkva mora voditi narod naprijed, a svijet se sekularizira, modernizira i sl.

Navedeni stavovi kod većine katoličkih vjernika izazivaju protivljenje. Ne zato što su ti vjernici netolerantni, kako ih označavaju na stražnje noge odmah podignute razne udruge za zaštitu ljudskih prava, već prije svega što vjernici u dubini duše osjećaju nedopustivim da si netko, makar to bilo i unutar visokih crkvenih krugova, daje za pravo razvodnjavati temeljne vjerske postulate uključujući i samo evanđelje, prilagođavajući ga modernim vremenima. Vjernici osjećaju kako se tu radi o kompromisu na uštrb njihovih najdubljih osjećaja i uvjerenja, a na račun lagodnijeg života i popularnosti u tom istom sekularnom svijetu onih koji takve ideje zagovaraju i u crkvi promiču, a morali bi, sukladno Gospodinovu učenju, u svojoj borbi i trpljenju za Istinu ustrajavati i o tome svjedočiti drugima.

Podsjeća me to na ne tako davno gostovanje don Ivana Grubišića kod Aleksandra Stankovića, kada je prvospomenuti izjavio kako bi trebalo izvršiti reviziju Vatikanskih ugovora između Hrvatske i Svete stolice te kako on nema ništa protiv uvođenja tzv. crkvenog poreza. Drugim rječima, onaj tko u crkvu ide i smatra se vjernikom morao bi plaćati porez i na taj način financirati crkvu, a država to više ne bi smjela činiti jer ima i onih ljudi koji se smatraju ateistima i sl. i koji ne žele da se njihovim novcem financiraju vjerske organizacije.

Međutim Stanković se nije sjetio (ili želio) priupitati don Grubišića bi li on, sukladno svojim takvim stavovima, pristao, da enormni broj nevladinih udruga koje hrvatski narod sada financira kroz državni proračun prestane biti financiran od strane te iste države tj. neka ih plaćaju samo oni građani koji se s njihovim aktivnostima slažu. Pri tom napominjem kako država za različite nevladine organizacije (od kojih mnoge i najzvučnije gotovo pa subverzivno djeluju protiv hrvatskih nacionalnih interesa, op.a.) izdvaja godišnje više od 2 milijuna kuna, dok za crkvu izdvaja višestruko manje, oko 400 tisuća kuna. Vjerujem kako bi uvođenje takvih pravila igre, koji onda ne mogu važiti samo za crkvene institucije, dovele do gašenja velikog broja tzv. nevladinih (a u stvarnosti itekako Vladinih) udruga koje bi vrlo brzo same sebe požderale jer se hrvatski narod gnuša njihovoga ideologiziranog protuhrvatskog aktivizma.

Biblija za homoseksualce

Danas je na Zapadu u slobodnoj prodaji i Biblija za homoseksualce na čijim je koricama naslikan križ u duginim bojama koji simbolizira tu zajednicu. Ne bi toliko bio problem u križu obojanom bojama jedne od najljepših prirodnih pojava uopće (čije prekrasne boje na žalost "prisvajaju" i svojataju najrazličitije opskurne skupine društva), da u samom tekstu Svetoga pisma nisu vršene "prepravke" i "prilagodbe" onih djelova koji se odnose na kritiku i grijeh "liježanja muškarca s muškarcem" i sl., a čime si homoseksualci nastoje umanjiti osjećaj "krivice" za to svoje stanje za koje je dobar dio njih ipak svjesan da nije prirodno i u skladu s Božjim zakonima.

Nedavno je za izvjesnu inozemnu televiziju jedan zapadnoeuropski protestantski svećenik, homoseksualac, štoviše, oženjen za muškarca, javno izjavio čak i to kako on "zadržava pravo na neslaganje sa svetim Pavlom kada ovaj govori o grijehu homoseksualizma". Takva relativizacija vjere, o čemu je govorio i prethodni papa Benedikt XVI. nije dopustiva. Kršćanstvo ne egzistira više od 2 tisuće godina da bi se ono sada odjednom prilagođavalo ljudskim, prečesto i najnižim porivima. Obratno, vjera nas poput stoljetnih hrastova svojom tvrdokornošću i postojanošću, poglavito u sferi morala, poštenja i ljubavi prema Bogu i bližnjemu potiče da se mijenjamo i čuvamo od poniranja u "užitke" grijeha. Uostalom, čemu uopće vjera ako ćemo njezin sadržaj prilagođavati sebi i svojim potrebama te je svesti na svjetovni alibi za svoje opačine. U tom slučaju je možemo i ukinuti jer smo slobodni, sve je ionako dozvoljeno.

Sotonističko učenje u školama ozakonjeno

Kuda ide ovaj svijet i koja je uloga visoke politike u trasiranju njegovog puta u "novo doba", najbolje će nam predočiti i nedavna presuda suda Floride prema kojoj je dozvoljeno učenje sotonističke vjere u tamošnjim državnim školama, jednako kao što to čine i druge vjerske zajednice kroz nastavu vjeronauka. Tako sotonistička crkva već tiska i školske knjige prilagođene određenom dječjem uzrastu, u kojima se promovira vjera u Sotonu kao vrhovno biće, a sve to ilustrirano različitim crtežima nasmješene djece pokraj sotoninih kipova, prinošenju žrtve istom i slične gadosti donedavno normalnom čovjeku nezamislive. I tu više nitko nema pravo prigovora, žalbi, ukazivanja na samu antropologiju ljudskog bića koja se ovakom nečemu u čitavoj svojoj biti suprostavlja. Ukoliko se takvim presudama ili zakonskim rješenjima netko usudi usprotiviti, poput titana se odmah uzdižu tri stupa obrane novih zapadnih vrijednosti sadržanih u riječima "netolerancija", "diskriminacija" i "kršenje manjinskih tj. ljudskih prava". Na tim "stupovima društva" zasniva se čitav modernistički ustroj Zapadnoga svijeta.

Društvena iskvarenost mora se izvoziti u nerazvijene krajeve svijeta

U razdoblju manjem od jednog stoljeća na Zapadu je došlo do dubokih promjena u ponašanju i mentalitetu većine ljudi, uvjetovanih idejama revolucionarnih manjina. Rađa se nova kultura koja prihvaća i tolerira, štoviše, slavi sveopću seksualizaciju mladih, njihova lutanja kroz labirinte različitih seksualnih orjentacija, mjenjanje partnera, izvanbračni život, pravo na abortus, uvodi se spolni obrazovni program koji promiče promiskuitet i etiku slobodnog izbora, a uskraćuje ljudski i moralni odgoj. Političke elite se s istim problemom nisu znale nositi te su i same podlegle "dražima" nove kulturne revolucije čime je isčezlo moralno vodstvo, autoritet i istinska karizma novovjekih narodnih vođa, a mase su prepuštene same sebi kao ovce s opijenim pastirima.

Ta nova i radikalna etika sekularizma, na Zapadu je eksplodirala prestankom Hladnog rata te je u svega 25 godina kardinalno izmjenila tamošnja društva. Ta je revolucija na Zapadu već postigla svoj cilj te je došlo vrijeme njenog eksporta u nerazvijene djelove svijeta. Osim Istočne Europe i katoličkih zemalja Zapadne Europe, na udaru su i Afrika i Azija. Cilj establišmenta i moćnika ovoga svijeta je uvijek isti: uništiti obitelj kao temeljnu jezgru društva, demonizirati vjerske zajednice koje se ne žele "prilagoditi", uništiti nacije i urušiti tradicionalne vrijednosti društva kao glavne zapreke za sveopću globalizacijsku pljačku. Tako društvo ostaje bez svojih temeljnih uporišta, sve se svodi na individualizam i privid apsolutnih sloboda, a koje u konačnici dovode do ropstva u punom smislu te riječi.

Kako se oduprijeti?

Ukoliko se katolička crkva odnosno kršćanstvo u cjelosti ne pokrene iz stanja uspavanosti i ugode koju je uživalo u dosadašnjem ustroju svijeta, ne piše nam se dobro. Crkveni oci, prije svih drugih i pod cijenu vlastite žrtve, moraju dići svoj glas i pozvati svoj narod na otpor. Jer uistinu je započeo rat koji će biti gori od svih dosadašnjih. Osim političkih i vojnih žarišta koja eskaliraju nikad viđenom brzinom, u tijeku je i onaj drugi boj, rat "bez krvi i mesa", rat za ljudske duše i gospodstvo nad njihovim umom.

I zato se treba prisjetiti znamenitih riječi: "Quo Vadis, Domine?" (Kamo ideš, Gospode?), iz čuvene kršćanske predaje o susretu Gospodina Isusa Krista i apostola Petra na Apijskoj cesti. Petar je bježeći iz Rima ondje susreo Isusa kako nosi križ te ga zapitao kamo ide? Dobivši Kristov odgovor da ide u Rim gdje se želi žrtvovati za skoru Petrovu smrt, Petar se, ponesen tim riječima, sam u Rim vratio i umro mučeničkom smrću raspet na križu.


Drugim rječima, ne bojmo se! Kompromisa s Istinom nema i ne smije ga biti ukoliko želimo da naš svijet postane neko ljepše mjesto za život.

Autor, izvor

Zoran Meter, Dnevno.hr

(104)    

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch