"Hrvatska vojska pobila je sve stanovnike, sve
životinje, od psa do krave i zatrovala sve bunare. To je
neoboriv dokaz izvršenja djela genocida. Ova presuda
preokrenula je ustaljene stereotipe međunarodne
zajednice o događanjima u SFRJ", izjavio je
srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić nakon presude
Međunarodnog suda pravde o hrvatskoj tužbi protiv Srbije
za genocid.
A predsjednik Republike Srpske Milorad
Dodik kaže: "Naravno da moramo prihvatiti odluke
suda, ali ostaje činjenica da je nad Srbima u
Hrvatskoj počinjen genocid. Srbi su nestali s ogromnog
prostora koji je danas dio Hrvatske".
I naravno, kao sukus ove pravosudne
farse po kojoj za planski posmicane Hrvate i sveopći
palež i grabež njihove imovine nitko nije kriv (čitaj:
svi smo jednako krivi), Nikolić je zaključio kako se
nakon ovoga nada da će suradnja Hrvatske i Srbije u
budućnosti biti bolja.
U toj je izjavi, temeljenoj na
klasičnoj zamjeni teza, i ključ ovakve sramotne
presude kojoj je već odavno sve bilo podređeno. Kada
se već od podizanja hrvatske tužbe protiv Srbije više
nikako nije moglo odustati, po nalogu vanjskih moćnika
na stražnje su noge odmah upregnute domaće
protuhrvatske vladajuće snage koje su učinile sve da u
konačnici ovakva presuda bude i donešena. Ove su to
rado prihvatile i zadatak izvršile svojim "stručnim"
kadroviranjem našeg pravnog tima i odabranim dokaznim
materjalom. Neki od naših vladajućih političara danas
niti ne skrivaju svoje zadovoljstvo ishodom presude,
poput Vesne Pusić, ili pak samo formalno i hladno
poručuju kako su njen ishod i očekivali, poput Ive
Josipovića, dok premijer Milanović, vođen predizbornim
duhom nadolazećih izbora, hini lažno nezadovoljstvo.
Kao što ranije rekoh, presuda nije
niti mogla proći, jer su međunarodne silnice tako
odlučile. One su znale kako Srbija ne smije biti
osuđena za genocid, jer je ista u planu za što hitniji
ulazak u EU zbog njenog izvlaćenja iz zone ruskog
utjecaja. Izrečenom presudom kojom je Srbija de facto
eskulpirana, a Hrvatska vjerojatno za uvijek
onemogućena u traženju ratne odštete, Srbiji se daje
bonus, novi impuls usmjeren k povišenju simpatija
njenih građana prema euro-atlantskim integracijama
koje su danas prilično slabe usljed narodnog pamćenja
gubitka Kosova i Srbima neugodnih oslobađajućih
presuda hrvatskim generalima.
Drugim
rječima, današnjom presudom pravo je pobjedilo pravdu.
Pravda je žrtvovana svemoćnoj politici, a hrvatska
povijest i dostojanstvo geopolitici.
Moramo ići naprijed vraćajući se sebi
Neovisno o svemu Hrvatska i Hrvati moraju ići dalje i to
uzdignute glave, jer smo u surovom i nametnutom nam ratu izišli kao vojni i
politički pobjednici i svoju državu ostvarili. Međutim iz svega ovog kao narod
ipak moramo izvući pouke. Više nikada ne smijemo dozvoliti da nam našu povijest
pišu drugi jer se upravo na nacionalnoj povjesti temelji budućnost svakog
naroda. Nacionalna povijest je i podsjetnik i učiteljica i hegemon oko kojeg se
stvara egzinstencijalna jezgra svake nacije. Zato našu povijest više nikada ne
smiju pisati niti euro-birokrati vođeni dnevno-političkim interesima, niti
susjedi, u duhu pomirbe na ovim prostorima, ili, što je još gore, u svrhu
oživotvorenja svojih propalih velikodžavnih ideologija.
Naša djeca kroz učenje povjesti moraju
znati istinu o tome kako je mlada hrvatska država bila
izložena brutalnoj srpskoj agresiji. Što će o tome
drugi misliti nama nije toliko niti važno.
Objektivni prikaz hrvatske povjesti
mora postati zadaća nacionalno svjesnih i
profesionalno osposobljenih povjesničara, dok se
istovremeno treba rasčistiti s ideološki zadojenim i
režimu odanim pseudopovjesničarima, makar se ovi
kitili i najvišim akademskim titulama i priznanjima,
jer oni su "trovači" naše mladeži. Takvu zadaću može i
mora ostvariti buduća hrvatska vlast, i to u onim
područjima historijografije u kojima država upravlja u
smislu financiranja bilo institucija bilo projekata.
Za one povjesničare zadojene jugoslavenstvom uvijek
ostaje mogućnost angažiranja u privatnim institucijama
koje ne financiraju hrvatski građani kroz državni
proračun. Na taj način postajemo demokratsko društvo
koje na zdravim temeljima ostvaruje svoje nacionalne
interese, ne braneći pri tom nikome pravo na svoje
mišljenje pa i o povjesti samoj.
Treba prestati s vrludanjima i stvari nazvati svojim imenom
U svojoj hvale vrijednoj knjizi "Tuđman. Prva politička
biografija", autora Jamesa J. Sadkovicha, ugledni američki povjesničar
hrvatskoga podrijetla daje nam jasnu sliku intelektualno-političkog zločina
učinjenog prema Hrvatima. Prema njegovim riječima, u svim relevantnim svjetskim
znanstvenim institutima gdje se i formira širokoprihvaćena svjetska povijest,
Hrvate se spominje isključivo kao fašiste i njemačke saveznike. Prema navedenom
autoru, isto je rezultat propagandnog djelovanja velikosrpskih povjesničara i
diplomacije, bilo s monarhističkih, bilo s komunističkih pozicija.
Iste snage, koje svoje uporište nalaze
u pojedinim hrvatskim političarima nakon 2000. godine,
provode tzv. detuđmanizaciju stvarajući od prvog
hrvatskog predsjednika fašistu, a time i modernu
Hrvatsku obilježavaju i lažno prikazuju kao
reinkarniranu fašističku državnu tvorevinu koja kao
takva ne može opstati u zajednici europskih
slobodarskih naroda.
Eklatantan primjer brutalne
protuhrvatske manipulacije povješću jest nekritičko
pristajanje na uveličavanje broja žrtava jasenovačkog
logora bez ikakvih empirijskih dokaza već isključivo
na temelju osobnih svjedočanstava. Od famoznih cifri o
milijun, pa čak i dva milijuna žrtava, uspostavom
hrvatske države se konačno odustalo ali i na dalje se
kao žrtve ustaških zločina u Jasenovcu navode i imena
različitih osoba stradalih diljem Hrvatske, i to od
bilo čije ruke, a što se od hrvatskih vladajućih
političara nitko javno ne usudi govoriti.
Tako se primjerice i 70-ak pobijenih
mještana Kaštela prilikom bombardiranja tamošnje
katoličke crkve tijekom drugog svjetskog rata, našlo
na popisu jasenovačkih žrtava. Na istom popisu se
našao i brat uvaženog profesora Slavena Letice koji
čak niti nije ubijen u Hrvatskoj već je umro u
izbjegličkom logoru El Šat u Egiptu.
Što sve mogu proizvesti tzv. osobna
svjedočanstva na kojima se temelje spiskovi žrtava
Drugog svjedskog rata, ukazuje nam i Jadovno pokraj
Gospića, gdje je prema srbijanskim povjesničarima od
strane ustaša ubijeno 30-ak tisuća Srba. Ali
obavljenim znanstvenim i speleološkim istraživanjima
bilo je utvrđeno kako na istom mjestu nema niti jednog
jedinog kostura. Štoviše Jadovno se niti u ex
Jugoslaviji nije obilježavalo kao mjesto masovnih
smaknuća, a uspostavom hrvatske države i ono je
uskrsnulo, normalno - bez kostiju, ali zato s
unaprijed pripremljenim brojem pobijenih Srba od
strane njihovih svevidećih povjesničara. Ali svejedno,
na tom se mjestu oplakivanja još nepronađenih kostura,
svake godine obilježava ceremonija sjećanja od strane
najviših srbijanskih i hrvatskih državnih
predstavnika. Čisti i neshvatljivi mazohizam i
nekrofilija od strane hrvatskih političara koji ne
žele, ili se u strahu od razno-raznih domaćih i
inozemnih udruga, ne usude javno upitati o čemu se,
gospodo, ovdje radi. Zar nam nije bilo dosta 45 godina
komunističke stigmatizacije našega naroda kao
zločinačkog?
Znanstvena istraživanja očito niti za
srbijanske niti za sadašnje hrvatske vlasti nisu
bitna, a važna je jedino manipulacija u političke
svrhe. Zato bih bio slobodan ovakve pojave u današnjoj
Hrvatskoj okarakterizirati kao povjesni terorizam nad
vlastitim narodom. A protiv terorizma, njegovih
ideologa i izvršitelja nam se svima treba boriti.
Što nam je činiti?
U Hrvatskoj je danas na sceni zatiranje svega domoljubnog u ime
nečeg nadnacionalnog, regionalnog. A sve to u vrijeme dok u našoj okolici rastu
nacionalizmi i posezanja za hrvatskim teritorijem. Takvih primjera je ne malo,
od ekstremista u Italiji, preko onih iz Slovenije, do Srbije i BiH.
Naši politički beskičmenjaci,
anacionalni lakaji koji će državu prodati za jedan
groš mazohistički po svijetu razapinjući vlastiti
narod, iskompleksirano prikazuju sebe velikim
kozmopolitima s mesijanskom ulogom obraćenja svoga
naroda od njegovog "povjesnog grijeha" koji su mu već
odavno nametnuli, u jugoslavenstvo umotani
velikosrpski historiografi i njihove domaće sluge iz
iste branše.
Cjelokupno razotkrivanje velikosrpskih
podvala protiv Hrvata i hrvatske države može se
završiti u svega nekoliko godina, naravno, uz nužan
preduvjet, da za isto postoji politička volja
hrvatskih vlasti. U to se mora uključiti i
demistifikacija Tita, njegovih zločina i zločina
njegovog režima počinjenim prema Hrvatima u, i nakon
Drugog svjetskog rata. Taj bi zadatak odmah trebalo
realizirati u svrhu zatvaranja stranica povijesti XX.
stoljeća koje tako razarajuće djeluju na hrvatsko
društvo.
Što se tiče odnosa sa susjednom Srbijom treba biti jasno kako
oni mogu biti unaprijeđeni jedino na temelju nužne katarze koje tamošnje društvo
mora proći, u smislu prihvaćanja odgovornosti za pokretanje rata i u Hrvatskoj i
u BiH. Na tome treba inzistirati, a ne na lažnom naricanju Vesne Pusić za
nestalim hrvatskim osobama te srbijanskom dostavom informacija o istima kao
najvažnijem cicilizacijskom pitanju. Navedena katarza odnosi se i na odustajanje
i distanciranje od velikosrpskog četničkog pokreta i njegove rehabilitacije.
Samo tako, na uvažavanju načela istine, mogu se graditi dobrosusjedski odnosi.
Zato ne stoji Nikolićeva izjava s
početka teksta, o boljoj suradnji naših dviju država u
budućnosti zasnovanoj na temelju ove presude. Ta će
suradnja biti moguća tek onda kada Nikolić i četnički
velikosrpski elementi ustupe svoje mjesto demokratskim
snagama Srbije koje će prihvatiti, barem kao pravno
neobvezujuću, krivicu Miloševićevog državnog vodstva
za ratove na ovim prostorima.
Autor/izvor: Zoran Meter, dnevno.hr
(103) |
