Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

DOSTA JE BILO MANIPULACIJA     (06.02.2015.)

Svoju povijest pisat ćemo sami

Jučerašnjom sudskom presudom pravo je pobjedilo pravdu. Pravda je žrtvovana svemoćnoj politici, a hrvatska povijest i dostojanstvo geopolitici.


"Hrvatska vojska pobila je sve stanovnike, sve životinje, od psa do krave i zatrovala sve bunare. To je neoboriv dokaz izvršenja djela genocida. Ova presuda preokrenula je ustaljene stereotipe međunarodne zajednice o događanjima u SFRJ", izjavio je srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić nakon presude Međunarodnog suda pravde o hrvatskoj tužbi protiv Srbije za genocid.

A predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik kaže: "Naravno da moramo prihvatiti odluke suda, ali ostaje činjenica da je nad Srbima u Hrvatskoj počinjen genocid. Srbi su nestali s ogromnog prostora koji je danas dio Hrvatske".

I naravno, kao sukus ove pravosudne farse po kojoj za planski posmicane Hrvate i sveopći palež i grabež njihove imovine nitko nije kriv (čitaj: svi smo jednako krivi), Nikolić je zaključio kako se nakon ovoga nada da će suradnja Hrvatske i Srbije u budućnosti biti bolja.

U toj je izjavi, temeljenoj na klasičnoj zamjeni teza, i ključ ovakve sramotne presude kojoj je već odavno sve bilo podređeno. Kada se već od podizanja hrvatske tužbe protiv Srbije više nikako nije moglo odustati, po nalogu vanjskih moćnika na stražnje su noge odmah upregnute domaće protuhrvatske vladajuće snage koje su učinile sve da u konačnici ovakva presuda bude i donešena. Ove su to rado prihvatile i zadatak izvršile svojim "stručnim" kadroviranjem našeg pravnog tima i odabranim dokaznim materjalom. Neki od naših vladajućih političara danas niti ne skrivaju svoje zadovoljstvo ishodom presude, poput Vesne Pusić, ili pak samo formalno i hladno poručuju kako su njen ishod i očekivali, poput Ive Josipovića, dok premijer Milanović, vođen predizbornim duhom nadolazećih izbora, hini lažno nezadovoljstvo.

Kao što ranije rekoh, presuda nije niti mogla proći, jer su međunarodne silnice tako odlučile. One su znale kako Srbija ne smije biti osuđena za genocid, jer je ista u planu za što hitniji ulazak u EU zbog njenog izvlaćenja iz zone ruskog utjecaja. Izrečenom presudom kojom je Srbija de facto eskulpirana, a Hrvatska vjerojatno za uvijek onemogućena u traženju ratne odštete, Srbiji se daje bonus, novi impuls usmjeren k povišenju simpatija njenih građana prema euro-atlantskim integracijama koje su danas prilično slabe usljed narodnog pamćenja gubitka Kosova i Srbima neugodnih oslobađajućih presuda hrvatskim generalima.

Drugim rječima, današnjom presudom pravo je pobjedilo pravdu. Pravda je žrtvovana svemoćnoj politici, a hrvatska povijest i dostojanstvo geopolitici.

Moramo ići naprijed vraćajući se sebi

Neovisno o svemu Hrvatska i Hrvati moraju ići dalje i to uzdignute glave, jer smo u surovom i nametnutom nam ratu izišli kao vojni i politički pobjednici i svoju državu ostvarili. Međutim iz svega ovog kao narod ipak moramo izvući pouke. Više nikada ne smijemo dozvoliti da nam našu povijest pišu drugi jer se upravo na nacionalnoj povjesti temelji budućnost svakog naroda. Nacionalna povijest je i podsjetnik i učiteljica i hegemon oko kojeg se stvara egzinstencijalna jezgra svake nacije. Zato našu povijest više nikada ne smiju pisati niti euro-birokrati vođeni dnevno-političkim interesima, niti susjedi, u duhu pomirbe na ovim prostorima, ili, što je još gore, u svrhu oživotvorenja svojih propalih velikodžavnih ideologija.

Naša djeca kroz učenje povjesti moraju znati istinu o tome kako je mlada hrvatska država bila izložena brutalnoj srpskoj agresiji. Što će o tome drugi misliti nama nije toliko niti važno.

Objektivni prikaz hrvatske povjesti mora postati zadaća nacionalno svjesnih i profesionalno osposobljenih povjesničara, dok se istovremeno treba rasčistiti s ideološki zadojenim i režimu odanim pseudopovjesničarima, makar se ovi kitili i najvišim akademskim titulama i priznanjima, jer oni su "trovači" naše mladeži. Takvu zadaću može i mora ostvariti buduća hrvatska vlast, i to u onim područjima historijografije u kojima država upravlja u smislu financiranja bilo institucija bilo projekata. Za one povjesničare zadojene jugoslavenstvom uvijek ostaje mogućnost angažiranja u privatnim institucijama koje ne financiraju hrvatski građani kroz državni proračun. Na taj način postajemo demokratsko društvo koje na zdravim temeljima ostvaruje svoje nacionalne interese, ne braneći pri tom nikome pravo na svoje mišljenje pa i o povjesti samoj.

Treba prestati s vrludanjima i stvari nazvati svojim imenom

U svojoj hvale vrijednoj knjizi "Tuđman. Prva politička biografija", autora Jamesa J. Sadkovicha, ugledni američki povjesničar hrvatskoga podrijetla daje nam jasnu sliku intelektualno-političkog zločina učinjenog prema Hrvatima. Prema njegovim riječima, u svim relevantnim svjetskim znanstvenim institutima gdje se i formira širokoprihvaćena svjetska povijest, Hrvate se spominje isključivo kao fašiste i njemačke saveznike. Prema navedenom autoru, isto je rezultat propagandnog djelovanja velikosrpskih povjesničara i diplomacije, bilo s monarhističkih, bilo s komunističkih pozicija.

Iste snage, koje svoje uporište nalaze u pojedinim hrvatskim političarima nakon 2000. godine, provode tzv. detuđmanizaciju stvarajući od prvog hrvatskog predsjednika fašistu, a time i modernu Hrvatsku obilježavaju i lažno prikazuju kao reinkarniranu fašističku državnu tvorevinu koja kao takva ne može opstati u zajednici europskih slobodarskih naroda.

Eklatantan primjer brutalne protuhrvatske manipulacije povješću jest nekritičko pristajanje na uveličavanje broja žrtava jasenovačkog logora bez ikakvih empirijskih dokaza već isključivo na temelju osobnih svjedočanstava. Od famoznih cifri o milijun, pa čak i dva milijuna žrtava, uspostavom hrvatske države se konačno odustalo ali i na dalje se kao žrtve ustaških zločina u Jasenovcu navode i imena različitih osoba stradalih diljem Hrvatske, i to od bilo čije ruke, a što se od hrvatskih vladajućih političara nitko javno ne usudi govoriti.

Tako se primjerice i 70-ak pobijenih mještana Kaštela prilikom bombardiranja tamošnje katoličke crkve tijekom drugog svjetskog rata, našlo na popisu jasenovačkih žrtava. Na istom popisu se našao i brat uvaženog profesora Slavena Letice koji čak niti nije ubijen u Hrvatskoj već je umro u izbjegličkom logoru El Šat u Egiptu.

Što sve mogu proizvesti tzv. osobna svjedočanstva na kojima se temelje spiskovi žrtava Drugog svjedskog rata, ukazuje nam i Jadovno pokraj Gospića, gdje je prema srbijanskim povjesničarima od strane ustaša ubijeno 30-ak tisuća Srba. Ali obavljenim znanstvenim i speleološkim istraživanjima bilo je utvrđeno kako na istom mjestu nema niti jednog jedinog kostura. Štoviše Jadovno se niti u ex Jugoslaviji nije obilježavalo kao mjesto masovnih smaknuća, a uspostavom hrvatske države i ono je uskrsnulo, normalno - bez kostiju, ali zato s unaprijed pripremljenim brojem pobijenih Srba od strane njihovih svevidećih povjesničara. Ali svejedno, na tom se mjestu oplakivanja još nepronađenih kostura, svake godine obilježava ceremonija sjećanja od strane najviših srbijanskih i hrvatskih državnih predstavnika. Čisti i neshvatljivi mazohizam i nekrofilija od strane hrvatskih političara koji ne žele, ili se u strahu od razno-raznih domaćih i inozemnih udruga, ne usude javno upitati o čemu se, gospodo, ovdje radi. Zar nam nije bilo dosta 45 godina komunističke stigmatizacije našega naroda kao zločinačkog?

Znanstvena istraživanja očito niti za srbijanske niti za sadašnje hrvatske vlasti nisu bitna, a važna je jedino manipulacija u političke svrhe. Zato bih bio slobodan ovakve pojave u današnjoj Hrvatskoj okarakterizirati kao povjesni terorizam nad vlastitim narodom. A protiv terorizma, njegovih ideologa i izvršitelja nam se svima treba boriti.

Što nam je činiti?

U Hrvatskoj je danas na sceni zatiranje svega domoljubnog u ime nečeg nadnacionalnog, regionalnog. A sve to u vrijeme dok u našoj okolici rastu nacionalizmi i posezanja za hrvatskim teritorijem. Takvih primjera je ne malo, od ekstremista u Italiji, preko onih iz Slovenije, do Srbije i BiH.

Naši politički beskičmenjaci, anacionalni lakaji koji će državu prodati za jedan groš mazohistički po svijetu razapinjući vlastiti narod, iskompleksirano prikazuju sebe velikim kozmopolitima s mesijanskom ulogom obraćenja svoga naroda od njegovog "povjesnog grijeha" koji su mu već odavno nametnuli, u jugoslavenstvo umotani velikosrpski historiografi i njihove domaće sluge iz iste branše.

Cjelokupno razotkrivanje velikosrpskih podvala protiv Hrvata i hrvatske države može se završiti u svega nekoliko godina, naravno, uz nužan preduvjet, da za isto postoji politička volja hrvatskih vlasti. U to se mora uključiti i demistifikacija Tita, njegovih zločina i zločina njegovog režima počinjenim prema Hrvatima u, i nakon Drugog svjetskog rata. Taj bi zadatak odmah trebalo realizirati u svrhu zatvaranja stranica povijesti XX. stoljeća koje tako razarajuće djeluju na hrvatsko društvo.

Što se tiče odnosa sa susjednom Srbijom treba biti jasno kako oni mogu biti unaprijeđeni jedino na temelju nužne katarze koje tamošnje društvo mora proći, u smislu prihvaćanja odgovornosti za pokretanje rata i u Hrvatskoj i u BiH. Na tome treba inzistirati, a ne na lažnom naricanju Vesne Pusić za nestalim hrvatskim osobama te srbijanskom dostavom informacija o istima kao najvažnijem cicilizacijskom pitanju. Navedena katarza odnosi se i na odustajanje i distanciranje od velikosrpskog četničkog pokreta i njegove rehabilitacije. Samo tako, na uvažavanju načela istine, mogu se graditi dobrosusjedski odnosi.

Zato ne stoji Nikolićeva izjava s početka teksta, o boljoj suradnji naših dviju država u budućnosti zasnovanoj na temelju ove presude. Ta će suradnja biti moguća tek onda kada Nikolić i četnički velikosrpski elementi ustupe svoje mjesto demokratskim snagama Srbije koje će prihvatiti, barem kao pravno neobvezujuću, krivicu Miloševićevog državnog vodstva za ratove na ovim prostorima.

Autor/izvor: Zoran Meter, dnevno.hr

(103)    

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch