Počast odah redom mojoj ili meni bliskoj generaciji
palih premladih ljudi, od kojih sam s nekima dijelio i
školske klupe i sve brige i radosti koje djetinjstvo i
mladost sa sobom nose. Počast odah onima koji
kalkulirati nisu znali, a ideale izdati nisu htjeli.
Odanost Bogu, Domu i postrojbi najveće su im vrline, a
položiti život za njih - čast kojoj ravne nema.
Snažna senjska bura pročešljala je na
njihovim grobnicama netom položeno cvijeće i vijence te pogasila mnoge od
upaljenih stotina i stotina svijeća. Simbol je to koji me vratio u današnju
tužnu hrvatsku zbilju i koji me ponukao na postavljanje mračnog pitanja - za što
su se to prerano ugasili životi mojih dragih sugrađana i tisuća drugih Hrvata iz
Domovine i svijeta?
Od sjećanja na neponovljive dane ponosa i slave,
misao me učas odvela na vrijeme izdaje,
krivokletništva, prevare, pohlepe, licemjerja,
lukavosti, laži, i Bogu teške sirotinje, beskonačne
kolone hrvatske mladeži primorane napustiti vjekovna
ognjišta, drugim riječima - na lucifersku politiku
odnarođenih elita koje su od moje Hrvatske učinile
pustoš, a u očima svijeta ruglo.
Sjetih se redom haškog krivokletnika Mesića, naglo
demokratiziranog komuniste Račana, lopova Sanadera,
perfidnog neojugoslavenskog ideologa Josipovića,
pomahnitalog Milanovića, čitave plejade mrzitelja
hrvatske države i domoljublja na čelu s Vesnom Pusić,
Željkom Jovanovićem, i čelnicima niza nevladinih
udruga nakaznog i himbenog "antifašističkog" štiha
koje Hrvatima već 15 godina propovjedaju samoubilački
Titoizam, suvremene globalizacijske "tekovine" u vidu
seksualnih i drugih revolucija, školskih odgoja i
"prosvjetiteljskih" programa koji će od "zatucane"
hrvatske mladeži učiniti trendi-EU građane.
Iznenada me obuze i osjećaj krivnje - zašto i u ime
čega smo to dopustili i ideale svoje izdali? Kao
uostalom i u svemu drugome, odgovor je jednostavan ali
ljudi uvijek teže kompliciranju, umovanju, beskrajnim
i neplodnim analizama kojima žele nadvisiti jedni
druge. Onda ispada kako je kriv ovaj ili onaj
političar, ova ili ona politička stranka ili opcija,
ovaj ili onaj vjerski čelnik, ova ili ona strana sila.
A odgovor je ustvari kratak, jasan i nadasve bolan -
sami smo zakazali i kao ljudi i kao kršćani. Pod
prijetnjama moćnika smo, od jučerašnjih junaka koji su
goloruki jurišali na metke, preko noći kukavički
podvili leđa, a pred ponuđenim lažnim sjajem tuđeg
novca izdali i sebe i Domovinu. Ispali smo poput
svinja koje su zasljepljeno gazile bisere tisućljetnog
baštinjenja i štovanja vjere naših predaka, njihove
isto toliko duge borbe za vlastitu opstojnost, i netom
prije u krvi stečene slobode.
A onda se trgnem i sjetim, da su za nekoliko dana
novi parlamentarni izbori, i da se hrvatskom narodu,
uglavnom, iznova nude rogovi za svijeće. Ali istrošene
partije i još istrošeniji ljudi ovog puta idu i dalje,
rekao bih - nadvisuju i sami sebe.
Okorjeli neojugoslaveni unutar SDP-a i njegove
vjerne sluge poput HNS-a i njima sličnih strančica,
nakon četiri godine progona svega što u zemlji
hrvatski diše, ponudiše narodu svoje iznenada
pronađeno domoljublje.
Nakon četiri godine razaranja gospodarstva,
tragikomičnog prikazivanja "hrvatskog rasta" uz
cijeđenje zadnjih kuna od do kostiju oglođane hrvatske
sirotinje, zadnjih mjesec dana vladajući odriješiše
kese i "velikodušno" dadoše milostinju
umirovljenicima, invalidima, najugroženijim skupinama
ljudi, želeći nas iznova napraviti lakovjernim
budalama računajući na bolnu hrvatsku zaboravljivost.
Nakon četverogodišnjeg omalovažavanja hrvatskih
branitelja i njihovog maltretiranja kroz hrvatsko i
srpsko pravosuđe, himbeno naturanje ćiričićnog pisma u
četnicima ubijeni Vukovar kroz prizmu "europskih
civilizacijskih dosega", premijerovih izjava protiv
branitelja kojih bi se postidio i etablirani ulični
huligan, Vlada braniteljima iznova pred izbore
dodjeljuje poneki ključ od stana ili invalidu
prilagođeni automobil.
Ispred očiju mi se iznenada ukazuje slika domoljuba
Milanovića, koji neposredno nakon izricanja
oslobađajuće presude hrvatskim generalima Gotovini i
Markaču, gotovo plačućim glasom izjavljuje kako sudska
odluka o njihovoj nevinosti ipak nije donešena
jednoglasno već preglasavanjem u omjeru 3:2. Sjetih se
i Milanovića čija je partija ukinula saborsko
pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, na
njegovo i Josipovićevo upinjanje iz petnih žila za
pružanjem pravosudne zaštite udbinih čelnika od duge
ruke njemačkog pravosuđa.
Zbog svega ovog i još previše toga od srca očekujem
da se ova politička struktura jednom za svagda izbriše
s lica zemlje, a njezin otrov isiše iz tkiva moderne
hrvatske države.
Tko će to učiniti, ne znam. HDZ-ovo čelništvo vuče
čudne poteze. Dok Milanović oko toga lukavo šuti,
Karamarko uoči izbora napada Glavaševe "crnokošuljaše"
kao da su mu upravo oni najveći trn u oku i goreći
hrvatski problem. Što i koga takvim potezom misli
pridobiti, nije nikome jasno (da živim u Slavoniji,
nakon ovog bih iz inata dao glas Glavaševim dečkima).
Ustvari, to je Karamarkov posve kontraproduktivan čin
koji implicira jedino slijepu poslušnost prema
određenom svjetskom središtu moći i koji takvu osudu
ultimativno zahtijeva od budućeg premijera koji se iz
sve snage narodu upire prikazati kako baš on
predstavlja hrvatsku desnicu.
Zar ne bi bilo puno logičnije držati jezik za
zubima, tim prije što se ne radi ni o kakvoj
neofašističkoj grupaciji, a boja košulje ne znači ama
baš ništa (Milanoviću i njegovim apologetima na
znanje, bilo je i Titovih partizana koji su u Drugom
svjetskom ratu nosili crne košulje).
Zbog svega navedenog, osobno mi nekako najviše leži
Željka Markić i njezin, u praksi dokazani
svjetonazorski program i htijenje da od Hrvatske
stvori istinski demokratsku, uljudbenu i svojim
tradicijskim vrijednostima okrenutu zemlju.
Ali da ne ispadne kako za bilo koga agitiram,
ponavljam: Najvažniji zadatak koju ova generacija
hrvatskih ljudi ima jest zbaciti neojugoslaveniziranu
i po Hrvatsku krajnje štetnu političku elitu s trona -
i to jednom zauvjek. A onaj koji to učini, pred sobom
će imati golemu odgovornost vraćanja Hrvatske u
politički smjer zaštite njezinih nacionalnih i
državnih interesa (koje konačno, nakon 25 godina od
uspostave nezavisne države treba službeno definirati),
očuvanja i osnaživanja domoljublja njezinih, poglavito
najmlađih naraštaja, i stvaranje uvjeta za
prosperitetan i dostojanstven život hrvatskog čovjeka
na temelju njegovog poštenog rada.
A to će se, vjerujem, uskoro i dogoditi jer je
narod, koliko god se do sada nezrelim pokazao, konačno
shvatio kako izlaskom na izbore i pametnim odabirom
može puno toga promijeniti.
Tek tada ćemo svi skupa oprati i vlastiti obraz
uprljan izdajom svojih svetinja. A senjskom burom
ugašene svijeće na grobnicama hrvatskih ratnika iznova
će zasvjetliti jednim novim svjetlom i više ih nitko
nikada ugasiti neće. Njihova je nesebična žrtva duboko
ukorijenjena u tkivo hrvatske države, a izborena
sloboda doseže nebeske visine.
Hausrath je za golemo djelo svetog Pavla jednom
napisao: "Tko sadi cedrove i hrastove mora se strpjeti
dok ne dadnu sjenu njegovu grobu. On sam ne vidi ništa
doli slabe početke."
A iznova vraćena sloboda hrvatskom narodu osjenit će
onda i grobnice njegovih sinova.
Zoran Meter, 7dnevno, www.hkz-kkv.ch
|
