Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

SENJSKA PRIČA       (13.11.2015.)

UGAŠENE SVIJEĆE NA GROBNICAMA HRVATSKIH RATNIKA


Na blagdan Svih svetih, kao i uvijek, obiđoh senjsko gradsko groblje i posljednja počivališta mojih najmilijih. Kako u takvim prigodama obično obiđem i grobnice desetak poginulih senjskih branitelja hrvatske Domovine, učinio sam to i ovoga puta.

Počast odah redom mojoj ili meni bliskoj generaciji palih premladih ljudi, od kojih sam s nekima dijelio i školske klupe i sve brige i radosti koje djetinjstvo i mladost sa sobom nose. Počast odah onima koji kalkulirati nisu znali, a ideale izdati nisu htjeli. Odanost Bogu, Domu i postrojbi najveće su im vrline, a položiti život za njih - čast kojoj ravne nema.

Snažna senjska bura pročešljala je na njihovim grobnicama netom položeno cvijeće i vijence te pogasila mnoge od upaljenih stotina i stotina svijeća. Simbol je to koji me vratio u današnju tužnu hrvatsku zbilju i koji me ponukao na postavljanje mračnog pitanja - za što su se to prerano ugasili životi mojih dragih sugrađana i tisuća drugih Hrvata iz Domovine i svijeta?


Od sjećanja na neponovljive dane ponosa i slave, misao me učas odvela na vrijeme izdaje, krivokletništva, prevare, pohlepe, licemjerja, lukavosti, laži, i Bogu teške sirotinje, beskonačne kolone hrvatske mladeži primorane napustiti vjekovna ognjišta, drugim riječima - na lucifersku politiku odnarođenih elita koje su od moje Hrvatske učinile pustoš, a u očima svijeta ruglo.


Sjetih se redom haškog krivokletnika Mesića, naglo demokratiziranog komuniste Račana, lopova Sanadera, perfidnog neojugoslavenskog ideologa Josipovića, pomahnitalog Milanovića, čitave plejade mrzitelja hrvatske države i domoljublja na čelu s Vesnom Pusić, Željkom Jovanovićem, i čelnicima niza nevladinih udruga nakaznog i himbenog "antifašističkog" štiha koje Hrvatima već 15 godina propovjedaju samoubilački Titoizam, suvremene globalizacijske "tekovine" u vidu seksualnih i drugih revolucija, školskih odgoja i "prosvjetiteljskih" programa koji će od "zatucane" hrvatske mladeži učiniti trendi-EU građane.


Iznenada me obuze i osjećaj krivnje - zašto i u ime čega smo to dopustili i ideale svoje izdali? Kao uostalom i u svemu drugome, odgovor je jednostavan ali ljudi uvijek teže kompliciranju, umovanju, beskrajnim i neplodnim analizama kojima žele nadvisiti jedni druge. Onda ispada kako je kriv ovaj ili onaj političar, ova ili ona politička stranka ili opcija, ovaj ili onaj vjerski čelnik, ova ili ona strana sila.


A odgovor je ustvari kratak, jasan i nadasve bolan - sami smo zakazali i kao ljudi i kao kršćani. Pod prijetnjama moćnika smo, od jučerašnjih junaka koji su goloruki jurišali na metke, preko noći kukavički podvili leđa, a pred ponuđenim lažnim sjajem tuđeg novca izdali i sebe i Domovinu. Ispali smo poput svinja koje su zasljepljeno gazile bisere tisućljetnog baštinjenja i štovanja vjere naših predaka, njihove isto toliko duge borbe za vlastitu opstojnost, i netom prije u krvi stečene slobode.


A onda se trgnem i sjetim, da su za nekoliko dana novi parlamentarni izbori, i da se hrvatskom narodu, uglavnom, iznova nude rogovi za svijeće. Ali istrošene partije i još istrošeniji ljudi ovog puta idu i dalje, rekao bih - nadvisuju i sami sebe.


Okorjeli neojugoslaveni unutar SDP-a i njegove vjerne sluge poput HNS-a i njima sličnih strančica, nakon četiri godine progona svega što u zemlji hrvatski diše, ponudiše narodu svoje iznenada pronađeno domoljublje.


Nakon četiri godine razaranja gospodarstva, tragikomičnog prikazivanja "hrvatskog rasta" uz cijeđenje zadnjih kuna od do kostiju oglođane hrvatske sirotinje, zadnjih mjesec dana vladajući odriješiše kese i "velikodušno" dadoše milostinju umirovljenicima, invalidima, najugroženijim skupinama ljudi, želeći nas iznova napraviti lakovjernim budalama računajući na bolnu hrvatsku zaboravljivost.


Nakon četverogodišnjeg omalovažavanja hrvatskih branitelja i njihovog maltretiranja kroz hrvatsko i srpsko pravosuđe, himbeno naturanje ćiričićnog pisma u četnicima ubijeni Vukovar kroz prizmu "europskih civilizacijskih dosega", premijerovih izjava protiv branitelja kojih bi se postidio i etablirani ulični huligan, Vlada braniteljima iznova pred izbore dodjeljuje poneki ključ od stana ili invalidu prilagođeni automobil.


Ispred očiju mi se iznenada ukazuje slika domoljuba Milanovića, koji neposredno nakon izricanja oslobađajuće presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, gotovo plačućim glasom izjavljuje kako sudska odluka o njihovoj nevinosti ipak nije donešena jednoglasno već preglasavanjem u omjeru 3:2. Sjetih se i Milanovića čija je partija ukinula saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, na njegovo i Josipovićevo upinjanje iz petnih žila za pružanjem pravosudne zaštite udbinih čelnika od duge ruke njemačkog pravosuđa.


Zbog svega ovog i još previše toga od srca očekujem da se ova politička struktura jednom za svagda izbriše s lica zemlje, a njezin otrov isiše iz tkiva moderne hrvatske države.


Tko će to učiniti, ne znam. HDZ-ovo čelništvo vuče čudne poteze. Dok Milanović oko toga lukavo šuti, Karamarko uoči izbora napada Glavaševe "crnokošuljaše" kao da su mu upravo oni najveći trn u oku i goreći hrvatski problem. Što i koga takvim potezom misli pridobiti, nije nikome jasno (da živim u Slavoniji, nakon ovog bih iz inata dao glas Glavaševim dečkima). Ustvari, to je Karamarkov posve kontraproduktivan čin koji implicira jedino slijepu poslušnost prema određenom svjetskom središtu moći i koji takvu osudu ultimativno zahtijeva od budućeg premijera koji se iz sve snage narodu upire prikazati kako baš on predstavlja hrvatsku desnicu.


Zar ne bi bilo puno logičnije držati jezik za zubima, tim prije što se ne radi ni o kakvoj neofašističkoj grupaciji, a boja košulje ne znači ama baš ništa (Milanoviću i njegovim apologetima na znanje, bilo je i Titovih partizana koji su u Drugom svjetskom ratu nosili crne košulje).


Zbog svega navedenog, osobno mi nekako najviše leži Željka Markić i njezin, u praksi dokazani svjetonazorski program i htijenje da od Hrvatske stvori istinski demokratsku, uljudbenu i svojim tradicijskim vrijednostima okrenutu zemlju.


Ali da ne ispadne kako za bilo koga agitiram, ponavljam: Najvažniji zadatak koju ova generacija hrvatskih ljudi ima jest zbaciti neojugoslaveniziranu i po Hrvatsku krajnje štetnu političku elitu s trona - i to jednom zauvjek. A onaj koji to učini, pred sobom će imati golemu odgovornost vraćanja Hrvatske u politički smjer zaštite njezinih nacionalnih i državnih interesa (koje konačno, nakon 25 godina od uspostave nezavisne države treba službeno definirati), očuvanja i osnaživanja domoljublja njezinih, poglavito najmlađih naraštaja, i stvaranje uvjeta za prosperitetan i dostojanstven život hrvatskog čovjeka na temelju njegovog poštenog rada.


A to će se, vjerujem, uskoro i dogoditi jer je narod, koliko god se do sada nezrelim pokazao, konačno shvatio kako izlaskom na izbore i pametnim odabirom može puno toga promijeniti.


Tek tada ćemo svi skupa oprati i vlastiti obraz uprljan izdajom svojih svetinja. A senjskom burom ugašene svijeće na grobnicama hrvatskih ratnika iznova će zasvjetliti jednim novim svjetlom i više ih nitko nikada ugasiti neće. Njihova je nesebična žrtva duboko ukorijenjena u tkivo hrvatske države, a izborena sloboda doseže nebeske visine.
Hausrath je za golemo djelo svetog Pavla jednom napisao: "Tko sadi cedrove i hrastove mora se strpjeti dok ne dadnu sjenu njegovu grobu. On sam ne vidi ništa doli slabe početke."


A iznova vraćena sloboda hrvatskom narodu osjenit će onda i grobnice njegovih sinova.


Zoran Meter, 7dnevno, www.hkz-kkv.ch

116-2015

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch