Ali ovoga puta, u sjeni radikalizacije terorističkih aktivnosti u Europi i Turskoj, malo kome u Hrvatskoj (i EU općenito) pada na pamet kritizirati slovenske, mađarske i poteze drugih zemalja koje se protive bezumnoj politici Bruxellessa i Berlina po pitanju izbjeglica i njihovom obligatornom nametanju sustava izbjegličkih kvota svim zemljama članicama. Nitko od dežurnih kritičara danas ne zapomaže kako će se nesretna divljač ili blago vrijednih seljaka zaplesti u žicu s one strane granice, postavljene od strane „nehumanih“ susjeda koji se ne ponašaju „europski“.
Jer niti su susjedi nehumani, niti imaju bilo što protiv Hrvatske. Njihove vlade samo čine ono jedino za što su i zadužene – brinu se o nacionalnoj sigurnosti država na čijem su čelu, možda na naizgled nekonvencionalan način – ali ni vremena u kojima živimo više nisu „konvencionalna“ i zahtjevaju prilagođena i učinkovita riješenja. Trenutačna Hrvatska vlada, na žalost, iznova dokazuje svoju privrženost politici svih prethodnih vlada od 2000. godine na ovamo, čiji se kontinuitet zasniva na slijepoj provedbi nametnutih ciljeva Bruxellessa kao svoje primarne zadaće, potiskujući u stranu stvarne nacionalne interese.
Stvari se iznova ne žele nazivati svojim imenom. Ustvari, državni vrh, suočen neugodnim činjenicama u ne tako dalekom susjedstvu, deklarativno spominje opasnost sveprisutnog terorizma, ali u praksi i dalje ne poduzima nikakve konkretne poteze koji bi tu opasnost, ako se već ne može posve suzbiti, barem minorizirali, a što je jedino moguće učiniti fizičkom blokadom ilegalnih prijelaza (barem na onim najfrekventnijim rutama preko kojih se migranti ilegalno ubacuju u zemlju). Jer vrlo dobro se zna kako tu ne pomažu ni pojačane policijske ili vojne ophodnje, niti tehnička oprema za izviđanje danju i noću i td. Prostor je jednostavno prevelik da bi ga se osiguravalo isključivo ljudskim resursima.
Ako je u prošlosti i bilo nastojanja od strane pojedinih predstavnika hrvatskih vlasti da se nešto u tom smjeru učini, ona su redovito dočekivana na nož liberalnih medija i dežurnih ljevičarskih i različitih nevladinih organizacija, a inicijatori konkretnih i učinkovitih ideja zaštite državne granice pribijani su na stup srama, uz široku lepezu etiketiranja najcrnjim epitetima u rasponu od „nehumanista“ do „fašista“.
Njemačka je žrtva velikog eksperimenta
Početkom kolovoza ove godine sačinio sam analizu pogrešne njemačke imigrantske politike, osvrnuvši se na niz terorističkih napada koji su u srpnju potresli i u sigurnost i stabilnost vječno uljuljkanu njemačku državu. Tada sam napisao kako su „radikalni islamistički elementi iz Zapadne Europe znalački iskoristili njemačku dobrodošlicu i u njoj osigurali svojevrsnu „tihu logističku bazu“ odakle se neometano i brzo, koristeći blagodati izbjegličkih privilegija, mogu prebacivati u razne smjerove EU-a, ali i brzo reagirati i prilagođavati se promijenjenim uvjetima i okolnostima.“
Također sam naglasio kako je, „iako su do nedavno njemačke službe sigurnosti, kao reakciju na sve glasnije i češće kritike njemačke javnosti prema službenoj saveznoj politici u odnosu prema izbjeglicama često govorile da stvari drže pod nadzorom, stanje u društvu takvo, da se može reći kako one postupno gube nadzor nad islamističkim radikalizmom. I to bez obzira na povećanje brojnosti pripadnika snaga sigurnosti kojima je pridodano novih 750 djelatnika, pri čemu je i proračun za Ministarstvo unutarnjih poslova za 2017. godinu povećan za 5,6 posto.
Nelogičnosti je ipak previše, a možda je najveća ova: ključni paket protuterorističkih zakona, između ostalog i onaj dio koji se odnosi na pravo aktiviranja svojih prikrivenih operativnih agenata, savezna vlada odobrila je tek 1. lipnja ove godine (a teroristički napadi s potpisom „Islamske države“ traju diljem Zapadne EU još od početka 2015. godine)“, pisao sam još prije četiri mjeseca. A kancelarka Merkel tada je, i pored tih događaja, otvoreno kazala kako Njemačka nastavlja svoju politiku „otvorenih vrata“ za izbjeglice.
Danas, nakon preksinoćne terorističke drame u Berlinu stanje za kancelarku Merkel i njemačko društvo u cjelini izgleda poražavajuće i ponižavajuće, a tuga i suze Nijemaca miješaju se s bijesom i traganjem za krivcem. A tko je Njemačkoj zapravo ukrao Božić zna sve veći broj njezinih građana koji će se ovog puta teško zadovoljiti paljenjem bezbrojnih svijeća i ostavljanjem plišanih igračaka na mjestu zločina i ljudske tragedije. Jer zakazao je njemački nepogrešivi sustav, snažni državni aparat koji je svima onima koji su poštivali zakon te gospodarski najmoćnije europske države jamčio osobnu i sigurnost njihove imovine.
Ali, osim što je sustav zakazao, dogodilo se nešto još puno gore. On je svoje građane po prvi put u modernoj njemačkoj povijesti bezočno lagao i grubo manipulirao istinom. Ali prije toga treba nešto pojasniti, nakon čega će biti razumljivije zašto se sve ovo događa upravo u Njemačkoj.
Poslje Drugog svjetskog rata zapadne okupacijske vlasti učinile su svojevrsni eksperiment, koji se sastojao u potpunom istiskivanju „duha nacizma“ iz njemačkog čovjeka, a on je obuhvatio sve što je bilo povezano s njemačkim nacionalnim identitetom i konzervativnom tradicijom tog velikog naroda. Inicijatori eksperimenta su polazili od teze, kako je upravo njemački nacionalizam bio pokretač dvaju najkrvavijih ratova u povijesti čovječanstva i to u relativno kratkom vremenskom razdoblju.
Eksperiment je u velikoj mjeri i postigao ono što mu je bio i cilj: zapadni Nijemci su postali nositelji svojevrsne nove političke kulture uvažavanja, ali i hedonizma i lijevog liberalizma. Istodobno u DR Njemačkoj, u sovjetskoj okupacijskoj zoni, mentalitet „čistog“ Nijemca nije se puno promijenio (neovisno o nametnutoj ideološkoj orijentaciji, većinom su ostali vjerni njemačkoj naciji, kulturi i tradiciji). Ta razlika u osjećaju nacionalne propadnosti i danas je velika između njemačkog istoka i zapada. Tako su se zapadnonjemački liberalni mediji jako iznenadili spoznajom o očuvanom snažnom njemačkom identitetu u istočnom dijelu države, poglavito izraženom početkom izbjegličke krize i dolaska ogromnog broja islamskih migranata u SR Njemačku.
Međutim, njemačku službenu politiku ne čine nacionalno svjesni Nijemci već oni spomenuti -, „djeca“ velikog eksperimenta koja su danas posljednji bastion europske liberalne revolucije i globalizma pred novom „velikom europskom konzervativnom revolucijom“ koja je u biti nezaustavljiva i izraz je glasnog krika i bunta prigušenih europskih nacionalnih identiteta.
Laži i samo laži
Prema informacijama Ureda njemačke kriminalističke policije, tijekom 2015. g. migranti su izvršili više od 200'000 prijestupa, što je za 80 % više nego godinu ranije. Međutim, radi se samo o broju razriješenih slučajeva, što znači kako je broj prijestupa zapravo puno veći jer se prosječno riješava oko 50 % slučajeva.
Ali, puno je veći problem to što službena državna politika traži zataškavanje mnogih kaznenih dijela koja čine migranti, kako se ne bi pojačalo protumigrantsko raspoloženje javnosti. Iako se većinom radi o sitnijim kaznenim djelima krađe, ipak je čak 36'000 teških kaznenih dijela – tjelesnih ozljeda, razbojništava i sl. Njemačka policija izvješćuje o čak 1'500 prijavljenih pokušaja silovanja, ali se zapravo radi o puno većem broju. Predstavnik sindikata njemačke krim policije, Andre Schultz, izjavio je, kako 90 % izvršenih seksualnih prijestupa u Njemačkoj uopće nije uključeno u službenu statistiku, a to se poglavito odnosi na počinitelje iz migrantske populacije.
Također se odvojeno evidentira više od 260 slučajeva kada su se u EU probili džihadisti koji su se predstavljali izbjeglicama. Potpuno je poražavajuća činjenica kako je čak 20 % izbjeglica koji su 2015. godine došli u Njemačku (od njih 1 milijun) učinilo seksualne ili druge prijestupe (sjetimo se samo novogodišnje noći u Kolnu, kada su stotine mladih migranata terorizirali njemačke djevojke i žene, a policija i mediji o tome skandalozno šutjeli nekoliko dana). Pritom u tu statistiku čak nisu uvedeni migranti iz zemalja Magreba.
Val nezadovoljstva na njemačkim društvenim mrežama izazvalo je nedavno protivljenje prvog programa televizije ARD za objavljivanje vijesti o izvršenom zločinu u Freiburgu, kada je mladi izbjeglica iz Afganistana silovao, a potom utopio njemačku studenticu, kćer visokih službenika Europske komisije. Ta televizija opravdala je svoj čin tako da je vijest proglasila „nebitnom“ jer predstavlja samo „regionalni interes“. Naravno, redakcija je samo slijedila političke direktive središnje državne vlasti o ne širenju ksenofobije i islamofobije, a glavni element cenzure u takvim slučajevima je direktiva 12.1 kodeksa njemačkih medija, koji obvezuje novinare sljediti pravila samocenzure i ne navoditi nacionalnost osoba osumnjičenih za kaznena djela.
U konkretnom tragičnom slučaju u Freiburgu kancelarka Angela Merkel je pozvala na ne izvođenje „preranih zaključaka“ i „ne rasplamsavanje građanskog nezadovoljstva“. Bi li tako reagirala da se, ne daj Bože, nešto slično dogodilo njezinom djetetu, prosudite sami.
„Odmor džihadista pod rimskim maslinama“
Došlo je vrijeme da se EU političari i mediji prestanu išćuđivati odavno poznatim stvarima. Islamisti svijetu prijete već dugo i otvoreno posredstvom medija koji im u tu svrhu služe, a treba ih samo sustavno čitati, čak i bez nužne dublje analize. Tako, primjerice, u islamističkom mediju „Rumaia“ (ranije „Dabik“), u izdanju iz studenog ove godine, na naslovnici otvoreno stoje riječi poznatog ideologa džihadizma Abu Hamze al-Muhadžira, koji kaže, kako „pravi odmor mudžahedini mogu dobiti jedino pod maslinama Rima“.
Treba li posebna analiza tih riječi? Jasno da ne! One najbolje ukazuju gdje i na što će se fokusirati teroristi. Daljnjom analizom te novine isčitava se poziv za svojevrsnu kultivizaciju i proširenje oblika terorizma. Upravo se nameće korištenje ili osobnog ili javnog prijevoza ili transporta u terorističke svrhe, poput onog u francuskoj Nici. Taj oblik terora smanjuje rizike otkrivanja i favoriziraju ga teoretičari unutar „Islamske države“, pričemu se gotovo uvjek koriste iznajmljeni automobili.
Važno je izvesti još jedan zaključak kojem stručnjaci za sigurnost u EU iz nekog razloga ne pridaju pozornost, a on je, zapravo, ključ svega – „Islamska država“ ne namjerava financirati nikakve ćelije i njihove akcije po Europskoj uniji jer se one prije ili kasnije ionako razotkriju i šteta po organizaciju bi bila veća nego proizvedeni učinak samog terorističkog čina. Oni naglasak stavljaju na pronalazak i iskorištavanje psihički neuravnoteženih osoba koje iziskuju minimalne troškove za tehničku pripremu samog zločinačkog čina. A njegov učinak pojačava „razmaženi“ Zapadni psihološki habitus koji je vrlo ranjiv i osjetljiv, odavno nenaviknut na samoobranu ili žrtvu i oslonjen isključivo na zaštitu države. Pa kada se tragedija dogodi psihološki učinak postaje dvostruk: opće beznađe zbog vlastite nemoći i nemoći „svemoćne“ države.
A začuđeni europski stručnjaci za sigurnost nikakve zaključke iz obrasca ponašanja terorista zapravo i ne izvode. Jer ako je do krajnosti jasan i potpuno razjašnjen model ljetošnjeg terorističkog napada kamionom na okupljenu masu ljudi nazočnih uličnom festivalu ili manifestaciji u francuskoj Nici, nije li se logički mogao izvesti zaključak kako bi se masovne ulične manifestacije u susjednoj Njemačkoj mogle vrlo jednostavno i jeftino zaštititi postavljenjem velikih betonskih blokova na prilaznim cestama. Međutim, to je već priča za njemačke istražitelje i analize sigurnosnih propusta kojih je sigurno bilo.
Ali ako već njemačke vlasti ne žele učiti na tuđim greškama, neke to, što je za nas puno važnije, učini hrvatska vlada. Za početak bi bilo dobro da barem razmisle o postavljanju fizičkih barijera duž hrvatskih granica, čime bi se drastično smanjio broj ilegalnih prebijega kojekakvih sigurnosno neprovjerenih osoba, koje na žalost, sve manje imaju neposredne veze s ratom ugroženim područjima istočno i južno od Stare Europe.
Zoran Meter, geopolitika.news
|
