Europsko rukometno prvenstvo završeno u posljednju nedjelju u siječnju u susjednoj Srbiji otkrilo je mnogo toga o suvremenom srbijanskom društvu i o odnosu dijela toga društva prema Hrvatima i Hrvatskoj, pa bi baš ta otkrića trebala biti predmet sveobuhvatnije analize i u Hrvatskoj i u Srbiji. Ne ulazeći u cjelinu tih očitovanja, neizbježno je zaustaviti se na stanju i ozračju koje je vladalo u beogradskoj Areni za vrijeme utakmice između Hrvatske i Srbije.

Naime, ni u kom slučaju nije niti može biti sporno da srbijanski navijači navijaju za svoju rukometnu reprezentaciju, a jest sporno, ako je točno, što srbijanske vlasti nisu pustile ni preko granice dio hrvatskih navijača koji su imali ulaznice, a sporno je i to što organizatori, a to je opet Srbija, radi ferpleja nisu omogućili da na utakmici bude reprezentativna skupina hrvatskih navijača, npr. deset posto od svih navijača - što bi bio minimum za susjedne zemlje koje se po svojim političarima zaklinju da žele izgrađivati dobre međususjedske odnose.

Ipak najvažnije od svega onoga što je očitovano jesu upravo izljevi silne mržnje prema Hrvatima i prema Hrvatskoj. Poznato je da u gotovo svim zemljama među navijačima različitih sportova, osobito obično najpopularnijeg nogometa, ima ekstremista, zlu okrenutih pojedinaca, tzv. huligana i neuračunljivih i često pijanih avanturista. Oni su bez sumnje bili nazočni i u beogradskoj Areni, no oni su tek grupe koje mogu brojiti i nekoliko stotina pripadnika, a u Areni je bilo više od 20 tisuća gledatelja, pa oni nisu mogli činiti niti deset posto nazočnih. Moglo bi se razumjeti što su takvi organizirani i zadrti navijači iskazali mržnju prema Hrvatima, ali ne može se razumjeti da salve izljeva mržnje cijelo večer očituju gotovo svi nazočni Srbi - i to je činjenica nad kojom se moraju zamisliti svi odgovorni i u Srbiji i u Hrvatskoj.

Ti izljevi mržnje, koji se ne mogu pripisati tek većem ili manjem broju ekstremistički i šovinistički orijentiranih u politici na srbijanskoj političkoj sceni, rječito su očitovanje da u srbijanskoj javnosti još uvijek prevladava antihrvatstvo koje je bilo posebno smišljeno i sustavno propagirano ranih devedesetih godina a koje je davalo snagu mnogim Srbima da prolijevaju krv nevinih Hrvata. Činjenica da tako snažno živi i prevladava antihrvatstvo na srbijanskoj političkoj sceni i u najširim krugovima srpskoga naroda i na početku 2012. godine, dakle više od 15 godina od završetka rata, nepobitni je dokaz da glavna struja javnoga mnijenja u Srbiji još uvijek nije ni počela promicati istinu o događajima devedesetih, tj. istinu o činjenici velikosrpske agresije na Hrvatsku koja se bila prisiljena braniti. Većina u Srbiji očito nije još uvijek doživjela katarzu, distanciranje od zločinačkoga Miloševićeva političkog i vojnog vodstva i velikosrpskog projekta dijela srpskih akademika iza kojih je stala i SANU, pa i dalje živi u ratno-huškačkom ozračju mržnje.

Upravo ta nanovo potvrđena i očitovana činjenica bitni je kontekst i bitna je okolnost koju trebaju uzeti u obzir hrvatski političari kad govore o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije. U okolnostima u kojima je Haški sud objektivno pod pritiskom interesa pojedinih međunarodnih sila veoma teško zakazao, postavši sredstvo političke obmane o tobožnjoj jednakoj krivnji za prolijevanje krvi u devedesetima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sučeljavanje s hrvatskom tužbom za genocid protiv Srbije dobilo je na dodatnoj važnosti.

Naime, svi koji žele stvarno dobro srpskom narodu i državi Srbiji, trebali bi sve učiniti da se Srbi suoče s istinom, da osude agresivnu politiku svojih vođa, oslobode se mržnje, koja njih same nužno razara, i postanu sposobni za zdrave međususjedske i međunarodne odnose. Istinu o tim događanjima vrlo vjerojatno teško je iznijeti u Srbiji, posebno je to teško učiniti političarima jer bi gubili glasove, pa je upravo spasonosna pomoć da se na međunarodnoj razini upravo glede tužbe za genocid protiv Srbije najširi krugovi srbijanskog stanovništva upoznaju s činjenicama koje su tiču događanja devedesetih, a navedene su u toj tužbi. Rješavanje na sudu podnesene tužbe, pa i protutužbe, upravo oslobađa i hrvatske i srbijanske političare da se bave prošlošću koju ne mogu promijeniti i da pošteno u skladu s međunarodnim pravom izgrađuju dobrosusjedske odnose.

Također rješavanje pitanja tretiranja srpskoga jezika u općoj hrvatskoj javnosti, koje je s punim pravom otvoreno, znatno može pomoći uspostavi što normalnijih odnosa između Hrvata i Srba. Ne žele i ne čine dobro ni Srbima ni Hrvatima svi oni koji podcjenjuju važnost hrvatskoga i srpskoga kao dva različita, premda uvelike slična jezika jer nepoštivanje ili osporavanje ustavne odredbe da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski jezik vodi samo zaoštravanju odnosa između Hrvata i Srba. Svako nametanje, pa dolazilo ono i s televizije iza koje stoji međunarodni koncern, uvijek izaziva protivljenje, potiče osjećaj ugroženosti i lako može eskalirati u nove oblike mržnje.

Puno je korektnije, a to uostalom zahtijeva i Hrvatski ustav, da se hrvatskim građanima u Hrvatskoj u javnoj komunikaciji sve pruža na hrvatskom jeziku, nego da se poziva na razumijevanje drugoga, konkretno srpskoga jezika, a narasla su i nova pokoljenja koja srpski zaista ne razumiju. U svijetu naglo raste broj poznavatelja i govornika engleskoga jezika, no nikome ne pada na pamet da se zbog razumijevanja toga jezika prestane prevoditi na druge jezike u zemljama u kojima je vlastit drugi jezik. Oni koji namjerno zauzimaju stav da je suvišno prevođenje s drugih jezika, konkretno u Hrvatskoj sa srpskoga, zapravo po tom stavu pokazuju da ne poštuju ni Hrvate ni Srbe, niti im žele da očuvaju svoj identitet.

Ivan Miklenić

Glas koncila