Poznato je da stabilne demokratske države prigodom
promjena u vodstvu države u bitnome ne mijenjaju osnovne
postavke vanjske politike, jer u tim zemljama postoji
vrlo visok stupanj konsenzusa o svim bitnim nacionalnim
interesima, pa tako i o ciljevima vanjske politike.
Hrvatska, koja se ne može pohvaliti čak ni stvarnom, a
kamoli stabilnom demokracijom, još nije dosegnula takav
stupanj političke zrelosti da bi stvarno postojao visoki
stupanj konsenzusa o bitnim nacionalnim interesima, pa
je logično da se hrvatski političari i u međunarodnoj
politici nakon silaska sa scene prvoga hrvatskoga
predsjednika tek okušavaju, često gledajući više
stranačke ili ideološke negoli nacionalne interese.
Kao međunarodno priznata država Hrvatska je punopravni subjekt
međunarodnoga prava i bez obzira na to što se ubraja u male države ima svoju
relevantnost - samo je pitanje koliko to političari na vlasti uspijevaju
konzumirati. Uzme li se samo u površnu analizu kadroviranje za službene hrvatske
diplomatske predstavnike, u oči upada da su sve od 2000. godine u Hrvatskoj
gotovo sva ta zastupništva davana pojedincima po stranačkom i ideološkom ključu
s glavnim ciljem da se ili nekoga uhljebi ili nekomu pruži prilika za
osposobljavanje za sutrašnje stranačke potrebe, a pritom se negdje izgubio onaj
prvotni cilj: zaštita i promicanje hrvatskih legitimnih i legalnih nacionalnih
interesa.
Hrvatska vanjska politika od 2000.
godine do preuzimanja vlasti sadašnje Predsjednice
gotovo se iscrpljivala u integracijskim procesima u
kojima nije uvijek bila vjerodostojna te osobito u
zakulisnom promoviranju "regiona", odnosno tvorevine
po formuli bivša Jugoslavija minus Slovenija plus
Albanija. Dolaskom na vlast sadašnje Predsjednice
države u vanjskoj politici došlo je do raslojavanja
koja su bila prikrivena kompromisnim rješenjima za
službe hrvatskih diplomatskih predstavnika, a dojam je
da su lošije prošli diplomati i kandidati kojima je
više stalo do dobra Hrvatske. Naime, dio hrvatskih,
osobito vladajućih političara i dalje ustraje u
afirmaciji >regiona<, ponaša se kao da Hrvatska nije
punopravna članica Europske unije i NATO saveza, no za
takva stajališta više nema potpore s Pantovčaka.
Hrvatskoj je javnosti na skroman način
i bez pune medijske otvorenosti tek šturo objavljeno
da je u utorak 29. rujna u New Yorku, na marginama
zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda, održan
na inicijativu hrvatske Predsjednice inicijalni
sastanak inicijative Jadran - Baltik - Crno more.
Riječ je o inicijativi za jačanje srednjoeuropske
suradnje na političkom, gospodarskom, infrastrukturnom
i sigurnosnom planu, koja je bila prvotno zamišljena
kao "uspravnica Jadran - Baltik" za koju su interes
iskazale i Rumunjska i Bugarska pa je odmah prerasla u
inicijativu Jadran - Baltik - Crno more. Na sastanku
su sudjelovali predstavnici svih 11 pozvanih država
članica Europske unije: uz spomenute također i
Poljske, Slovačke, Estonije, Latvije, Litve, Mađarske,
Austrije, Slovenije i Češke, a cilj nije stvaranje
nove organizacije, nego - kako je novinarima izjavila
hrvatska Predsjednica - foruma "u kojem ćemo se
sastajati i razgovarati o pitanjima koja su nam od
zajedničkoga interesa, od političkih i sigurnosnih do
konkretnih projekata u području energetike,
energetskoga povezivanja, digitalnoga povezivanja, što
će svakako pridonijeti profilaciji i većoj
konkurentnosti naših gospodarstava".
Ta inicijativa, koja ima potporu i
Sjedinjenih Američkih Država, velika je novost u
hrvatskoj vanjskoj politici, a sadašnje vodstvo
Ministarstva vanjskih poslova nije se osjetilo
pozvanim ni očitovati se o toj inicijativi. Naime, ta
inicijativa veliki je odmak hrvatske vanjske politike
od dosadašnje pretežne politike >regiona< te afirmira
hrvatsko punopravno članstvo i u EU-u i u NATO-u. Ta
nova inicijativa, koja će zaživjeti na sastanku
dogovorenom za proljeće 2016. u Hrvatskoj, afirmira i
stvarnu zemljopisno-povijesnu činjenicu da je Hrvatska
i srednjoeuropska zemlja koju su zagovornici >regiona<
na vlasti sustavno istiskivali i zanemarivali, a
očitovalo se to i u najnovije vrijeme uz migrantski
val u izostanku nužne službene i susjedske
komunikacije s Mađarskom (dok je privremeno
pokazivanje mišića Srbiji bilo isključivo u svrhu
predizborne kampanje).
Stoga to novo i važno političko pozicioniranje Hrvatske u
stvarni zemljopisno-povijesni kontekst, osobito kao stvarna i važna novost o
odnosu na dosadašnju pretežitu politiku "regiona", može i treba postati
svojevrsni kriterij za razlikovanje među političkim strankama i nezavisnim
izbornim listama tko jest, a tko nije zaštitnik, zagovornik i promicatelj
hrvatskih nacionalnih interesa u vanjskoj politici. Ta inicijativa ni na koji
način ne priječi razvijanje zdravih međudržavnih susjedskih odnosa na principima
međunarodnoga prava i uzajamne ravnopravnosti.
Ivan Miklenić, Glas koncila
|