Nakon što je Predsjednica Republike Hrvatske objavila odluku da se parlamentarni izbori održe u nedjelju 8. studenoga i nakon što je postalo jasno da za stvarnu službenu predizbornu kampanju ne ostaje mnogo vremena, poželjno je u središte pozornosti prizvati barem ona najvažnija pitanja za Hrvatsku kao državu i za sve hrvatske građane na koja bi natjecatelji za osvajanje vlasti trebali što određenije odgovoriti.

Među brojnim takvim pitanjima svakako je i pitanje odnosa Hrvatske prema drugim državama i drugim subjektima međunarodnoga prava, tj. pitanje kakva je vanjska politika potrebna Hrvatskoj, osobito u okolnostima suvremenih sve burnijih događanja koja ni na koji način ne mogu posve zaobići Hrvatsku.

Poznato je da stabilne demokratske države prigodom promjena u vodstvu države u bitnome ne mijenjaju osnovne postavke vanjske politike, jer u tim zemljama postoji vrlo visok stupanj konsenzusa o svim bitnim nacionalnim interesima, pa tako i o ciljevima vanjske politike. Hrvatska, koja se ne može pohvaliti čak ni stvarnom, a kamoli stabilnom demokracijom, još nije dosegnula takav stupanj političke zrelosti da bi stvarno postojao visoki stupanj konsenzusa o bitnim nacionalnim interesima, pa je logično da se hrvatski političari i u međunarodnoj politici nakon silaska sa scene prvoga hrvatskoga predsjednika tek okušavaju, često gledajući više stranačke ili ideološke negoli nacionalne interese.

Kao međunarodno priznata država Hrvatska je punopravni subjekt međunarodnoga prava i bez obzira na to što se ubraja u male države ima svoju relevantnost - samo je pitanje koliko to političari na vlasti uspijevaju konzumirati. Uzme li se samo u površnu analizu kadroviranje za službene hrvatske diplomatske predstavnike, u oči upada da su sve od 2000. godine u Hrvatskoj gotovo sva ta zastupništva davana pojedincima po stranačkom i ideološkom ključu s glavnim ciljem da se ili nekoga uhljebi ili nekomu pruži prilika za osposobljavanje za sutrašnje stranačke potrebe, a pritom se negdje izgubio onaj prvotni cilj: zaštita i promicanje hrvatskih legitimnih i legalnih nacionalnih interesa.

Hrvatska vanjska politika od 2000. godine do preuzimanja vlasti sadašnje Predsjednice gotovo se iscrpljivala u integracijskim procesima u kojima nije uvijek bila vjerodostojna te osobito u zakulisnom promoviranju "regiona", odnosno tvorevine po formuli bivša Jugoslavija minus Slovenija plus Albanija. Dolaskom na vlast sadašnje Predsjednice države u vanjskoj politici došlo je do raslojavanja koja su bila prikrivena kompromisnim rješenjima za službe hrvatskih diplomatskih predstavnika, a dojam je da su lošije prošli diplomati i kandidati kojima je više stalo do dobra Hrvatske. Naime, dio hrvatskih, osobito vladajućih političara i dalje ustraje u afirmaciji >regiona<, ponaša se kao da Hrvatska nije punopravna članica Europske unije i NATO saveza, no za takva stajališta više nema potpore s Pantovčaka.

Hrvatskoj je javnosti na skroman način i bez pune medijske otvorenosti tek šturo objavljeno da je u utorak 29. rujna u New Yorku, na marginama zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda, održan na inicijativu hrvatske Predsjednice inicijalni sastanak inicijative Jadran - Baltik - Crno more. Riječ je o inicijativi za jačanje srednjoeuropske suradnje na političkom, gospodarskom, infrastrukturnom i sigurnosnom planu, koja je bila prvotno zamišljena kao "uspravnica Jadran - Baltik" za koju su interes iskazale i Rumunjska i Bugarska pa je odmah prerasla u inicijativu Jadran - Baltik - Crno more. Na sastanku su sudjelovali predstavnici svih 11 pozvanih država članica Europske unije: uz spomenute također i Poljske, Slovačke, Estonije, Latvije, Litve, Mađarske, Austrije, Slovenije i Češke, a cilj nije stvaranje nove organizacije, nego - kako je novinarima izjavila hrvatska Predsjednica - foruma "u kojem ćemo se sastajati i razgovarati o pitanjima koja su nam od zajedničkoga interesa, od političkih i sigurnosnih do konkretnih projekata u području energetike, energetskoga povezivanja, digitalnoga povezivanja, što će svakako pridonijeti profilaciji i većoj konkurentnosti naših gospodarstava".

Ta inicijativa, koja ima potporu i Sjedinjenih Američkih Država, velika je novost u hrvatskoj vanjskoj politici, a sadašnje vodstvo Ministarstva vanjskih poslova nije se osjetilo pozvanim ni očitovati se o toj inicijativi. Naime, ta inicijativa veliki je odmak hrvatske vanjske politike od dosadašnje pretežne politike >regiona< te afirmira hrvatsko punopravno članstvo i u EU-u i u NATO-u. Ta nova inicijativa, koja će zaživjeti na sastanku dogovorenom za proljeće 2016. u Hrvatskoj, afirmira i stvarnu zemljopisno-povijesnu činjenicu da je Hrvatska i srednjoeuropska zemlja koju su zagovornici >regiona< na vlasti sustavno istiskivali i zanemarivali, a očitovalo se to i u najnovije vrijeme uz migrantski val u izostanku nužne službene i susjedske komunikacije s Mađarskom (dok je privremeno pokazivanje mišića Srbiji bilo isključivo u svrhu predizborne kampanje).

Stoga to novo i važno političko pozicioniranje Hrvatske u stvarni zemljopisno-povijesni kontekst, osobito kao stvarna i važna novost o odnosu na dosadašnju pretežitu politiku "regiona", može i treba postati svojevrsni kriterij za razlikovanje među političkim strankama i nezavisnim izbornim listama tko jest, a tko nije zaštitnik, zagovornik i promicatelj hrvatskih nacionalnih interesa u vanjskoj politici. Ta inicijativa ni na koji način ne priječi razvijanje zdravih međudržavnih susjedskih odnosa na principima međunarodnoga prava i uzajamne ravnopravnosti.

Ivan Miklenić, Glas koncila