Dojam je da su političari u Hrvatskoj posve smetnuli s
uma važnost sigurnosti, koja je posvuda, pa tako i u
Hrvatskoj, na velikom ispitu, a mediji ne prestaju
zabavljati javnost odvraćajući je od stvarnosti, od
realnoga života i realnih problema. Kao da su hrvatski
političari posve smetnuli s uma da temeljne nacionalne
interese i ciljeve, među koje se ubraja i pitanje
sigurnosti, ne može hrvatskom stanovništvu nitko
izvana predlagati, razvijati, braniti i jamčiti.
Činjenica da Hrvatska ima privremenu tehničku Vladu
trebala bi, umjesto za postojeću šutnju i ignoranciju
stvarnosti, biti razlog upravo za još glasnija i
promišljenija propitkivanja i traženja primjerenih
rješenja.
Pitanje sigurnosti u aktualnom
društvenom i političkom trenutku trebalo bi staviti
među prvima i na dnevni red pregovora što se
održavaju između Mosta nezavisnih lista i dviju
koalicija, a postizanje konsenzusa o rješavanju
sigurnosnih pitanja u Hrvatskoj radi urgentnosti
trebalo bi postati prva zajednička platforma za
djelovanje sadašnje tehničke i sutrašnje redovite
vlade. Pritom se ne bi smjelo zaobići ili ignorirati
pitanje djelovanja bivših jugoslavenskih tajnih
služba i njihovih ostataka, čije se djelovanje,
najčešće protiv hrvatskih nacionalnih interesa, u
javnosti sve češće i sve argumentiranije navodi. Kad
je riječ o tako važnom pitanju, kao što je u
aktualnom času pitanje sigurnosti, onda nitko ne bi
smio pretendirati ni na kakav monopol, nego bi
trebalo tražiti što je moguće širi konsenzus koji bi
i cjelokupnoj javnosti pružao razloge za
vjerodostojnu nadu.
Istodobno treba pohvaliti postojeće
pregovore između Mosta nezavisnih lista i dviju
koalicija, iako se ne može previdjeti iznenađenje
što umjesto velikih koalicija inicijativu ima Most
nezavisnih lista, premda on objektivno ima daleko
manju političku snagu od tih dviju koalicija.
Činjenica da se bez zastupnika Mosta ne može
formirati vlada s većinskom potporom u Hrvatskom
saboru nipošto ne može suspendirati koalicije od
preuzimanja odgovornosti, pa ni inicijativa za
ishođenje političkih platforma koje bi bile u službi
općega dobra i na temelju kojih bi mogla biti
oblikovana saborska većina. Umjesto toga često se od
predstavnika koalicija čuju ponižavajuće, gotovo
ulizničke, izjave nakon pojedinih krugova pregovora,
koje očituju slaganja s određenim zahtjevima Mosta,
premda se za takva rješenja nisu zauzimali ni na
vlasti ni u izbornoj kampanji.
Dobro je sa stajališta općega dobra
što se na tim susretima predstavnika Mosta i
koalicija razmatraju pojedina pitanja važnih
segmenata društvenoga života i što se, barem se tako
tvrdi, postiže visok stupanj suglasnosti. No za
specifične hrvatske prilike nije dovoljna suglasnost
ili konsenzus glede reformiranja pojedinih
društvenih segmenata, jer u Hrvatskoj postoje gotovo
nevidljive, ali vrlo stvarne zaprjeke koje su
sposobne onemogućiti realizaciju svih dogovora.
Otvoreno govoreći, hrvatsko društvo nužno je
osloboditi skrivenih moćnih snaga, koje nikada ne
izlaze na izbore, a ipak bitno usmjeravaju kako
zakonodavnu tako i izvršnu vlast.
Naime, protagonisti hrvatske političke scene često su puke
marionete koje postupaju po potezima onih koji iz tajnovite pozadine vuku
skrivene niti, što se na političkoj sceni jasno očituje kao odsutnost stvarne
političke volje da se nešto popravi ili promijeni. Nemogućnost dviju koalicija
da bez Mosta nezavisnih lista okupe potrebnu saborsku većinu u tom smislu može
se prepoznati kao osobiti Božji blagoslov jer upravo takvo stanje prisiljava
obje koalicije da se oslobode dosadašnjega tutorstva te da rješavanju hrvatskih
problema pristupe dosljedno u skladu sa zdravorazumskim i stručnim rješenjima,
umjesto dosadašnjega ponajprije političkoga pristupa koji je bio dobar plašt za
djelovanje skrivenih moćnih snaga.
Pregovori Mosta i dviju koalicija
morali bi dati važan doprinos za oživljavanje
tranzicijskoga i demokratizacijskoga procesa u
hrvatskom društvu koji je došao u slijepu ulicu do
te mjere da je zaprijetio povratkom prevladavanja
tek nešto modificirane komunističke društvene
paradigme. Bez stvarne tranzicije i bez stvarne
demokratizacije, koje moraju donijeti hrvatskomu
društvu potpuno oslobođenje od totalitarnoga
mentaliteta i od umreženosti starih obavještajnih i
partijskih kadrova, nikakve reforme u Hrvatskoj ne
će biti moguće.
Baš zato što je sve do sada izostalo iskreno i stvarno
suočavanje s totalitarnom komunističkom prošlošću, koja je pod plaštem
antifašizma na javnoj sceni oživjela i sve više uzimala maha, sadašnja u
stanovitom smislu pat-pozicija za ostvarenje saborske većine posebno je povoljan
i odlučujući trenutak za postizanje stvarno humanoga i demokratskoga konsenzusa
za primjereni civilizacijski odnos prema prošlosti: stvarnu osudu svakoga
totalitarizma, svakoga zločina tko god ga počinio i iskazivanje stvarnoga
pijeteta prema svim žrtvama, bez obzira na to na kojoj su strani pale. Takav
konsenzus preduvjet je izostanka svake zloporabe prošlosti u dnevnopolitičke
svrhe i preduvjet je da se povjesničari prošlošću pozabave slobodni od svih
ideoloških i političkih predznaka i slobodni za istinu.
Ivan Miklenić, glas koncila |