Sutkinja Županijskoga suda u Kaposváru Krisztina Kostyak proglasila je 29. lipnja 2012. Radimira Čačića, prvoga potpredsjednika hrvatske Vlade, krivim jer je 8. siječnja 2010. u Madžarskoj prouzročio prometnu nesreću, u kojoj su poginuli Imréné Antal i György Lipták. Krivca je osudila na uvjetnu zatvorsku kaznu u trajanju od 22 mjeseca s trogodišnjim rokom kušnje.

Čačić drži da nije kriv. No, presudu je prihvatio. Nije njome samo zadovoljan, on je njome i oduševljen, jer nalaže da se, čim postane pravomoćna, briše iz kaznene evidencije! Što to znači? Presuda se, tumači osuđenikov hrvatski odvjetnik Čedo Prodanović, ne će smjeti javno spominjati.

Ali nisu zadovoljni madžarska državna odvjetnica Szuzana Fejér i osuđenikov madžarski odvjetnik Péter Zamecsnik. Oboje su najavili žalbe. Gospođa će Fejér zahtijevati bezuvjetnu zatvorsku kaznu, a gospodin Zamecsnik da se Čačić posve oslobodi krivnje. Katalin Lipták, kojoj je nesreća odnijela majku i muža, u suzama je saslušala sudski pravorijek i najavila građansku parnicu protiv osuđenika.

To bi zasad bilo sve. Sud je prividno pravno pomirio četiri žalosne ljudske sudbine. Vijest o tomu, kad se ne bi vrtjela oko hrvatskoga državljanina, jamačno ne bi dospjela ni u "crne kronike" hrvatskih novina. Ovako, budući da je osuđeni srećković prvi potpredsjednik hrvatske Vlade, ona se kao kakva elementarna nepogoda sručila na Hrvatsku i njezino susjedstvo, a prenijele su je i velike svjetske novinske agencije.

Običan Hrvat, bio zatucani ognjištar ili indoktrinirani eurohrvat, razmišlja ovako: U redu, svatko može skriviti prometnu nesreću. Ali što je u slučaju kada na autocesti automobil straga naleti na drugi automobil tako zakučasto da od nesreće do presude moraju proteći gotovo dvije i pol godine? Kako sud može nekoga proglasiti krivim za smrt dvoje ljudi i osuditi ga na uvjetnu kaznu? Zašto sud zabranjuje javno spominjanje presude? Postupa li sud tako obzirno prema svakomu tko skrivi takvu nesreću? Ili je to iznimka učinjena stoga što je nezgodno utamničiti prvoga potpredsjednika Vlade prijateljske države? Ta pitanja rasplamsala su osjećaj nepravde. A on je potaknuo internetsko prikupljanje potpisa za peticiju kojom uvrijeđeni hrvatski državljani kane prisiliti Čačića na odstup.

Vijest je uzbudila i većinu ćudorednih okomica predbruxelleske Hrvatske, od komunističkoga lažnog svjedoka Žarka Puhovskoga do Titova gardista Ive Josipovića, od Mirjane Krizmanić do Jadranke Kosor. Svi oni najednom osjećaju potrebu reći što o tomu misle, kao da dosad nisu znali za Čačićevu nesreću. A misle isto: Čačić je prevelik teret Vladi i mora otići. Neki od njih obrazlažu to vanjskopolitičkim razlozima. Ako Čačić ne ode, zaludu nam, vele, Ugovor o pristupu Europskoj uniji. Bruxelles nas takve ne će primiti.

Presuda međutim nije skrušila osuđenika. Shit happens (sranje se dogodi), veli Čačić. No, on će iz njega izaći jači. Platit će 50-ak tisuća kuna sudskih troškova, a dat će i koju kunu Prodanoviću i Zamecsniku. Dobri su to dečki. I nisu skupi. Uostalom: There is no free lunch (nema besplatna ručka), misli Čačić. To se nauči na osnovnom tečaju engleskoga za gospodarstvenike. A Čačić je bistar čovjek. Kako bi onda moglo biti - besplatne pravde?! Ne će njega "moralisti" otjerati iz Vlade.

I vratio se, usuprot Milanovićevu očekivanju, iz Kaposvára "emocionalno neoštećen". Kao da je bio na izletu. Na novinarsko pitanje je li tražio ostavku Davora Škrleca, bivšeg pomoćnika bivše ministrice Mirele Holy, zato što se Škrlec s ekoloških razloga protivio projektima Ombla i Plomin 3 - Čačić se pred kamerom teatralno iznenadio, u starom stilu, kao da nije bio u Kaposváru: Škrlec? Tko je taj? Ne zna on sve pomoćnike svih ministara!

Iza Radimira Čačića, dakako, čvrsto stoje Vesna Pusić i Radimir Čačić. Isto onako kao što su čvrsto stajali iza Srećka Ferenčaka, nad kojim je također visjela nepravomoćna osuđujuća presuda. Podupire ga i Damir Kajin. A sad se - ne ironijom sudbine, nego koalicijskim ugovorom - Radimir Čačić prometnuo u Milanovićeva Srećka.

Što dakle? Hoće li Čačić otići? Teško. Milanović je, rekao bi Ante Starčević, one pasmine koje se takov nauk ne prima. Ako su mu masovna partizanska ubojstva nakon Drugoga svjetskog rata, kao što reče 22. lipnja 2012. u šumi Brezovici kod Siska, bila prihvatljiva cijena njihove pobjede, ludo bi bilo očekivati da mu smrt Imréné Antal i Györgya Liptáka naknadno bude neprihvatljiva cijena pobjede Kukuriku koalicije.

Piše: Benjamin Tolić

www.jedinohrvatska.hr