Antifašizam, to je Jugoslavija. Evo samo što Pupovca
nisu klerofašisti strpali u Jasenovac! Iako on u toj
klerofašističkoj državi uredno sjedi u raznim vladama i
u Saboru. I ne samo on. "Nad Hrvatskom se i danas
nadvija opasnost fašizacije", kaže Franjo Habulin,
predsjednik SAB-a, Saveza antifašističkih boraca, rođen
1957. godine, ravno 12 godina nakon završetka Drugog
svjetskog rata. Za sudjelovanje u tom ratu je, dakle,
bio malo premlad. Za sudjelovanje u Domovinskom nije
nipošto bio prestar, pa je navodno u njemu i sudjelovao,
ali mu se to očito nije dopalo.
Za taj rat je u Pupovčevim Novostima jednom rekao da
je bio "poraz svih nas". Tko smo "svi mi" nije rekao,
valjda misli na "antifašiste" i Srbe, odnosno sebe i
Pupovca. Usput je napomenuo kako mi nismo imali
nikakav komunizam, nego socijalizam (narodski rečeno,
nije g*vno nego se pas posrao), i dodao kako se "KPJ s
godinama demokratizirao". Do te mjere da je boljela
glava od demokracije, reklo bi se. Naročito one koji
su dobili sjekirom po glavi u ime partije. Ili bar
pendrekom. Habulin nije mogao bez Tita, iako mislim da
ni u Moskvi više na proslavama dana pobjede nitko ne
spominje Staljina. Kamoli da bi spomen njegova imena
bio popraćen glasnim pljeskom, kao u slučaju
spominjanja Tita u Jasenovcu." Tekovine i vrijednosti
antifašističke borbe aktualne su i danas" rekao je
Habulin i ustvrdio kako se nad Hrvatskom danas
"nadvija bauk fašizacije". U čemu se on točno ogleda,
ostaje malo nejasno. Osim ako fašizacijom ne smatramo
gotovo posve otvoren prezir velikog broja
"antifašista" prema demokraciji i kult ličnosti
pokojnog diktatora.
Jugoslavenska vojska je bila jedina Hrvatska vojska?
Briljirao je i Milanović, rekavši kako su za njega partizani bili jedina
Hrvatska vojska u Drugom svjetskom ratu. Iskreno govoreći, nije postojala niti
jedna autentična Hrvatska vojska u Drugom svjetskom ratu, partizani su bili
jugoslavenska vojska. Hrvatska je bila okupirana prije, za vrijeme, i nakon
drugog svjetskog rata - to su jednostavne činjenice koje se krivotvore i u
Jasenovcu i inače. Jedina stvarno Hrvatska vojska u zadnjih nekoliko stotina
godina je bila HV koju je osnovao Tuđman, i ona se borila upravo protiv te
"hrvatske partizanske vojske", odnosno njene pravne sljednice, Titove JNA. Za
što su se partizani borili ostaje pitanje za raspravu, no to svakako nije bila
niti demokracija, niti Hrvatska država. I, suprotno onom što smo čuli u
Jasenovcu, jedini temelj suverenosti Hrvatske je Domovinski rat, a ne nikakva
antifašistička borba, jer Hrvatska iz nje nije izašla kao suverena država. Koja
kao takva s ustašama nema ništa, iako joj se to sustavno podmeće. A nema ni s
partizanima, ako ćemo pravo.
No, Milanović je priznao o čemu se u Jasenovcu zapravo radi rekavši kako "kako
ne treba politizirati ovakve događaje, ali to je bit politike". Upravo tu leži
suštinski problem ovih komemoracija: one su politizirane. One nisu odavanje
počasti žrtvama, nego prilika za apologetsko pravdanje komunističkog terora
navodnim komunističkim "antifašizmom", prilika za nametanje kolektivne krivice,
i prilika Pupovcu za amnestiranje srpskog fašizma devedestih. Radi se zapravo o
svojevrsnoj emocionalnoj ucjeni Hrvata, ne o pijetetu spram žrtava. Ne radi se
tu o "ustašama i partizanima", naivan je tko to misli. Radi se o tome da je
Jasenovac postao mjesto veličanja komunističke diktature, ali i mjesto za
izvrtanje priče o tome što fašizam stvarno u svojoj biti jest: bolest društva,
patološki odgovor nacije na nenormalnu situaciju. Onakva bolest kakvu smo
vidjeli krajem osamdesetih u Srbiji, i koja još nije zaliječena.
Gdje je u svemu tome nestao pijetet žrtava? Nigdje, pijetet žrtvama Jasenovca
su davno oduzeli politikanti poput Viktora Novaka, autora brojke o 700.000 Srba
stradalih u Jasenovcu (iako ih je, prema službenim podacima SFRJ a i današnje
Srbije, u ratu stradalo oko pola milijuna, računajući poginule u napadu na
Jugoslaviju 41, civile, četnike, i partizane tijekom sve 4 ratne godine u
cijeloj Jugoslaviji, ne samo NDH). Tu brojku neki u Srbiji i dalje ponavljaju,
Vučić primjerice, zanemarujući da upravo licitiranje i ciganjenje oko broja
žrtava oduzima bilo kakav pijetet komemoraciji. A i neki prisutni na
komemoraciji očito vole licitirati brojkama.
Upravo je Jasenovac poslužio kao
okidač rata devedesetih, pokretač masovne antihrvatske histerije u Srbiji koja
je poslužila kao psihološko propagandna priprema za rat. "Oni su nas ubijali u
Jasenovcu, na milijune, imamo moralno pravo osvetiti im se", glasila je poruka.
Odnosno, "svaka Hrvatska država je intrinzično ustaška i genocidna spram Srba,
što se vidi iz Jasenovca, i mi moramo silom spriječiti njeno stvaranje".
Lešinarenje na žrtvama Jasenovca kako bi ih se zloupotrijebilo za sijanje
sjemena novog rata i mržnje je zapravo zapečatilo svaku suvislu raspravu o
žrtvama Jasenovca, i svaku mogućnost da komemoracija bude upravo to:
komemoracija. Ona je jedan od središnjih događaja političkog života u Hrvatskoj,
govori svake godine izazivaju kontroverze, ali upućuje na još nešto: dok se
velika pažnja pridaje godišnjici proboja zadnjih logoraša iz Jasenovca, njih oko
600, godišnjica prvih demokratskih izbora, koja pada tek koji dan ranije,
prolazi uz zaborav.
Da se radi o idelogiji a ne pijetetu, potvrdio je Milanović koji je pročitao
dio Ustava koji kaže da se država Hrvatska temelji na ZAVNOH-u, a ne na NDH, te
napomenuo kako je Bleiburg mjesto žala i komemoracije propasti NDH. Time zapravo
pokušava prikriti činjenicu da je Jasenovac postao mjesto žala i komemoracije
propasti SFRJ i komunizma. Postoji očita tendencija da se poveže NDH s današnjom
Hrvatskom i onim što se u njoj događa, što je vidljivo iz govora u kojima se
svake godine vuku paralele između NDH i "fašizma u današnjoj Hrvatskoj". Što se
tiče Ustava, bar nije rekao da se Hrvatska temelji na antifašizmu, jer to u
Ustavu nigdje niti ne piše. Zanimljivo kako antifašisti vole isticati kako u
Ustavu piše da se Hrvatska temelji na antifašizmu, iako to u Ustavu ne piše
nigdje. Spominju se tek odluke ZAVNOH-a iz 1943., dakle ne antifašizam kao
ideološka odrednica već političko tijelo, ratna vlada koje je pravna preteča
vlade SRH, i vlade RH. Nekako im uvijek promakne nastavak rečenice, gdje se
spominje da se Hrvatska temelji "i odbacivanju totalitarnog komunističkog
sustava". Što se "antifašističkih temelja Hrvatske" tiče, oni doduše postoje,
plitko zakopani po raznim jamama, i izrone manje-više gdje god se zabode lopata
u zemlju.
Tko o čemu, Pupovac o fašizmu u
Hrvata
No ono što je neprihvatljivo je to da
Pupovac u Jasenovcu govori o hrvatskom fašizmu,
apostrofirajući povike "za dom spremni", a istovremeno
ima krajnje apologetski stav o srpskom fašizmu koji je
doveo do Domovinskog rata. Ne zato jer bi se i on
trebao ispričavati za prošlost, iako nas stalno tjera
na to, nego prije svega zato jer cijeli vrh srpske
države sačinjavaju četnički vojvode, i sudionici u
pohodu na Hrvatsku, koji se po karakteru nije
razlikovao od njemačkog nacizma četrdesetih. Fašizam
nije vikanje "Za dom spremni", to je bolest koja
zahvaća nacije koje se nađu u dugotrajnoj bezizlaznoj
situaciji, on se rađa nakon dugotrajnih kriza, kao
rezultat neostvarenih nacionalnih težnji.
Povjesničari se uglavnom slažu da uzroci pojave nacizma u
Njemačkoj leže u ponižavajućim uvjetima Versajskog ugovora, i krizi Vajmarske
republike, egzistencijalnoj nesigurnosti, hiperinflaciji, nezaposlenosti. Upravo
u takvoj situaciji se našla Srbija osamdesetih, strpana u Jugoslaviju čime je
izgubila nacionalni suverenitet koji je imala od Karađorđa, nezadovoljna
fedaralizmom i "ponižavajućim Ustavom iz 1974? i time što je de facto izgubila
svoju državnost u SFRJ. A hiperinflacije i pada standarda u Jugoslaviji
osamdesetih, i vječne krize kojoj se nije vidjelo kraja, se valjda sjećamo. Rat
devedesetih nema izravne veze s padom socijalizma, ali ima s njegovim
neuspjehom. On je počeo još memorandumom SANU iz 1986.Ukratko, Pupovac vidi
trunke fašizma u hrvatskom oku, ali ne vidi balvan u vlastitom.
Pupovac nikad nije okarakterizao
agresiju na Hrvatsku kao produkt samoniklog, autohtonog srpskog fašizma. On i
dalje ide politikantskom logikom kako su Hrvati vječni ustaški i fašistički
sumnjivci, dok su Srbi nesporno antifašisti. Jasenovac koristi kao
ispostavljanje računa Hrvatima, kao podsjećanje na moralni dug koji nikad, poput
lihvarskog, neće biti u cijelosti isplaćen. Time ujedno amnestira zločine srpske
strane u zadnjem ratu, jer - koliko god da je Hrvata pobijeno u ime
velikosrpstva, mi ćemo njima bivi "vječni dužnici". Ako se Srbima i zalomi kakav
osvajački rat, to je slučajno, ako nacisti okupiraju Jugoslaviju i odluče
osnovati NDH, to je autohtoni hrvatski fašizam. No, fašizam se može pojaviti,
steknu li se uvjeti, u bilo kojoj zemlji, ma kako civilizirana bila.
Kako rekoh, to je bolest društva - a ne osobina pojedinca. On se zasniva na
psihologiji mase: kako su Freud, Gustave le Bon, i ostali koji su izučavali taj
fenomen koji je u korijenima fašizma lijepo objasnili, pojedinac ima svoj
moralni kod, preko kojeg ne može prijeći. Međutim, u masi ponesenoj snažnim
emocijama, gubi se svaka moralna inhibicija. Ljudi koji sami za sebe nisu u
stanju počiniti ni najmanji zločin, zaštićeni anonimnošću koju pruža masa na
stadionima, ili na skupovima poput onog na Gazimestanu, postaju u stanju uraditi
stvari koje su i njima samima nezamislive. Pupovac opominje Hrvate da se ne vade
na "sile osovine", no Srbija se za zadnji rat nema na koga vaditi. A što se tiče
nacizma u Hrvatskoj, nesporno je da se NDH nije razlikovala od drugih okupiranih
država, uključujući Srbiju, tijekom Drugog svjetskog rata.
No, dok za logore na tlu Srbije u kojima nije pobijeno ništa
manje Židova a ni mnogo manje Srba, postoji izgovor "da su to bili njemački
logori" - srpska žandarmerija bi samo pohvatala Židove po Beogradu i predala ih
Nijemcima na vratima logora Sajmište, i nije valjda imala pojma što tamo s njima
rade - dotle se Jasenovac gleda kao na "hrvatski logor", iako je i on produkt
nacističke okupacije. A bitna razlika između Hrvatske i drugih zemalja u kojima
su takvi logori postojali, poput Francuske, je ta što je Hrvatska imala za
Drugog svjetskog rata stanovit oblik državnosti, pa se tako to zloupotrebljava
kako bi se stavio znak jednakosti između hrvatske države i nacizma. I to najviše
od onih koji su zadnji koji bi o fašizmu imali što govoriti.
Od činjenica o Jasenovcu ne treba bježati, ali ih se ne smije
krivotvoriti kako bi se pravdali osvajački pohodi devedestih, ili neki novi
budući. Na žalost, umjesto mirnog odavanja počasti, sastali su se "antifašisti"
kako bi izvlačili duhove prošlosti. Lustig ima pravo pričati o Jasenovcu, ne
spominjući Omarsku i Keraterm, kao bivši zatočenik Jasenovca. Pupovac nema to
moralno pravo. Lustig je međutim izviždan, jer ga je poslala Kolinda Grabar
Kitarović, koju kao predstavnicu državotvorne struje u hrvatskoj politici
okupljeni očito smatraju neprijateljem. S druge strane, neki su dočekani s
aplauzom. Ta ekipa očito uživa u ovacijama na mjestu gdje bi se trebalo šutke
pokloniti svima koji su tamo ubijani, i to po svemu sudeći sve do 1948.
Stadionska navijačka atmosfera zapravo više podsjeća na fašizam kao takav, nego
na odavanje počasti njegovim žrtvama.
Položiti vijenac i šutke se pokloniti trebalo bi biti dovoljno
svakom normalnom čovjeku. Normalan i kulturan čovjek usporedit će odavanja
počasti i govore u Katynu, Auschwitzu, Srebrenici i na Ovčari s ovim cirkusom u
Jasenovcu pa će mu biti jasno o čemu se tu radi.
Marcel Holjevac, www.dnevno.hr
(107) |