Oko podneva sam došao kod prijatelja, u njegov novi
lokal, u najužem centru Zagreba. Sjedili smo za stolom s
još dvije osobe (čiji je identitet poznat policiji),
kada nam je pristupio stariji gospodin, u godinama.
Prišao mi je i pružao ruku te rekao: "Ja sam Stipe."
I ja sam pristojno uzvratio: "Ja sam Velimir,
poštovanje." Čovjek je odmah nastavio čudnim tonom: "Ti
mene ne poznaješ, ali znaš sve o meni!"
Nije mi bilo jasno je li čovjek samo
uvrijeđen što ga nisam prepoznao ili se radi o nečemu
drugom. No, ubrzo je sve postalo jasno: "Ja sam
Stipe Milanović, o mojim sinovima pričaš gluposti u
emisijama!" Na to sam mu odgovorio da se ne radi
o glupostima i da su njegovi sinovi ti koji rade
gluposti. Uzrujani starac iskreno se nadovezao: "Rekao
sam Kreši da tebe i Malića treba dati prebiti na
mrtvo, ali mi je on rekao da ne sad, jer bi to loše
odjeknulo, s obzirom da se radi o medijskim osobama!"
Uslijedilo je još nekoliko uvreda na račun kolege
Gordana Malića i njegova brata, spominjalo se i
Karamarka i Milanovićeve pretke koji su se kao
partizani borili na Sutjesci, a upečatljiv je bio i
još jedan dio: "Kad dobijemo izbore, uzet ćemo ti
Bujicu, neće te više biti na televiziji!" Ja sam
mu samo rekao da kad izgube izbore - da bi njegovi
sinovi mogli završiti u Remetincu.
Vlasnik lokala u kojem se dogodio
susret i ispred kojeg je izrečena prijetnja, rekao mi
je da Stipe Milanović u zadnje vrijeme tamo često
svraća i svađa se s konobarima. Jednog mladog
Hercegovca čak je vrijeđao riječima što ima tu
tražiti, da je njegova domovina Hercegovina, a ne
Hrvatska! Mladić mu navodno nije ostao dužan i rekao
mu je da se on poput njegova sina, ne školuje u
Bruxellesu, nego u Zagrebu. S obzirom da mi se žurilo
na ručak s prijateljima, s vlasnikom lokala samo sam
kratko prokomentirao riječi Stipe Milanovića. Rekao mi
je da ovaj nije baš sav svoj i da je to poznata stvar
te da je najbolje sve pustiti na miru.
Ja sam ipak nešto kasnije iz auta nazvao kolegu Gordana Malića.
Malić mi je rekao da se Stipin sin Krešimir Milanović druži s nekim opakim
ljudima i da je ipak najpametnije cijelu stvar prijaviti policiji. Podsjetili
smo se na emisiju u kojoj je ne tako davno, gostovao i otkrio veze Krešimira
Milanovića s ljudima bliskim krim-miljeu. Govorilo se tu i o prljavim poslovima
prve obitelji, kaznenim prijavama koje stoje u ladicama, o dužnosnicama koje su
zbog Krešimira Milanovića dobile otkaz u Poreznoj upravi, policiji koja ne smije
postupati protiv premijerova brata, Slavku Liniću koji je zbog njega morao
otići.
Bilo je i nekih drugih - lijevo
orijentiranih kolega, koje sam nazvao ovo popodne da
ih pitam za Stipu Milanovića. Većina njih rekla mi je
da "nije čist". Denis Kuljiš čak je rekao da je riječ
o "kliničkom slučaju" i spominjao neke "nasljedne
bolesti". Međutim, svi su se ipak složili u jednom:
ako je s Krešom Milanovićem pričao o premlaćivanju na
mrtvo Malića i mene - onda to svakako treba prijaviti
policiji. Pa ako je uistinu lud, neka kažu da je lud i
luđaka nek' sklone s ulice (onog iz Banskih dvora
sklonit će i onako birači), a ako nije lud - onda neka
odgovara za prijetnju.
Na kraju, nazvao sam i odvjetnika
Vladimira Terešaka. Savjetovao mi je da svakako odem
na policiju i sve prijavim, što sam i učinio.
Ali pazite kako: prvo sam otišao u Heinzelovu. Na porti sam
predao osobnu i kada sam rekao da želim prijaviti prijetnju i o kome se radi -
policijski službenik nekome je telefonirao i rekao mi: "Trebate otići u
Maksimir, nemamo ovdje danas ljudi za to!"
Otišao sam u policiju u Petrovoj (Maksimir). Tamo su mi opet
uzeli osobnu, zapisali me, pitali tko mi je prijetio i rekli da pričekam.
Policajac sa ulaza telefonirao je desetak minuta. Izlazio je unutra - van. Nakon
toga je rekao da nemaju dovoljno ljudi, jer je bila neka provala i da bi sve
moglo potrajati. Rekao sam da ću ipak pričekati. Ubrzo je došla jedna mlađa dama
u plavoj uniformi i pitala me: "Tko vas je poslao kod nas?" Rekao sam:
"Heinzelova." Onda se nasmijala i rekla: "Otiđite na Strossmayerov trg!"
Pokupio sam se i otišao. Dok sam izlazio s parkinga, policajac s
porte izašao je van i opet nekome telefonirao te gledao kako odlazim. Na
Strossmayerov trg došao sam u 18:00 sati. Opet sam predao osobnu i rekao im za
prijetnju. Kada sam rekao tko mi je prijetio, policajac na porti pitao me imam
li svjedoke i gdje su mi dokazi! Rekao sam mu da bih ipak o tome razgovarao sa
službenikom koji će sastaviti zapisnik i da želim podnijeti Kaznenu prijavu.
Čekao sam još pola sata. Nakon toga se napokon pojavio policijski službenik,
čije ime iz korektnosti ne želim javno iznositi. Trudio se biti profesionalan,
iako su ga svako malo na mobitel i fiksni telefon nazivali "nadređeni".
Izlazio je iz sobe i konzultirao se. Nakon sat i nešto sastavili
smo zapisnik i Kaznenu prijavu. Tražio sam kopiju, međutim, rečeno mi je da je
ne mogu dobiti. Nakon toga sam tražio da mi daju barem potvrdu o zaprimljenoj
prijavi, na što su mi rekli da mi trebaju biljezi od 20 kuna. A biljege nisam
imao gdje kupiti jer je već prošlo 20:00 sati i subota je na večer. Tražili su
me i da potpišem nekakvu "Izjavu o tajnosti izvida" kojom bih se obvezao da o
svemu ovome ne smijem javno govoriti. Naravno, rekao sam im da to ne želim
potpisati. Nakon višekratnog odbijanja i još jedne "telefonske konzultacije" s
"nadređenima" pristali su da na papir napišu: "ODBIO POTPISATI".
Sve ovo objavio sam, jer shvaćam da je
javna objava cijelog slučaja moja najbolja obrana. Ako
se bilo što dogodi kolegi Gordanu Maliću ili mojoj
malenkosti - da znaju ljudi od kuda vjetar puše. U
ponedjeljak će i odvjetnik Vladimir Terešak podnijeti
u moje ime Kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu.
Vjerujem da će policija korektno i profesionalno
obaviti svoj posao - ako ne prije, onda za mjesec
dana.".
Velimir Bujanec, Facebook
www.hkz-kkv.ch
|