Kako se ne bi uzoholio, rimskog je pobjednika (cara ili vojskovođu) pri trijumfalnom povratku u Rim pratio rob koji ga je neprestano upozoravao na njegovu prolaznu narav, riječima: "Caesar, hominem te esse memento!", što bi u prijevodu značilo "Cezare, sjeti se da si čovjek". Međutim, naš predsjednik Vlade, Zoran Milanović, svojom ohološću, nadmenošću i arogancijom prema svima onima koji se s njegovim mišljenjem ne slažu, nadilazi i samog Cezara. S jednom velikom razlikom. Milanović, za razliku od Cezara, ne može imati svog roba (barem ne u izvornom smislu te riječi), jer je i on sam rob svojih briselskih i inih gospodara naše svekolike zbilje. Neovisno o tome ili baš usprkos tome, Milanović je, kao odabrani i vjerni aparatčik, i toliko uvjeren u svoju nedodirljivost i zaštitu koju očigledno uživa. Ali, svemu jednom dođe kraj.

Naš je premijer u svojoj oholosti pomalo izgubio orijentaciju. Zamjerio se i braniteljima i crkvi i radnicima i seljacima. Ne samo zbog svoje nesposobnosti, već, rekao bih, možda čak i više zbog svog ignorantskog stava prema tim "nižim" slojevima društva od kojih je toliko daleko udaljen. Upravo ta njegova neosjetljivost za običnog, malog čovjeka koji, osim svoga poštenja i eventualno rada ukoliko ga još ima, ništa drugo niti ne posjeduje, stvorila je opravdani gnjev naroda koji samo čeka neku političku opciju da taj gnjev kanalizira i omraženu vlast na nadolazećim redovnim ili prijevremenim parlamentarnim izborima detronizira.

Od arogancije i agresije do političke umjerenosti

Svjesni činjenice da Milanovićev podignuti gard napram svoga naroda dugoročno predstavlja krah politike koju on vodi i predstavlja, s malom mogućnosti da se ikada više vrati na hrvatsku političku scenu, Milanović je nedavno od svojih mentora savjetovan da "spusti loptu na zemlju" i "podigne ručnu" jer će svojom neobuzdanom naravi i grubom retorikom uprskati sve ono što kreatori hrvatske zbilje već godinama uspješno čine, a to je eutanazija domoljubne Hrvatske i pretvaranje iste u bezlično građansko društvo.

Milanovićevo stišavanje političke strasti već je postalo vidljivo i na prošlotjednom zasjedanju Sabora kada se, iako s mukom, uspješno suzdržavao oštrije reagirati na napade jalove HDZ-ove oporbe, uglavnom istih onih ljudi koji su se imali priliku dokazati u osam godina vladavine Hrvatskom prije "Cezara" Milanovića.

Hrvatske oporbene stranke moraju biti spremne na takav retorički zaokret, ne samo premijera već i predsjednika Ive Josipovića, koji, usprkos pojedinim političkim i medijskim naivcima, u svojoj osnovnoj raboti djeluju vrlo koordinirano i uvijek će podržati jedan drugoga kada je u pitanju njihov opstanak na vlasti. Naš vladajući državnički dvojac sinkroniziranom smekšanom retorikom sada nastoji otupiti oštrice koje se na njih odapinju s desna. Oni pokušavaju primiriti političke strasti koje su prethodno sami uzburkali do razine incidenata i uzavrelog narodnog bunta.

Sjetimo se samo novog mučenja Vukovara kroz prljavo, smišljeno, prekonoćno postavljanje ćirilićnih natpisa na zgrade državne uprave, na brutalno svrstavanje i obrušavanje vlasti na inicijatore i pobornike referenduma o braku, na gaženje hrvatskog dostojanstva i ponosa kroz puzanje pred srbijanskim političarima i njihovim protuhrvatskim izjavama i potezima glede "ugroženosti" srpske nacionalne manjine u RH i gaženja prava na samo ime Hrvatima u Vojvodini. Stoga Josipović i Milanović, svjesni narodnoga gnjeva, sada počinju glumiti političke "pudlice" koje svima žele dobro te, ne reagirajući istom mjerom na sve oštriju Karamarkovu retoriku, puštajući ga da se ispuše i na njima iskali, žele hrvatsku političku desnicu prikazati vukovima žednim krvi, koji osim režanja ni za što drugo nisu niti sposobni. Suprotno tome, sebe nastoje prikazati racionalnim, staloženim političarima koji nude stabilnost umjesto anarhije. Takvim svojim ponašanjem Milanović i Josipović žele na svoju stranu pridobiti, osim političkog centra za koji misle, po meni pogrešno, da ionako njima pripada, i onaj dio birača desnog političkog spektra koji su "kratkog pamćenja" ili su jednostavno politički nepismeni.

Nužan je oprez ali i strateški preustroj domoljubne političke scene

Oporbeni hrvatski političari morali bi ozbiljno razmisliti o novoj taktici vodećeg ljevičarskog dvojca jer ona nije nimalo naivna ni bezopasna. Hrvatske domoljubne snage morale bi ići u formiranje dva desna koalicijska tabora, jedan pod vodstvom HDZ-a, a jedan formiran od drugih, do sada politički ne potrošenih i, u korupcijskom i drugom negativnom smislu, nekompromitiranih ljudi i njihovih manjih stranaka, poput Hrvatske zore, HRAST-a, Zavjeta za Hrvatsku, ABH, Obiteljske stranke.

To nije puko rasipanje glasova desnice, kako će neki naivci vjerojatno reagirati na ovaj prijedlog. Upravo suprotno. U biračkom tjelu općenito, a i unutar samoga HDZ-a i sada ima i bit će priličan broj ljudi koji Karamarku ili HDZ-u nikada neće dati glas. Oni će radije apstinirati ne želeći svoj glas, što je i razumljivo, dati ljevici, a da nikakve druge realne desne alternative nemaju. Stoga bi još jedan čvrsti desni blok (nikakvo izborno soliranje ne dolazi u obzir) imao i za takve razočarane ljude svoj puni smisao i pridonio bi smanjenju broja neizašlih desnih birača, a sve to imajući u vidu i disciplinirani odaziv ljevo nastrojenog biračkog tjela koje za svoju partiju uvijek glasa vjerno, što je i razumnjivo, jer ova striktno provodi u djelo sve ono za što se i zalaže. Osim toga, dva desna bloka u nekakvom budućem političkom preslagivanju snaga mogu međusobno koalirati ukoliko je to nužno radi svrgavanja trenutačne protunarodne neojugoslavenske vlasti. Opće dobro i spas hrvatske nacije mora biti iznad bilo čijeg osobnog interesa ili animoziteta ovog ili onog političkog lidera.

Ljevica je u Hrvatskoj to već davno shvatila. I ne samo to, SDP lukavo stvara drugi ljevi politički blok kroz formiranje stranaka ORAH, bivše ministrice Holy, Nacionalnog foruma, Josipovićevog miljenika Gabrića, a tu su i Laburisti bivšeg jugoslavenskog sindikaliste Lesara. Neovisno o tome koja će od tih stranaka samostalno izaći na izbore (moguće samo Laburisti jer se za to osjećaju dovoljno snažni usprkos lošim rezultatima na lokalnim izborima), SDP će uvijek moći računati na njihovu potporu u formiranju buduće vlade i njenim ključnim političkim potezima. Naravno i prvenstveno, uz potporu HNS-a i IDS-a kao temelja kukuriku koalicije. To se vidjelo i pri pokušaju izmjene Ustava, kao i referenduma o braku gdje su se i Mirela Holy i laburisti bezpogovorno svrstali uz kukurikavce bez obzira što ih u Saboru ne štede u svezi gospodarske problematike.

Crvena ideologija je uvijek jedinstvena oko onih ključnih strateških pitanja o poziciji Hrvatske kao samostalne države, gdje se onda osvajanjem vlasti ta samostalnost nemilice rastače. Hrvatski domoljubi u političkom smislu još uvijek mogu učiti od vladajućih ostataka rigidnog jugoslavenskog partijskog sustava, barem kada je tehnologija vladanja u pitanju. I kada su u pitanju strateška pitanja o hrvatskoj samostalnosti, ali u za nju pozitivnom smislu, naravno.

Dobronamjerni savjet našim idealistima

Za one naše političare koji se pomalo naivno protive umjetnoj podjeli na ljeve i desne računajući kako je ljudima već svega dosta, u čemu su ljudski gledano potpuno u pravu, treba ipak naglasiti kako je politički realitet u cjelokupnoj demokraciji zapadnoga tipa ustrojen upravo na takvoj podjeli. Mi tu nismo izuzetak. Jer političari i političke stranke nemaju drugog načina izraziti svoje interese osim kroz različit svjetonazor, ideologiju i sl. U protivnom ne bi bili originalni i prepoznatljivi. Da nema ideološke podjele, politika bi se svela na otvorene međusobne sukobe krupnog kapitala, a što bi u konačnici rezultiralo krahom njihovih interesa i pozicija. Kroz politiku njihovi su interesi javnosti "zamagljeni", a pozicije očuvane.

Zato su pojmovi "ljevo" i "desno" jedino raspoloživo oruđe u rukama političara kojim oni pokoravaju mase koje o krupnom biznisu ionako ništa ili vrlo malo znaju. Najbolji primjer jest i sadašnja tragična ukrajinska zbilja u kojoj se ljudi ne tuku zbog gladi, već zbog ideologije. Jedni su za eurounijsku liberalnu Ukrajinu, a drugi za prorusku tradicionalnu Ukrajinu. A iza jednih i drugih prikriveno stoji isključivo interes krupnog kapitala koji želi ili zadržati stečene pozicije ili zadobiti novo tržište, ovisno iz kojeg kuta, odnosno strane svijeta promatramo.

Istina je, na žalost, da samo ideologija pokreće ljude te ih potiče na akciju. A političari koji u politici traže istinsko poštenje i čistoću, prije ili kasnije će se suočiti s realnošću. Bolje prije jer će tako, uz manje počinjene štete, spoznati žele li se politikom uistinu i baviti ili to trebaju prepustiti nekom drugom.

Autor: Zoran Meter
Dnevno.hr