Duh i trezori tih pomalo zaboravljenih sjećanja pomažu
nam da ne zaboravimo na sve izglednije opasnosti kako
bismo osigurali samoobranu i kako ne bismo još jednom
postali žrtvama onih koji nas žele prevariti,
iznevjeriti i uništiti. Upravo stanje memorije i vjere u
Božju providnost pomoglo je, između inih trezora,
održati u životu nadu hrvatskog naroda, njegov duh i
želju za samoodržanjem kroz vjekove i kroz olujna
vremena, duh i želju koji su mu pomogli da nakon silnih
i kompliciranih putešestvija ponovo zadobije svoju
slobodu. Upravo onu slobodu što su mnogi časni Hrvati i
Hrvatice, u simbiozi s Crkvom u Hrvata, platili svojim
životima, patnjama, progonima, na oltaru Domovine, na
oltaru Kristove Crkve.
Danas ponovno politička i izvršna vlast, njezini
čelnici i sam predsjednik hrvatske Vlade Zoran
Milanović igraju se memorijom našeg naroda, na
stanovit način rugajući joj se i optužujući one koji
su stvorili i zadobili tu slobodu u zajednici s Crkvom
u Hrvata, za ni manje ni više - zločine!
Da, stvoriti Hrvatsku za pomahnitale šupljoglavce,
dakako, zločin je, a abolicija svih počinitelja
najmonstruoznijih zločina koji su učinjeni spram
hrvatskog naroda i protiv svih onih nedužnih žrtava
koji su težili hrvatskoj nezavisnosti, to nije
vrijedno spomena, to je tek banalna činjenica!
Vlada je skupina nesposobnjakovića
Danas se, ponovno, pokušava napraviti paralela
između legitimnih državotvornih nastojanja i onoga što
je bila višedesetljetna opresija i zločini brojeni nad
više stotina tisuća nevinih hrvatskih žrtava, što su
bili progoni hrvatskog pučanstva diljem svijeta, s
kazamatima prepunim domoljubima, a s ciljem da se
iskorijeni i zatomi hrvatski duh i zbiljnost. Crkva u
Hrvata i njezini dični kardinali bili su, dakako,
perjanica otpora, jučer, danas i sutra, fakat koji ne
ostavlja ni trunka sumnje.
Crkva u Hrvata i njezini dični kardinali
proglašavani su zločincima, jučer i danas, od
istobojne odnarođene političke strukture, ove koja
drži svu izvršnu vlast danas i one koja je držala
hrvatski narod u jugoslavenskoj tamnici gotovo pet
desetljeća. Premda je svakoj razumnoj i iole politički
promišljenoj osobi jasno kako su upravo Crkva i
kardinali bili ponos i nada svog hrvatskog naroda jer
oni su dično držali ponos i gard nacije, u zajedništvu
sa svim hrvatskim svećenstvom, obnavljajući nadu i
vjeru koja je otvarala sve putove prema konačnoj
hrvatskoj slobodi.
Igrati se s ovim istinama i lošom memorijom, vrlo je
riskantna i, dakako, politički vrlo problematična
rabota. Takve paralele može postavljati samo jedan
politički netalentirani diletant, kojemu i posljednji
vrabac na grani u Hrvatskoj zna ime. Kako ne bi bilo
zabune i nedoumica, naravno, njegovo je ime Zoran
Milanović, sadašnji predsjednik hrvatske Vlade!
Već prilično vremena svakom ozbiljnom Hrvatu jasno
je da su vođeni Vladom diletanata, netalentiranih
političara, lišenih najosnovnijih znanja, kako
gospodarske teorije, tako i gospodarske prakse,
neadaptiranih za vrijeme u kojem živimo. Oni nisu u
stanju vratiti vjeru u gospodarski prosperitet,
psihološki pripremiti pozitivan trend boljitka,
senzibilitet za demokratsku većinu mišljenja u narodu,
konačno, vratiti vjeru u pošten rad i pošteno stvorene
plodove rada.
Vlada je kao skupina nespretnjakovića, ideološki
zadojenih aparatčika, izabrala za geslo svog rada
diverziju, težeći kamuflažama zamračiti svu ozbiljnost
gospodarske katastrofe, koja je nazočna u svim
vidovima i pokazateljima gospodarske aktivnosti, koja
iz dana u dan postaje sve teža i teža, vodeći prema
ponorima i hrvatske građane i hrvatsku državu.
U vremenima takvih stanja svaki bi razuman
političar, s minimalnim političkim instinktom, tražio
putove suglasja, konsenzusa gospodarskih, političkih i
socijalnih čimbenika države, pozivajući ih na svu
ozbiljnost situacije u traženju zajedničkih putova
izlaska iz krize.
Oni, pak, traže u tom istom vremenu egzaltacije
nerazumlja, javnih prozivki i vrijeđanja u
predstavničkom domu, vrijeđanja prvaka u športskim
klubovima, sudaca koji sankcioniraju njihov
diletantizam vladanja, u progonu časnih državotvornih
hrvatskih glazbenika, brinući o problemima statistički
nesignifikativnih skupina, prolongirajući zakone na
neutemeljenim pravnim formama, rasprodajom javnih
temeljnih resursa, svega onog što nazivamo uvriježenim
nazivom obiteljsko srebro države, izazivljući javna
zgražanja.
Njihove akcije može se mirne duše okarakterizirati
kao javno institucionalizirano teroriziranje većinske
populacije od strane Vlade i njezinih čelnika.
Svečanost ulaska u EU kao polučetnički dernek
Vlada i Predsjednik Republike čak su i ulazak
Hrvatske u Europsku Uniju banalizirali. Milanović i
Titov gardist Ivo Josipović pretvorili su ga u
polučetnički dernek, ideološkog naboja, koji su
ozbiljni i povijesni partneri Hrvatske s njihovim
čelnicima zaobišli! Kako su državotvorna hrvatska
javnost i hrvatski branitelji gledali na taj čin u
kojemu je u prvi plan stavljen četnički vojvoda, vidi
se i po kojim su široke narodne mase
nazočile, tek koja tisuća SDP-ovaca, dok je koncert
uoči tog dana hrvatskog nacionalnog tribuna Marka
Perkovića Thompsona popratilo na prepunom poljudskom
igralištu više od 50 tisuća nazočnih.
Kad bi premijer bio politički pismen, mogao bi taj
fakat promeditirati. Umjesto postavljanja pitanja
samom sebi, on šalje policiju na pretres Thompsonova
stana jer što taj 'terorist' smjera, kakvog li to
oružja on skriva kad je, kao od šale, u stanju
prikupiti tridesetak, pedesetak a zašto ne sutra i
stotine i milijune Hrvata iz Domovine i dijaspore na
obranu hrvatskog nacionalnog digniteta koji
Milanovićeva Vlada svesrdno i u različitim formama
stavlja upitnim? Najava represije koju je hrvatski puk
osjetio na svojem tijelu vidno se približuje, konačno
'kralj je gol'!
Tko pametan može u jednoj izrazito monolitnoj
katoličkoj državi predlagati i donositi zakone koji
zadovoljavaju interese statistički nesignifikativnih
skupina umjesto da Vlada vodi računa o interesima
većine, njezinim vjerskim i religioznim osjećajima,
tko pametan može optuživati neutemeljeno, bez
podastrtih argumenata, Crkvu za zločine na službenim
sjednicama Vlade u vremenu kad je konsenzus svih
građana, više nego ikad ranije, postao raison d'etre
države!
Dok gotovo sve europske države pokazuju trendove
oporavka od krize, definitivnog izlaska iz kriza,
recesija, Hrvatska sve više pokazuje još veću
osjetljivost sa silaznom tendencijom, što vidno
svjedoči o netalentiranosti vladajućih struktura koje
nisu u stanju programirati viziju oporavka, izlaska iz
krize, proizvesti psihološki pozitivan trend u narodu
i gospodarstvu, tražeći potporu za razumijevanje,
okupljanja oko esencijalnih problema hrvatskog
društva, kad bi kojim slučajem imala viziju oporavka.
Problem je u Vladi i njezinu Predsjedniku koji
jednostavno nemaju vizije što je Hrvatska danas i što
bi to ona mogla biti sutra. Dakle od njih narod ne
može očekivati nikakvo dobro, nikakvu pozitivnu i
zamamnu dobitnu soluciju.
Mislim da određeni broj ljudi čak i u samom SDP to
jasno osjeća i konačno javno svjedoči i shvaća. To je
pozornim analitičarima vidljivo i u tekstovima
objavljenih razgovora nekih od čelnika SDP-a i može se
valjano vjerovati da bi jedna od privremenih solucija
bila i smjena samog Milanovića koji nema upravljačkog
talenta, upravljačke karizme, izraženih radnih navika,
a isto tako ni stvarnog političkog osjećaja za
trenutak u kojem se država nalazi.
On nije ono što bi Francuzi kazali Homme d'Etat
(državnik), a po svim svojim do sada posvjedočenim
predispozicijama i vladajućim performancama, na
žalost, to nikada i ne može biti, iako bi Hrvatska
ovog momenta zapravo trebala dobiti za takvu funkciju
i s obzirom na stanje svojih gospodarskih performansi
i stanje gospodarskih javnih računa, jednog istinskog
Homme d'Etat. On je po svim elementima političke
prosudbe politički mrtvac, gubitnik na kraće i na
dulje vrijeme! Riješiti se njega čim prije, to postaje
stvar javnog dobra hrvatske države!
Ne postoji ništa što vrijeme vremenom ne izbriše
Zaboravljene uspomene, memorija, slijede nas dajući
našim spoznajama i procjenama određene pretpostavke i
komparativne elemente kojima se služimo u traženjima
istina, u nadi da će se takve spoznaje i rezoniranje
funkcionirati kao instinkt, kroz obranu autonomije
kritičkog duha kako bismo spriječili buduće žrtve,
zaustavili nerazumlje javnog ponašanja koje bi moglo
završiti na tragičan način za hrvatsku državu.
Sloboda se u načelu uvijek treba osvojiti. Ona se
osvaja na načine koji nisu uvijek priznati, ni
razumljivi za sve. Taj trezor memorije koji je u nama,
mogućnosti i osobnosti razmišljanja, autonomija
razmišljanja, daju nam snage da ustrajemo i
razobličimo sve forme koje stavljaju slobode upitnim
kako bi i tu teško stečenu slobodu Domovine spasili od
napasnika! Libera nos Domine od Milanovića i njemu
sličnih!
Pri tome, hrvatski narod ne treba gubiti nadu. Treba
se nadati i danas kao što smo se nadali vjekovima, ili
kako to Prometejeva forma kaže da 'ne postoji ništa
što vrijeme vremenom ne izbriše' (268), jer vrijeme je
taj esencijalan čimbenik i element koji nas tjera da
tražimo u memoriji sve do božjih prošlosti, kako bi
pravica zadobila stvarni osjećaj onima koji su
osjetili i osjećaju nepravdu.
Piše: Ante
Glibota,
redovni član Europske akademije znanosti, umjetnosti i
literature, Pariz
Hrvatski tjednik |