Pa, što se to događa s Dedakovićem, koji sa svojom
obitelji živi u Ferdinandovcu, nedaleko Đurđevca?
Kao prvo, teško je bolestan, a još
gora od svega je činjenica da je sramotno napušten,
gotovo od svih. Među prvima je, baš kao i Branko
Borković-Mladi Jastreb, trebao dobiti čin generala
Hrvatske vojske. Taj visoki čin nije dobio, ali zato
ga imaju drugi, čak i neki saborski zastupnici koji su
rat gledali samo putem malih ekrana.
Njegove nevolje počele su odmah nakon
okupacije Vukovara. Tada je, ako se sjećate, proglašen
prvim hrvatskim ratnim profiterom, tako da nije istina
da se baš to, kako navode mediji, pripisuje dr. Ivi
Sanaderu. Dedakovića su optuživali za sve i sva. To mu
je bila zahvalnost što je bio prvi kad je trebalo u
obrani Vukovara! Neki su govorili da je dezerter,
zatim da je jedan od onih koji je rušio tadašnje
vladajuće garniture, odnosno hrvatsku državu (sic!)!
Čak su ga i
uhitili, kao zadnjeg kriminalca (a to se dogodilo i
Branku Borkoviću!). Pod policijskom pratnjom sproveden
je u neku zagrebačku "kotlovnicu" koja je služila kao
tamnica i za hrvatske junake, a tamo je naprosto i
zvjerski premlaćen. Kad se dogodilo njegovo uhićenje
nakon okupacije Vukovara, u središnjem Dnevniku HTV-a
o njemu su govorili ružno, gore nego o bilo kojem
srpskom zločincu! Sjećate li se toga?
- U toj "kotlovnici", negdje na Lašćinskoj u
Zagrebu, obrađivala su me izvjesna gospoda - kaže.
Vele da je među njima bio neki Nikola Krišto, pa Zoran
Gaćina, dok se ostatka ekipe ne mogu sjetiti. Prije
nekoliko godina osobno me nazvao "gospodin" Gaćina i
zamolio da ga prestanem spominjati po pitanju
premlaćivanja, da mu to šteti biznisu!
Međutim, kakav je to dezerter bio Dedaković, kad je
po zapovjedi tadašnjeg zapovjednika Antona Tusa otišao
u Vinkovce, osnovao Operativnu skupinu
Vukovar-Vinkovci-Županja?
- Nisam otišao u Glavni stožer HV-a, nisam
"kidnuo" u "minhen-bojnu", ostao sam na zapovjednom
mjestu. General Tus, zamislite, ne sjeća se te
zapovjedi, premda ona postoji!
Kad je bio poput zadnjeg kriminalca na obradi u
Lašćinskoj, slomili su mu kičmu i nanijeli niz drugih
teških povreda. Što nisu tako "obrađivali" nekog od
zapovjednika srpskih vojnih postrojbi koje su napadale
Vukovar? Nisu mu dali ni tablete protiv bolova.
Jastreb se sjeća da ga je na tom "tretmanu" posjetio
general Kapular i da ga je pitao je li mu što treba?
Odgovorio je da mu trebaju tablete protiv bolova, a
ovaj je odgovorio da ih nema, okrenuo se i - otišao!
- Hvala mu na humanosti - kaže Dedaković.
Zahvaljujući medijima, ali i odvjetniku Zvonimiru
Hodaku koji se prihvatio njegove obrane, Jastreb je
završio na slobodi. Pretučen, izgažen. Nitko mu još ni
do danas nije uputio riječ isprike.
- Cijelo ovo vrijeme ostao sam negdje na
margini, a ono što je najžalosnije je to da u
Hrvatskoj još i danas ima ljudi koji me smatraju
veleizdajnikom i dezerterom, lopovom, kojeg je trebalo
zatući.
A kako danas živi vukovarska legenda?
Već smo
rekli da je teško bolestan, gotovo nepokretan. U
supruzi i djeci ima najveći oslonac (Djeca mu ne mogu
dobiti nikakvo zaposlenje!). Kad je jednom prigodom
pitao Vladimira Šeksa, inače generala Hrvatske vojske
(sic!), kad će i njemu dodijeliti taj visoki čin, on
je odgovorio da za to još nije vrijeme. Ako nije bilo
tada, onda neće biti nikada! A veliku nepravdu prema
vukovarskim braniteljima učinilo je sramotno izvješće
Manolića, koje je moja malenkost objavila u cijelosti
u knjizi Branka Borkovića-Mladog Jastreba "Rušitelj
ustavnog poretka". Nakon tog izvješća (optužnice),
Ivica Račan, zajedno sa Verom Stanić, napisao je novo,
vjerodostojno i istinito, ali ono nikada nije
prihvaćeno, a još manje objavljeno.
Mile Dedaković počeo nam je nabrajati bolesti koje
ima. Neke se vuku još od zatvaranja u zagrebačkoj
"kotlovnici". Nema što nema! Većinu lijekova i
liječenja mora sam plaćati. Ne može hodati. Tražio je
električna invalidska kolica jer ga supruga (sa svojih
60 kila) ne može gurati, ali dobio je - odbijenicu.
Spava u fotelji, jer nije u mogućnosti nabaviti ležaj
(krevet) kakav mu je prijeko potreban.
- Zdravstveni sustav je takav da mu se broji
svaka tableta, ne može dobiti ni dovoljno gaza za
previjanje rana, pa ih iskuhavam i peglam. Ne može
dobiti ni dovoljan broj trakica za mjerenje šećera,
bez obzira što je dr. Nikola Car sa Klinike "Vuk
Vrhovac" dao preporuku da mu se šećer mjeri šest puta
dnevno. Kad je prije tri godine izrazio želju da ode u
Vukovar, na obljetnicu okupacije grada, imala sam
tešku upalu pluća, pa sam tražila za supruga, koji
nije zdrav, medicinsku pratnju. Dobila sam negativni
odgovor - sestre i liječnici su zauzeti! Ove godine,
18. studenoga, nisu ga ni zvali da dođe, a ne bi ni
išao, jer se naprosto "raspada" - veli očajno
njegova supruga Tereza.
A kad vam nešto krene po zlu, onda tome kao da nema
kraja. Bavili su se proizvodnjom voća. Zadnje tri
godine i po tom pitanju bile su im užasne. Sve im je
propalo, a banke traže svoje. Pomoći niotkuda!
Kako vam možemo pomoći? - pitamo vukovarsku legendu
i njegovu suprugu.
- Ako nam netko iskreno želi pomoći onda neka
nađe, što prije, neku tvrtku koja se bavi prodajom
nekretnina. Sve što imamo, sve prodajemo! Više ne
možemo ni vraćati kredite, ali ni raditi. Ono što je
ostalo kao sjećanje na krvave ratne dane nalazi se
daleko od očiju. Kao da se ništa nije dogodilo, kao da
je Vukovar bio tek jedan običan san. Toliko sam
razočaran u sve, da mi više nije ni do života -
čuli smo od Mile Dedakovića - Jastreba, koji je bio
među prvima kad je trebalo.
Autor: Mladen Pavković
Izvor: braniteljski-portal.hr
|