Denis Kuljiš u članku pod naslovom Ratni zločini u
Sisku idu na njegovu dušu niz svojih napisanih laži
počinje tvrdnjom da je Đuro Brodarac bio ...gospodar
života i smrti u hrvatsko-srpskoj krajini iz koje je u
deset godina između dva popisa na početku i na kraju
devedesetih godina protjerano oko sedamdeset tisuća
ljudi.
Pri tom je
lažnim i izmišljenim pojmom hrvatsko-srpska krajina
imenovao teritorij Republike Hrvatske koji je u
vrijeme Domovinskog rata bio okupiran. Naime, taj
teritorij nikako ne može biti hrvatsko-srpski jer je
on, kao i svaki drugi teritorij u okviru Republike
Hrvatske, hrvatski. I tijekom rata on je bio hrvatski,
što su potvrdili svi mjerodavni hrvatski i međunarodni
dokumenti, ali je bio pod okupacijom Srba koji su
tvrdili da je njihov, srpski, što im, međutim, nijedna
država nije priznala.
Laž je, nadalje, da je s tog područja protjerano oko
sedamdeset tisuća ljudi, pri čemu Kuljiš misli
isključivo na Srbe, što je vidljivo iz rečenica koje
slijede. Istina je, međutim, da danas na tom području,
osim izbjeglih Srba, nema ni više tisuća ubijenih
Hrvata.
Sljedeća je njegova laž tvrdnja da je navodno
protjerivanje sedamdeset tisuća Srba iz Hrvatske
rekord u suvremenim balkanskim genocidnim ratovima.
Broj izbjeglih
Srba iz Hrvatske tek je na četvrtom mjestu u ratovima
koje su Srbi sami pokrenuli devedesetih, iza
Bošnjaka-muslimana, Albanaca i Hrvata. Sve žalosne
"rekorde" u protjerivanjima civilnog stanovništva drže
Srbi. I nisu to bili neki opći genocidni ratovi svih
zaraćenih strana. U svim tim ratovima jedini koji su
vodili genocidnu politiku bili su Srbi, ostali su se
branili i toj politici suprotstavljali, u skladu s
mogućnostima.
Nadalje, u
Hrvatsku se već vratilo više desetaka tisuća Srba
povratnika, ali zato u Republici Srpskoj - u kojoj
Kuljiš radi za Miroslava Dodika - nema povratka ni
Hrvatima ni Bošnjacima-muslimanima.
No, ono što Kuljišev članak čini posebnim, njegova
je tvrdnja o Sisku kao hrvatskoj mini-Srebrenici.
Tom tvrdnjom Kuljiš je dostigao vrhunac svoje mržnje
prema Hrvatima i udvorništva velikosrbima.
Pogledajmo, prije svega, činjenice o slučaju u
Sisku. Osumnjičeni za zločine pritvoreni su, jedan od
njih umro je, ali postupak protiv ostale dvojice
nastavlja se. I završit će. Njihovim oslobađanjem ili
osuđivanjem. Kada postupak završi, svi ćemo ga moći
komentirati, pa tako i Kuljiš, na temelju utvrđenih
činjenica. Nije to Kuljišu zabranjeno ni sada, ali
kako on to radi?
Između ostaloga, u tekstu navodi da je tada u
Sisku ubijeno 611 osoba, a od toga 595 Srba. Tu
je brojku preuzeo iz kaznene prijave koju je u ime
Zajednice Srba u Hrvatskoj 25. travnja 2007. protiv
gotovo cijele hrvatske Vlade demokratskog jedinstva iz
1991. podnio Milovan Škorić. Sud je prijavu odbacio,
za što je sigurno imao razloge.
No, da bi se vidjelo kakve je vrste i
kvalitete ta prijava bila, dovoljno je iz nje navesti
nekoliko redaka: .dok je ostalo prestrašeno
stanovništvo-civili protjerano iz navedenih sela, a
poslije toga kada su započeli neviđenu akciju u
Brđanima, i u tom selu ubili civila Stevana Simića,
kako bi nastavili etničko čišćenje u srpskim selima na
području Novske jedan Srbin je u Brđanima, pošto je
čuo vikanje i zapomaganje civila Srba, te pucnjavu iz
mitraljeza i gorenje kuća, ispalio je iz
puškomitraljeza u pripadnike specijalne jedinice
Gromovi i ubio 5 gardista.
Prijava je
nesuvisla i nerazumljiva pa bi je teško prihvatio bilo
koji sud. No i takva kakva je, otkriva da je u selima
bilo Srba koji su bili naoružani čak i
puškomitraljezima - naravno, uz ogradu da je
podnositelj i tu priču mogao izmisliti. U svakom
slučaju Srbin koji bi ubio pet hrvatskih vojnika nije
mogao biti običan civil. Tko je, međutim, stvarno
poginuo, tko su od poginulih bili civili, a tko
naoružani Srbi, otkrit će istraga koja je u tijeku.
Što god, međutim, istraga otkrila o događajima u
Sisku i okolnim selima, usporedba sa Srebrenicom
neodrživa je. Prije svega, Sisak kojeg su hrvatski
vojnici tada branili nalazi se u Hrvatskoj, a u
vrijeme na koje se odnosi navedena kaznena prijava,
kolovoz 1991., rat je već bjesnio diljem Hrvatske,
vojarne JNA bile su pune srpskih rezervista pristiglih
iz Srbije, a mnogi krajevi pod nadzorom srpskih snaga.
Ratni okršaji između dviju zaraćenih strana, hrvatskih
branitelja i okupatora, vođeni su svakodnevno, pa tako
i na sisačkom području. Žrtve su padale s obje strane.
Što se Siska tiče, novinari zasada navode brojku od
tridesetak stradalih Srba. Pravu istinu utvrdit će
sud.
Srebrenički se pak genocid u srpnju 1995. dogodio na
teritoriju Bosne i Hercegovine nad civilnim
stanovništvom i zarobljenim, razoružanim vojnicima
Armije BiH. Zajednički su ga na području Zaštićene
UN-zone počinile srpske vojne postrojbe iz BiH i
Srbije. Naime, mjerodavni dokumenti spominju
"Škorpione", postrojbu MUP-a Srbije - dakle stranu
okupatorsku vojnu silu. Nadalje, Međunarodni sud
pravde u Haagu nedvojbeno je srebrenički pokolj
proglasio genocidom, a Srbiju odgovornom jer ga nije
spriječila, a mogla je. Čak i srpska strana priznaje
da su njihove vojne postrojbe tada, u samo nekoliko
dana, ubile oko 8'000 osoba.
Također,
svjetska opća i stručna javnost davno je taj pokolj
definirala genocidom, a u svjetskim enciklopedijama
genocid u Srebrenici smješten je u neslavno društvo
najvećih svjetskih genocida. Osim toga, pojam i
sadržaj genocida čvrsto je određen i prihvaćen pa je
njegova primjena na ratna događanja koja nemaju takav
karakter, kao što to Kuljiš čini sa slučajem Siska,
ujedno i umanjivanje težine i tragedije stvarnih
genocida. Zna se, pak, kome takva nakazna logika ide u
prilog; upravo počiniteljima genocida.
Odlučnost srpske strane u provođenju srebreničkoga
genocida dobro oslikava i njihovo postupanje prema
međunarodnim snagama na dan početka završnih operacija
oko Srebrenice, 11. srpnja 1995. Naime, zrakoplovi
NATO-a bombardirali su dva srpska vozila koja su se
približavala Srebrenici, a Srbi su na to, prema
svjedočenju tadašnjeg glavnog tajnika UN reagirali
ovako: Neposredno nakon toga Vojska Republike Srpske
je poslala radio poruku Nizozemskom bataljunu.
Prijetili su da će granatirati grad i bazu u kojoj su
se skupljale tisuće stanovnika te da će ubiti
nizozemske vojnike koje drže kao taoce ako NATO
nastavi korištenje zračnih snaga. Posebni izaslanik
Glavnog tajnika dobio je poziv nizozemskog ministra
obrane koji je zatražio da se prekine bliska podrška
iz zraka jer su srpski vojnici na terenu bili preblizu
nizozemskim trupama pa njihova sigurnost može biti
ugrožena. Posebni izaslanik je smatrao da nema izbora
nego postupiti po ovom zahtjevu.
Da bi se Kuljišu trajno oduzelo moralno pravo na
pisanje o genocidu, dobro je navesti još i nekoliko
konkretnih podataka o presudama srpskim vojnim
zapovjednicima osuđenim za srebrenički genocid. Tako
je, primjerice, prvi Europljanin osuđen za genocid
poslije Nürnberškog procesa Radislav Krstić kažnjen na
35 godina zatvora; dvije (zasada jedine) doživotne
kazne dobili su Vujadin Popović i Ljubiša Beara za
genocid, istrebljenje, progon i ubojstva; Drago
Nikolić za sudjelovanje i pomaganje u genocidu 35
godina, Vidoje Blagojević 15, Ljubomir Borovčanin 17,
Vinko Pandurević 13 i Radivoje Miletić 19 godina;
Milorad Trbić optužen je da je odgovoran za
pogubljenje oko tisuću ljudi, a predmet je prepušten
Sudu BiH gdje je osuđen na 30 godina. U tijeku su,
pak, suđenja Radovanu Karadžiću, Zdravku Tolimiru i
Ratku Mladiću.
Ukupno je
za genocid u Srebrenici optužena 21 osoba. U
obrazloženjima tih presuda stoji i sljedeće: Opseg
i priroda ubilačke operacije, stravičan broj
ubojstava, jasna namjera - vidljiva iz dokaza - da se
eliminira svaki bosanski musliman koji je uhićen ili
koji se predao pokazuje izvan razumne sumnje da je
riječ o genocidu.
U presudi Radislavu Krstiću nalazimo i ovakvu,
dramatično iskrenu konstataciju: Zbog nasilnog
karaktera događaja, zbog gotovo nepodnošljivih prizora
koji su mu pokazani, zbog boli koju su izrazili
svjedoci-žrtve, Vijeće je moralo uložiti veliki trud
da zadrži nužnu distancu kako bi zadatak vršenja
pravde obavilo nepristrano i što objektivnije.
Jedan od završnih zaključaka u toj presudi pak glasi:
Naime, ne radi se samo o tome da se počine ubojstva iz
političkih, rasnih ili vjerskih razloga, koji već sami
po sebi tvore zločin progona. Ne radi se ni samo o
istrebljenju vojno sposobnih muškaraca bosanskih
Muslimana. Radi se o smišljenoj odluci da se ti
muškarci ubiju, koja je donijeta uz punu svijest o
tome kakve posljedice će ta ubojstva neizbježno imati
po tu grupu u cjelini. Odlukom da se ubiju vojno
sposobni muškarci u Srebrenici, odlučeno je da se
onemogući opstanak bosansko-muslimanskog stanovništva
Srebrenice. Drugim riječima, s etničkog čišćenja
prešlo se na genocid.
Može li, na temelju iznesenoga i drugih općepoznatih
činjenica, itko osim Kuljiša pronaći ijednu sličnost
između srebreničkog genocida i događanja u Sisku? Je
li moguće da Kuljiš vidi nešto što nitko drugi na
svijetu ne vidi?
Na kraju, Kuljiševi bi poslodavci u Jutarnjem morali
ozbiljno razmisliti o problemima u koje ih on svojim
lažima može dovesti, kao što je, primjerice, Rebeka
Brooks dovela Ruperta Murdocha. Laži koje on iznosi
nisu ništa lakši grijeh od onoga što se događalo u
ugašenome listu News of the World.
14. kolovoza
2011. Zorislav Lukić, Zagreb
http://zorislavluki.blogspot.com/ |