Ondje od tada nema Hrvata, a njihovim nasljednicima
diljem svijeta i Hrvatske nikada nije pružena ni
tolika satisfakcija da im se vrate njive, obnove kuće,
a ne daj, Bože, da se osude zločinci. Baš suprotno:
svake godine Pupovac im iznova baca sol na ranu i
implicite poručuje da im roditelji nisu bolje ni
zaslužili. Svake godine na proslavama četničkoga
ustanka u Srbu pokraj spomenika što ga je obnovio HDZ,
a svečano otvorio SDP, ne sudjeluju samo velikosrbi,
nego i etnički Hrvati i taj oblik mazohizma zacijelo
je jedna posebna psiho-politička patologija vrijedna
zasebne analize.
Može se o politici Autohtone hrvatske stranke
prava misliti što god hoće, ali nitko im ne smije
zanijekati pravo na javni prosvjed. Oni su uredno
prijavili skup u Srbu, prije Milorada Pupovca i
njegova SNV-a. Prekršeno je u tome ponašanju par
odredaba Zakona o javnome okupljanju. Nepostojanje
dopusnice vlasnika zemljišta da se utabore na tome
mjestu osnovni je problem i motiv policijske
intervencije. Zadarska policija ne zna tko je
misteriozni vlasnik toga zemljišta. Prvo je lagala
da je to općina Gračac, Keleminec kaže da je
policija prisiljavala načelnicu općine Gračac da
napiše protuzakonitu odluku Komunalnoga redarstva o
uklanjanju šatora. Sada policija kaže da ne zna tko
je vlasnik. Sada im to odjednom nije ni važno, važno
je da pravaši nemaju dopusnicu.
Nitko se, zapravo, na te pravaše ne bi ni osvrnuo
da nisu gnjevno reagirali Milorad Pupovac i
ostarjeli jugošovinist Stjepan Mesić, koji su odmah
okupljene etiketirali ustašama i oštro prozvali
policiju zato što tolerira, kako su rekli, tu
sramotu od ustaškoga okupljanja u Srbu. Kud oni
okom, Orepić skokom. Začas je pronašao zakonske
prekršaje u ponašanju organizatora i brzo oslobodio
teren oko spomenika četnicima od "ustaša" i šatora
te tako omogućio Miloradu Pupovcu bezbrižne pripreme
za njegov dernek 27. srpnja.
Ministar Orepić ne zna što se dogodilo 27. srpnja
1941. u Srbu. Roditelji mu o tomu nisu ništa
govorili, a sam se nije potrudio doznati. Pitanje je
zna li uopće što je na istome mjestu bilo 1991.
godine jer Orepić je bio profesionalac u JNA. Kako
je ideološki umjeren, vidi se i po tome što
munjevito šalje policiju na oznake povijesnih
pozdrava "Za dom spremni" smatrajući ih fašističkim,
odnosno ustaškim simbolima, a u Kumrovcu mu je i ove
godine 10 tisuća spodoba mahalo zastavama tuđe,
agresorske, okupacijske i nepostojeće države,
vitlalo je zvijezdom petokrakom crvenom i od krvi
vukovarskih mučenika poklanih na Ovčari. Veliki
zagovaratelj pravne države i primjene zakona Vlaho
Orepić junački je držao skrštene ruke. Da su mu ti
četnici iz Kumrovca došli pjevati pod prozor,
vjerojatno bi ih počastio rakijom.
Da ne zna ništa o Srbu, izravno i sam priznaje pa
preko svoje facebook stranice poziva akademsku
zajednicu u RH da već jednom kaže istinu o Srbu.
Ali, da išta čita i da mu je stalo do nacionalne
povijesti, onda ne bi trebao pozivati nikoga, znao
bi istinu. Istinu o Srbu 1941. svjedoče još uvijek
malobrojni živući svjedoci i oko 200 profesionalnih
hrvatskih povjesničara. Osim amatera povjesničara
Slavka Goldsteina te dvojice partijskih povjesničara
Hrvoja Klasića i Dragana Markovine, koji sami nisu
ništa istraživali nego su se priklonili četničkoj
interpretaciji događaja, nema više onih koji
pristaju na velikosrpske podvale o Srbu, a svoj
propagandistički stav o tome djelomično je, koliko
čujemo, pod udarom neumoljivih činjenica korigirao
čak i Tvrtko Jakovina, veliki apologet zločinačkoga
Titova komunizma.
Unatoč tomu što ništa ne zna o Srbu, Mostov
ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić staje na
stranu velikosrba. Keleminčevi pravaši sigurno su
formalno prekršili neke odredbe Zakona, ali nemojmo
se lagati: nije Orepić zbog toga krenuo u akciju
oslobađanja četničkoga spomenika u Srbu, nego zato
da se ne zamjeri Pupovcu i Mesiću. Time je, svjesno
ili nesvjesno, dao aktivni doprinos proslavi
četničkih ubojica i s punim pravom može očekivati da
mu Milorad Pupovac na sljedećem pravoslavnom
domjenku javno uruči priznanje. I koliko god se Most
predstavljao u javnosti novom političkom snagom ili
osvježenjem, njegov kadar Vlaho Orepić zapravo je
dio već viđene hrvatske iskompleksirane političke
bijedne podaničke kaste, dio onih koji svoj
politički identitet grade na klevetanju vlastitoga
naroda i na pristajanju na lažnu povijest koju
ispisuju hrvatski smrtni neprijatelji.
Kao takav, Orepić zapravo i nije ministar hrvatske
policije, on je ministar zaštite i osiguranja
četništva i jugonostalgije u Hrvatskoj. No u
situaciji kada je antihrvatstvo u ovoj nesretnoj
zemlji najisplativije zanimanje, lako mu je silom
utjerivati pravnu državu nad nemoćnim Kelemincem i
nad svim Hrvatima. Ako je, pak, toliki pravdoljubac,
neka se usudi pitati Pupovca ima li dopusnicu
misterioznoga vlasnika zemljišta. Neka se usudi,
jadna mu "hrvatska" mater, zabraniti tu moralno
bizarnu proslavu okrutnoga zločina nad vlastitim
narodom.
Ivica
Marijačić, Hrvatski tjednik
www.hkz-kkv.ch |