|
Ministar je profesora Radoslava KatiÄića prebrisao kao
nekog Å¡mrkavca i pokojnog Ladana pozvao na jeziÄni skup!
U samo dva dana u Hrvatskoj su Äudotvornim
medijsko-birokratsko-politiÄkim okultizmom dvije
nacionalne veliÄine ustale od mrtvih. Najprije je
Vesna Parun medijski smjeÅ¡tena u staraÄki dom, a potom
je, također pokojnom, Tomislavu Ladanu iz Ministarstva
prosvjete i sporta poslan poziv da sudjeluje na skupu
o hrvatskom jeziku! Dvije spiritistiÄke kulturnjaÄke
seanse u samo nekoliko dana u zemlji gdje je jedan od
nacionalnih stereotipa i onaj o Hrvatima kao kulturnom
narodu! Da "kulturni narod" ne zna da su najveća
poetesa i enciklopedist-jezikoslovac već nekoliko
godina pokojni, porazno je, ali Äak i shvatljivo. Bilo
bi to neshvatljivo u nekoj kulturnijoj zemlji.
|
Narod o sebi obiÄno misli bolje nego je realno. Pa i
naš. U hrvatskoj kolektivnoj podsvijesti postoje nejasni
obrisi neke mitske iluzije o "tisućgodišnjoj povijesnoj
uljudbi." U realnosti to se obiÄno svede na
malograđansku prkosno-cendravu tvrdnju kako smo "uvijek
bili Europa." Preko iznimnih pojedinaca i jesmo, ali u
biti ostali smo mali narod zagubljen na rubu Europe.
Hrvati su politiÄki narod postali tek 1918. pojavom
Stjepana Radića u hrvatskoj politici. Koliko smo
politiÄki kulturan narod, vidjet će se već krajem ovoga
mjeseca. Hoćemo li se uopće tada sjetiti Radića i
njegova nacionalnog znaÄenja? Za ustaÅ¡a i komunista
radićevÅ¡tina je kao autentiÄna hrvatska politiÄka
kultura stjerana u zabranjena sjećanja.
Poslije ubojstva legendarnoga
sekretara KPH Andrije Hebranga, hrvatstva je i
hrvatske (politiÄke) kulture zapravo i nestalo.
PolitiÄka se kultura do prevratniÄke razine izdigla
tek 1971. Izlazak iz Jugoslavije i stvaranje Hrvatske
bio je revolucionarni iskorak iz staroga kulturnog i
politiÄkog jugouskokruga. No nacionalni je preporod
vrlo brzo zavrÅ¡io nakon Äina stvaranja hrvatske
države. Ubrzo se vidjelo tko smo i što smo mi u svojoj
biti, i kao vlast i kao narod. Pokojni Vlado Gotovac
vlast nije simpatizirao, a za njezine podanike rekao
je kako je rijeÄ "o politiÄki zapuÅ¡tenom narodu." Je
li bio u krivu?
Sadašnja vlast od svih osobina
politiÄke kulture ustrajno rabi Äinjenicu
"zapuštenosti", najviše pokazujući žudnju za moći.
Uživa se u vlasti, premda se Äesto i ne vidi zbog Äega
je netko uopće dobio priliku da u nju uđe. Pa i
ministar znanosti i prosvjete Željko Jovanović. Otkada
je ministrom napravio je niz gafova. Pretposljednji je
brisanje eminentnog jezikoslovca profesora Radoslava
KatiÄića s mjesta predsjednika Vijeća za normu
hrvatskoga jezika. Umjesto da posluša neki od savjeta
poznatoga profesora, ministar ga je prekrižio kao
nekoga neukog Å¡mrkavca. Kulturna razina s koje je to
uÄinio je zapravo i razina s koje je doÅ¡ao na mjesto
ministra. Ipak, najnoviji mu je "biser" - poziv
pokojnom Ladanu na jeziÄni skup!
Kao lijeÄnik kakve je reference
Jovanović imao za svoje ministarsko mjesto? OÄito je
partijski voluntarizam bio jaÄi od nužnih struÄnih i
uÄtivih osobina za to mjesto. Otkad je, naime,
lijeÄniÅ¡tvo referencija za ministra znanosti,
obrazovanja i sporta? IskljuÄivost, pogotovo matrica
za politiÄko napredovanje kao da se nije promijenila
od doba jednopartijske vlasti Saveza komunista. Da je
tada Partija rekla Miki Špiljku: "Druže Mika, Partija
od tebe zahtijeva da postaneš glavni kirurg na
Rebru!", Špiljak bi, kao poslušni "partijski vojnik,"
vjerojatno rekao da pristaje. Jer ako Partija tako
misli, a ona zna najbolje, onda je to dobro i za njega
i za Partiju. Nažalost, ta matrica ne vrijedi samo za
SDP, u kojemu se kao i u Å piljkovo doba opet
pozdravlja s "drugovi i drugarice." Taj je
"demokratski centralizam" prisutan i u drugim
strankama. Pogotovo kad su na vlasti.
LogiÄno je da u opskurnoj (politiÄkoj)
kulturi i duhovnoj klimi Viktor ŽmegaÄ mora Äekati da
prijeđe osamdesetu kako bi postao akademikom HAZU, da
se poziv upućuje pokojnome Ladanu! LogiÄno je i da se
ministar, umjesto s realnim problemima, bavi irealnim
pa i s ostracizmom i spiritizmom. Odbacuje žive, a
poziva mrtve!
Milan
JajÄinović
VeÄernji list, 06.06.2012. |