Međutim, mnogi koji danas govore i pišu o Veljku Mariću
trebali su prije svega, ako ništa drugo, prolistati (da
budem malo neskroman) jednu od dvije moje knjige s
naslovom "Veljko Marić - nisam kriv" u kojoj su među
ostalim objavljeni i mnogi dokumenti (dakle, ne rekla -
kazala), pa će se uvjeriti da je Marić uistinu osuđen
bez pravih dokaza. Ali, o tome više drugi put. Sada ćemo
se zadržati samo na jednom dokumentu iz kojeg je
vidljiva suradnja Hrvatske i Srbije na "slučaju Marić",
i to od 2010. godine, od trenutka kad je ovaj hrvatski
branitelj otet na bugarsko - srpskoj granici.
U tom dokumentu od 12. srpnja 2010.
Ministarstvo pravosuđa RH odgovara na dopis Vijeća za
ratne zločine Okružnog suda u Beogradu.
Ovako: "Ministarstvo
pravosuđa Republike Hrvatske ima čast (podvukao
autor), vezano uz vaše zamolnice za međunarodnu pravnu
pomoć, broj gornji od 22. travnja i 18. svibnja 2010.
dostavljene nam posredstvom Ministarstva pravde
Republike Srbije, kojima je zamoljeno pružanje
međunarodne pravne pomoći ispitivanjem svjedoka Josipa
Kisela, Ane Slijepčević, Alojza Fijale, Ivana Frantala
i Josipa Kisela (drugi put ga ovdje spominju!?),
dostavljanjem izvatka iz kaznene evidencije te
provođenjem ekshumacije Petra Slijepčevića, u prilogu
dostaviti" (.)
Na kraju ovog dopisa, da ne
povjeruješ, piše i ovo:
"Ministarstvo pravosuđa Republike
Hrvatske koristi ovu prigodu izraziti Višem sudu u
Beogradu, Odjelu za ratne zločine osobito poštovanje."
U potpisu: ravnatelj: mr.sc. Kristan Turkalj!
E, sad se
postavlja pitanje: zbog čega Ministarstvo pravosuđa
Republike Hrvatske IMA ČAST udovoljavati zahtjevu
srbijanskom Odjelu za ratne zločine, odnosno
izražavati OSOBITO POŠTOVANJE sudu kojeg Hrvatska ne
priznaje i nije nikada priznala? Ili, neka nam netko
odgovori ili primjerom ukaže da se baš tako pišu
službeni dopisi?
Čemu ovakvo "udvaranje" sudu koji se
nalazi na teritoriju bivšeg agresora, tim više što smo
već niz puta čuli i istaknuli da je van svake pameti
da agresor sudi - žrtvi! Zamislite da je na taj način
Njemačka, nakon II. svjetskog rata, sudila Englezima,
Francuzima, Amerikancima ili Rusima, odnosno da su na
isti ili sličan način zemlje pobjednice u tom ratu
surađivale s fašističkom Njemačkom. Ne, one nisu imale
ČAST udovoljavati njemačkim zahtjevima, niti su
dopuštale, kao Hrvatska, da agresor sudi vojnicima
koji su branili i obranili državu.
S druge pak strane, nitko ili malo tko
ne govori i ne piše na osnovu kojih je dokaza osuđen
na tako tešku kaznu Veljko Marić. Kad se pogledaju i
ti dokumenti, koji se, kao što rekoh, nalaze i u mojoj
knjizi "Veljko Marić - nisam kriv" (Tonimir, 2015.)
tek tada se dolazi do istine, koju mnogi, na žalost,
prešućuju i marginaliziraju. Ali, o tome drugi put.
Mladen
Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog
rata 91. (UHBDR91.)
www.hkz-kkv.ch
Tematski vezani članak:
MATIĆ NIJE HTIO POMOĆI MARIĆU
(108) |
