Uz prepoznatljivu glazbu, 24. svibnja 2012, nešto nakon
18:30, u informativnoj emisiji RTL danas voditelj Igor
Bobić među ostalim najavljuje: "Učenici i roditelji
na nogama zbog pitanja na državnoj maturi! Jovanović
obećao provjeru." Sve je o tome znala Ana Brdarić
Boljat, čiji je prilog bio koncipiran dramatično:
najprije je nastupio maturant koji je pročitao nekoliko
stihova pjesme Oproštaj Tina Ujevića, nakon čega je
prodavač jagoda prostodušno uzviknuo "A jaoooo, jako
sam malo razumio!", a s njim se složila i mlađahna
djevojka, koja je - ne skidajući sunčane naočale -
gotovo pa ponosno izjavila da također ništa nije
razumjela osim "Marulića Marka".
Potom je stanovita maturantica ovako
sažela problem: "Primjer jedno od pitanja je
pitanje pojma riječi vers." Nije pritom važno što
je crnokosa maturantica ispalila gramatički i smisaono
problematičnu rečenicu, njoj je bilo potpuno zazorno
nešto drugo, naime to što se od nje - polaznice
strukovne škole - očekuje poznavanje značenja riječi
vers, jer to je, kako je rekla, "izuzetno
predviđeno za gimnazijalce".
Odmah bih dodao da je problem doista
alarmantan: budući da Gibonni u pjesmi Libar daje
"verse i note", ispada da njima vrijedi očaravati samo
gimnazijalke, ali ne i maturantice strukovnih škola
jer one, eto, ne razumiju o čemu je riječ. Dio RTL-ova
priloga činila je i neumjesna izjava Željka Stipića,
predsjednika Sindikata zaposlenih u hrvatskom školstvu
Preporod, koji je tražio da se uputi isprika učenicima
i nastavnicima. Nakon što je prostodušni prodavač
jagoda iznio sud o Ujevićevoj pjesmi, autorica priloga
je rekla da su "građani izgubljeni u prijevodu,
baš kao i maturanti". Pretpostavljam da nije
odviše razmišljala kad je u cijelu priču - želeći biti
slikovita, a valjda i duhovita - uplela film Sofije
Coppola. Neće ipak biti da je isto kad se Amerikanac
nađe u Tokiju i kad se od hrvatskoga maturanta traži
da razumije Ujevićev sonet napisan čakavštinom.
Jezični teorem prodavača jagoda
Istoga dana,
u središnjem dnevniku HTV 1, čuo sam da je "matura
razljutila učenike", a usput se izgovorilo i
pitanje - navodno maturantsko - "Jesu li normalni
oni koji su sastavljali pitanja?". Slušali smo o
ministru Željku Jovanoviću, koji je najavio promptno
oformljivanje ekspertnoga tima, obećavši da se "preteška
pitanja neće bodovati"; Goran Sirovatka,
ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje
obrazovanja - kojemu su maturantske kletve neizravno
bile upućene - rekao je da pogrešku, ako postoji,
treba priznati, a na kraju je priloga konstatirano da
će ovogodišnje testove - kad budu javno obznanjeni -
mnogi pokušati riješiti. To je trebala biti duhovita
poenta.
Internetski forumi brujali su o maturantskim zgražanjima nad skandaloznim
testovima, govorilo se o "maturi iz pakla", iživljavanju, ponižavanju i
"pljuvanju u facu", neki su stanje nakon mature usporedili sa stanjem
"najgubavijeg psa", roditelji su jadikovali za kunama kojima su platili
instrukcije svojoj djeci. Otkud ta moda da se djecu mimo službenih institucija
dodatno osigurava instrukcijama? Znači li to da su škole diljem Hrvatske
preplavljene nekompetentnim predavačima koji nas ne mogu ničemu naučiti, pa
moramo potražiti privatnoga predavača, znači li to da je hrvatsko školstvo kao
neuspješna ljubavna priča - prave osobe nikad nisu blizu nas, nego stanuju
negdje daleko? Što se roditelji imaju "dizati za noge", zar i oni podupiru tezu
da je čakavština izumrli jezik, zar i oni misle da im djeca imaju pravo ako ih
podupre prodavač jagoda?
Drugoga dana od mature - u petak 25. svibnja 2012. - na naslovnicama dnevnih
listova osvanuli su dinamitni naslovi: "Matura počela skandalom. Učenici
žrtve ili neznalice. Probajte i vi riješiti 5 spornih pitanja s ispita iz
hrvatskog" (Jutarnji list), "Državna matura - iživljavanje ili znanje.
Maturanti zgroženi i u šoku. Državna matura iz hrvatskog jezika puna gradiva
koje u školi nije bilo obrađeno" (Glas Slavonije).
Kako bilo, mediji su - oslanjajući se uglavnom na fejzbukovske
komentare i usmene izjave maturanata - u samo dva dana uspjeli sotonizirati
Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja, članove stručne radne
skupine koja je sastavila pitanja iz hrvatskoga jezika, otvoreno podupirući
maturante, baratajući pritom velikim riječima kao što su žrtva, šok,
iživljavanje itd. Ipak, svatko tko se malo detaljnije pozabavio televizijskim i
novinskim prilozima mogao je razabrati da se iza tobožnjega objektivnog
izvješćivanja krilo svrstavanje bez pogovora - i bez relevantnih argumenata - na
stranu maturanata, a da nitko - što bi trebala biti uobičajena novinarska navika
- nije propitao o čemu je tu doista riječ. Bez ikakve provjere postavljena je
betonska teza: ovogodišnji test hrvatskoga jezika nije objektivan odraz
srednjoškolskog znanja, nevažnim, nepotrebnim i dvosmislenim pitanjima
iživljavalo se na maturantima, oni koji su test načinili upravo su "pretjerali".
Maturanti su pak u svemu tome bili sasvim nevini, oni su bili tek "pokusni
kunići". Krenulo se, dakle, žestoko, neobaviješteno i bez provjere, sa željom da
se stvori eksces.
Novinarskim smicalicama do senzacije
Ponajprije, nitko ništa nije pitao članove stručne radne skupine
koju je okupio Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja i koja je
dulje vremena sastavljala testove za ovogodišnju državnu maturu. Posve osamljene
ostale su izjave Božice Jelaković, profesorice XV. zagrebačke gimnazije, i
Davora Tanockog, profesora III. osječke gimnazije (Jutarnji list, 25. svibnja
2012). Kad je novinar Jutarnjega lista Goran Penić s članovima stručne radne
skupine porazgovarao u petak 25. svibnja 2012, u članku objavljenu u nedjelju
27. svibnja više je pozornosti posvetio "namrgođenoj" zaštitarki Nacionalnoga
centra (koji je za njega "strogo čuvani centar", a zbog procedure provjere
posjetitelja "umirao je od smijeha") i odlasku u obližnji kafić nego problemima
državne mature. Uostalom, treba samo pogledati naslov pod kojim je tekst
objavljen: "Ponosni smo na ispit. Dio pitanja uvijek je sporan, pa što sad!?"
(podnaslov "Profesori: Problem nije u nama nego u učenicima! Čitaju bez
razumijevanja!") pa da namjere budu jasne. Pitam se, bi li članovi stručne radne
skupine, u trenutku dok ih se sa svih strana napada, doista nonšalantno
odreagirali pitanjem "pa što sad?".
O, ne, to je tipična novinarska smicalica kojom se na članove
stručne radne skupine trebao navući dodatni gnjev javnosti. Jer što se iz toga
nehajnog uzvika može zaključiti doli da je stručna radna skupina skupina
amoralnih hohštaplera koje baš briga što su mnogim maturantima svojim
iživljavanjem uništili "sjajne karijere". Trebam li reći da u tom bijednom
članku nisu navedena ni imena svih članova? Glavni arbitar je li neko pitanje
teško ili lako bio je prodavač jagoda. Meni to nije ni duhovito ni zanimljivo,
dapače, sasvim je neinteligentno instrumentalizirati inače simpatična i nevina
prodavača.
No nešto je mnogo važnije u cijeloj priči, a to je da jedna
televizijska kuća podupire tezu da je nenormalno da hrvatski maturant - na
kojem, patetično kazano, počiva budućnost ove države - poznaje dijalektalne
različitosti vlastitoga jezika. U državi u kojoj se - makar i prigodno - hvasta
stoljećimâ kulture, ta kultura odjednom postaje nepotrebna i nejasna, odjednom
siroti maturant ne razumije Ujevićevu pjesmu, odjednom su sve to "nebitne
pojedinosti" i "nevažni detalji". Mene duboko zabrinjava činjenica da se na
televiziji i u novinama afirmira stajalište po kojem je normalno da budući
intelektualci jezičnu raznolikost smatraju nepotrebnim dijelom vlastita
obrazovanja.
U ovoj državi sve proključa od domoljubnih strasti kad se u
ediciji Sto vekova srpske kulture kao sto jedanaesta u nizu pojavi
knjiga Poezija Dubrovnika i Boke kotorske (2010), namah se počne
lamentirati kako Srbi kradu hrvatsku baštinu, kako se evo baš sada preslaguje
kanon i kako nešto treba hitno učiniti. Može li se u ovoj državi nešto učiniti
kad se na javnoj televiziji Oproštaj komentira kao skandal, k tomu na pultu s
jagodama, kad se kaže da su građani i maturanti izgubljeni u čakavštini, kad
stanoviti osječki gimnazijalac Dominik izjavi da bi spomenutu pjesmu "bolje
razumio da je bila na japanskom", kad se maturantica zgraža nad riječju vers,
kad se državna matura iz hrvatskoga jezika na najbanalniji način diskreditira
tvrdnjom da se na maturantima iživljavalo tako što ih se pitalo kakve je boje
bio kamen na Juditinu prstenu ili zato što su morali odgovoriti na pitanje
koliko se čeljadi ukrcalo u Petretovo plovilo:
Ter za spunit želju najdoh dva ribara
(Istinu ti velju) najbolja od Hvara,
Paskoja jednoga, dobra muža i prava,
Nikolu drugoga, mlada i gizdava.
(.)
Još Paskoj dovede sina za potribe
Koji š njim prisede da buca na ribe.
Svi ulizši u plav veselo pri Ploči,
Maknav se kako lav Nikola van skoči.
Testiranje testova
U cijeloj toj šaradi ministar Jovanović je - od svega što je
inače mogao učiniti - odlučio oformiti ni manje ni više nego ekspertni tim
(dvanaest sveučilišnih i srednjoškolskih profesora) koji će testove testirati
(točno to!), pa ako se utvrdi da su neka pitanja bila preteška, neće se
bodovati. Također, ministar je uspio kazati da su maturanti u pravu, da su
pitanja iz hrvatskoga jezika na državnoj maturi dvosmislena, pa su ih
onemogućavala da pokažu "svoje pravo znanje".
Slušajući sve to bilo mi je nelagodno iz vrlo jednostavna
razloga: ministar test nije vidio pa i nije mogao znati jesu li pitanja doista
dvosmislena - a ako jesu, koliko je takvih - konačno, njegove su se obvezujuće
izjave oslanjale na fejzbukovsko tračanje. U ponedjeljak, 28. svibnja 2012.
dnevnik 24 sata - u tiskanoj inačici pod naslovom "Tko tu koga? Ispit: pitanja
na maturi nisu bila u redu.", a u online-inačici pod naslovom "Pobjeda
maturanata? Odlučuje se o spornim pitanjima ispita" - i dalje tepe istom
retorikom, podsjećajući da je ministar Jovanović ocijenio "da ispit državne
mature iz hrvatskog jezika nije bio koncepcijski dobar jer su tekstovi koji su
tražili razumijevanje, zahtijevali od učenika da ih pročitaju tri ili četiri
puta. Dodao je kako 72 pitanja uz 80 minuta uz takvo čitanje nije dovoljno za
učenike."
Ako ostavim postrani besmislicu o višeputnom čitanju, glavno je
moje pitanje bilo: Zašto ministar nije imao povjerenja u stručnu radnu skupinu
Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, zašto im je s visine
nadredio neki ekspertni tim? Zar oni koji su testove sastavili nisu eksperti u
svom poslu? Kako je ministar to procijenio, kako je uopće došao do ekspertnoga
božanskog tima i koje su njihove kompetencije da mogu procijeniti što je
prikladno, a što ne? Što taj tim zna, a nije znao onaj koji je angažirao
Nacionalni centar? Gesta ministra Jovanovića zapravo je očekivana: iako je morao
osjetiti medijsku prenapuhanost, nije se želio zamjeriti maturantima i njihovim
roditeljima. No najavom ekspertnoga tima istodobno je pljucnuo po onima koji su
se trudili korektno i na vrijeme obaviti posao koji ih je zapao. Ali maturanti
su na fejzbuku rekli da to nije dobro, i zato nije dobro! I ne sluteći - ili
možda sluteći? - ministar je otvorio Pandorinu kutiju, a pravi razmjeri toga
lošeg poteza tek će se vidjeti.
Društvu znanja preteške boje Juditina prstena
Upravo me to najviše iživciralo u cijeloj medijskoj ujdurmi oko
mature, ta zamjena teza, ta naopaka demokracija u kojoj su se neznanje i
neusredotočenost zakrinkali navodnom gnusnošću ispitnih pitanja: ako nešto ne
znaš, internacionaliziraj problem (God bless facebook!), svali krivnju na
profesore, institucije, Vladu, na sve i svakoga, zaleleči da ti je uništena
budućnost, zavriskaj da si Juditu i Ribanje i ribarsko prigovaranje u školi
radio na suvremenom jeziku, a onda su ti opaki ljudi podvalili staročakavski, za
arbitra u procjeni Ujevićeva Oproštaja pozovi prodavača jagoda. I, eto slučaja,
eto materijala za naslove tipa "Matura počela skandalom".
Da, doista, samo u ovoj državi skandal može biti pjesma Tina
Ujevića, skandal može biti preteška čakavština. Jer danas je očito vrlo šokantno
kad iz ulomka - ne iz djela u cjelini - moraš izvesti odgovor. Jest da nitko od
tebe ne traži da u glavi držiš cijelo Ribanje, da pamtiš "nevažne detalje", jest
da su oni prisutni u ulomku koji gledaš i čitaš, sve je to istina, ali, taj je
ulomak na "nepoznatom jeziku", a ako nije, onda je dvosmislen, a i u jednom i u
drugom slučaju hrvatskom je maturantu sve skupa bedasto i nepotrebno.
Navodno, maturant je morao tri-četiri puta pročitati ulomak da
bi odgovorio na pitanje. Meni bi bilo neugodno nešto takvo izjaviti: nakon što
su tekstovi rađeni u školi, nakon što su se maturanti i dodatno spremali na
instrukcijama - što su mnogi s ponosom istaknuli, a meni je odiozno - moraju čak
četiri puta pročitati ulomak, a pritom moraju odgovoriti na pitanje kakve je
boje bio kamen na Juditinu prstenu! Oprostite, jesu li to budući stručnjaci sa
"sjajnim karijerama"?
Takvo prozirno i bijedno difamiranje državne mature moguće je
valjda samo kod nas, samo je ovdje moguće stvoriti animozitet prema hrvatskoj
književnosti zato što je pisana, među ostalim, i čakavštinom. Upravo je zato
ministar Jovanović trebao odlučno stati iza Nacionalnoga centra za vanjsko
vrednovanje obrazovanja, iza Gorana Sirovatke, iza stručne radne skupine koja je
pitanja sastavila, a ne preko koljena dovesti u sumnju njihov kredibilitet
nekakvim ekspertnim timom. To bi, što se mene tiče, bio smisleniji potez, dapače
nužan, kao što bi u najmanju ruku bilo logično pričekati potpune rezultate pa
onda napraviti analizu. Ovako, donio je ministar ishitrenu odluku zato što su mu
kojekakve tužibabe opteretile fejzbuk, usijale mu telefon, a novinari od svega
napravili umjetnu senzaciju i halabuku. Bukači su pritom nadjačali one koji su
rekli da test iz hrvatskoga jezika nije bio osobito težak (vinkovačka
gimnazijalka), uopće, glas onih kojima ispit nije bio ni nerazumljiv ni
dvosmislen sasvim je utišan. Došla su očito takva vremena: ako ti sin ili kćer
ne zna što je vers, a ti okreni ministrov broj i požali se. Jadno.
Daleko od trijumfa
I što se nakon svega dogodilo?
Izvješće ministrova ekspertnog tima bilo je u
ponedjeljak, 28. svibnja 2012, udarna vijest u emisiji
RTL danas i središnjem dnevniku HRT-a 1. Eksperti su
utvrdili sedam spornih pitanja na višoj i pet na nižoj
razini (test inače ima 52 pitanja iz književnosti i 20
iz jezika). Sudeći po televizijskoj snimci, ministar i
njegov tim nastupili su odlučno, pa ipak, daleko je to
bilo od trijumfa, a i kakva je uopće trijumfa moglo
biti kad se trebalo institucijski legitimirati
maturantsko ogovaranje na fejzbuku?
Jedan od nesretnijih trenutaka hrvatskoga školstva događao se u
trenutku dok je predsjednik ministrova tima docent Marko Alerić sasvim ozbiljno
čitao da je "vrlo velik broj zadataka više primjeren provjeri psihologije jer od
učenika na temelju predloška zahtijeva suptilno razumijevanje psiholoških
karakterizacija likova", a Dragutin Rosandić neuvjerljivo lamentirao da je
"cjelokupna koncepcija testa utemeljena na programima iz 90-ih godina prošloga
stoljeća".
O, Bože, kako me je bilo duboko stid to slušati! Očekivao sam da
će ekspertni tim u jednoj tako delikatnoj situaciji biti određeniji, a njegovi
su predstavnici nesigurna i drhtava glasa docirali da su djela poput "Patnji
mladoga Werthera filozofski presložena za osnovnu razinu", a kao notorni amateri
sramotno su izvalili da je "čakavsko narječje većini nepoznato". Ako je to
doista tako, iz samoga epicentra metodičke misli ekspertno je potvrđeno da se
Vili Hrvatici s novim naraštajima crno piše, ima da procvili jače nego u
Zoranićevo doba!
Ministar Jovanović na konferenciji je bio oštar pa je rekao da
ne dopušta pogreške i da oni koji su griješili zaslužuju otkaz! Komu je to bilo
namijenjeno, na koga je konkretno mislio, ne znam, ali znam da argumenta za tu
strašnu presudu nije iznio niti ih je imao. S druge pak strane, Goran Sirovatka
dostojanstveno je ponavljao da vjeruje svima koji su ovogodišnje testove iz
hrvatskoga jezika radili. Novinarki Sunčici Findak iz nekoga je razloga njegov
optimizam bio čudan, ona je valjda htjela da se Sirovatka pospe pepelom i zavapi
da je kriv? Kad se sutradan u medijima govorilo o ministarstvenom izvješću,
sedam dvojbenih pitanja eskaliralo je - kako to već biva u našoj oralnoj kulturi
- u tvrdnju da je test bio "pun propusta" (Narodni radio, 8:00), i opet nikoga
nije zanimala preciznost, kao ni činjenica da je ministrov ekspertni tim u
međuvremenu odustao od spornosti nekih pitanja, a i postotak riješenosti
zacijelo neće ići u prilog njihovoj procjeni.
Ipak, neovisno o agresivnoj medijskoj
retorici i ministrovoj prijetnji otkazima, ne mogu se otresti dojma da su sve to
"vjetrenjače s puno dima". Jer teško je stati na stranu nekoga tko iz stiha
"Svitlo čarljeniti ja rubin na parstih" ne zna odrediti boju famoznoga Juditina
prstena.
Riječ dana -
antiintelektualizam
Već godinama slušam uvjeravanja da je
hrvatsko društvo - društvo znanja. Slušam također i o
strahovima da će Hrvatska ulaskom u Europsku Uniju
izgubiti identitet. Slušam priče o funkcionalizaciji i
upotrebljivosti znanja, o konkurentnosti na tržištu
rada. Ipak, ja sam na strani Konrada Liessmanna:
postoje znanja uz koja nećemo moći sagraditi ni kuću,
ni most, ni brod, no ta nekorisna znanja nužna su za
našu vrlinu, to su znanja nužna za naš identitet. Da
bismo znali kamo pripadamo, ne može nam čakavština
biti strana, makar se svodila na četrnaest stihova
jedne pjesme! Meni je doista žao što je Mayflower tek
1620. uplovio u blizinu današnjega New Yorka - čime je
simbolično započela europska kolonizacija američkoga
kontinenta - no ne želim se ispričavati što je do
1620. hrvatska kultura imala Marka Marulića, Marina
Držića, Petra Hektorovića, Petra Zoranića, Mavra
Vetranovića, Barnu Karnarutića, što je Ivan Gundulić
već okončao jednu fazu u svojem stvaralaštvu i imao
gotove Pjesni pokorne kralja Davida, koje je tiskao u
Rimu 1621.
Sva su ta djela napisana jezikom kojim danas više ne govorimo,
ali to ne znači da se ne trebamo truditi razumjeti ga. Ako se na tako radikalno
nezainteresiran način budemo odnosili prema vlastitoj kulturi, ako se u javnosti
bude stvarala predodžba da je čitanje čakavskih stihova iživljavanje, da su oni
koji to od nekoga traže nenormalni, onda se ne trebamo čuditi da ćemo zauvijek
biti nepismeni, neobrazovani, nekulturni, inferiorni pred tzv. "velikim
svijetom".
Meni doista nije žao što je sto devetnaest godina prije
znamenitoga iskrcavanja napisana Judita, a pedeset dvije godine prije objavljeno
Ribanje i ribarsko prigovaranje. Meni je prirodno misliti da su ti čakavski
tekstovi važan dio moje kulture, premda tu činjenicu ne mogu ni pojesti, ni
popiti, ne mogu na temelju nje napraviti fiskalni proračun ni zgradu od 999
katova. A opet, treba mi taj podatak jer me nepogrešivo određuje kao pripadnika
jedne kulture, upravo onako kako Španjolce određuje Cervantes, Talijane Petrarca
i Dante, a Engleze Shakespeare. Pitam se: izgube li se u prijevodu španjolski,
talijanski i engleski đaci, stvaraju li njihovi nacionalni mediji skandal i
govore li o pretjerivanju i iživljavanju?
Rješenje za težinu čakavštine je njezino ukidanje!
Nitko ništa nije znao, nitko ništa nije vidio - osim onoga o
čemu su govorili internetski forumi - ali se namah posumnjalo u sastavljače
pitanja. Oprezan bi čovjek ipak promislio prije donošenja takva suda. Razumijem
da televizijske kuće žive od spektakularnih vijesti i da anesteziran um
današnjega čovjeka reagira samo na ekscese, pa se sve kao eksces prikazuje.
Unatoč tomu, ministar je trebao obuzdati strasti prije donošenja radikalnih
zaključaka poput onoga da se s državnom maturom zabrljalo. On to nije učinio,
naprotiv, on ih je potpaljivao.
Zašto to govorim? Zato što sam obavio stručnu recenziju testa
iz hrvatskoga jezika - njegova književnoga dijela - pa znam što se u njemu
nalazi. Nisam se toga posla prihvatio zato da bih hvalio pamet stručne radne
skupine, nego zato da uočim potencijalne propuste. Oni se uvijek mogu dogoditi:
morate paziti da pitanja obuhvaćaju samo one tekstove koji su propisani
programom, obuhvatite različita književna razdoblja, pravilno postavite omjer
između predložaka svjetske i hrvatske književnosti itd. Zatim, morate voditi
računa o obrazovnim razinama i ishodima učenja, a ponuđene odgovore oblikovati
tako da budu logični iako nisu točni (tzv. distraktori).
Tri sam dana sjedio u Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje
obrazovanja (ništa se od materijala iz Centra ne smije iznositi, ništa
umnožavati, ništa slati elektroničkom poštom itd.), potpisao sam izjave o
tajnosti, konačno, napisao sam opširno izvješće u kojem sam ocijenio prikladnost
testa i taksativno pobrojio suspektna pitanja i odgovore. Sve se to, ako koga
uopće zanima, može vidjeti u Centru. Ne znam je li ministrov ekspertni tim
zagledao u to izvješće, ali ako to bude učinio, vidjet će da ga nisam napisao
formalno.
Ministar Jovanović je kazao da će stručnjaci procijeniti test i
dati konačni pravorijek. Zar su oni koji su test sastavljali nestručnjaci, po
čemu je ekspertni tim kompetentniji od članova stručne radne skupine? Tko sam,
uostalom, ja, koji sam testove prečitavao i nudio sugestije o poboljšanju, jesam
li ja neekspert? Neće biti, gospodo: Fate largo! Što se mene tiče, izišlo se
ususret onima koje nije sramota reći da im je japanski bliži od čakavštine,
onima koji izvrsno vladaju genitalnim kletvama i skatološkim prispodobama -
maturant Luka sve je poslao u "tri krasne p* mile materine" (indeks.hr, srijeda,
23. svibnja 2012), a Tomislav iz osječke Klasične gimnazije maturu je usporedio
s "govnetom prekrivenim ukusnim šlagom" (Glas Slavonije, 25. svibnja 2012).
Maturanti ovogodišnjega naraštaja morali bi se sakriti u mišju
rupu jer su govoreći o drugima najviše govorili o sebi. Njihov nastup nije ništa
drugo doli vulgaran odnos prema kulturi iz koje potječu, a koja im je očito
nevažna. Trebali bi znati da druge nemaju i da dvadesetosmogodišnjega Marka
Zuckerberga - osnivača facebooka - za njih uopće nije briga. Žalosno je što su
ih u tome poduprli mediji, pretvarajući sve u incident kojega zapravo nije bilo.
Bojim se društva u kojem će nadležno ministarstvo skočiti svaki put kad neka
opskurna skupina neznanje pokuša prikazati kao institucijsko nasilje, turobna mi
se vizija javlja kad zamislim društvo u kojem će glavnu riječ voditi oni
"izgubljeni u čakavskom prijevodu".
Neznanje je postalo paradigma
Histerija koja se podigla oko ovogodišnje mature signal je
dubljih procesa koji su zahvatili hrvatsko društvo. Ti procesi nepogrešivo vode
jednom cilju: antiintelektualizmu. Pod krinkom priče o modernim znanjima koja
trebaju čovjeku 21. stoljeća pokušava nam se zapravo podvaliti priča kako novim
naraštajima ne treba ništa od onoga što smo baštinili od najplemenitijih duhova
prošlosti. Neohumanistička koncepcija obrazovanja neizbježivo je propala:
neznanje je postalo in. To više nije sramota, to je paradigma. Ne preostaje mi
ništa drugo nego izvesti jednostavan zaključak: ako je teško razumjeti
čakavštinu Ujevićeva Oproštaja, svaki maturant može otići prodavati jagode. To
je, valjda, mnogo lakše nego odgovoriti na pitanje što je to vers.
Milovan Tatarin
VIJENAC, 14.05.2012 |