MIRJANA JURIČIĆ ROĐENA DUJMOVIĆ

- HKZ: Među Hrvatima u Švicarskoj, posebno u Zürich-u, Vaše ime nije nepoznato. No ipak, našim čitateljima će biti sigurno zanimljivo pročitati Vaše osobno predstavljanje.

Mirjana Juričić: Iskreno rečeno, ne osjećam se poznatom, ne spadam u kategoriju danas poznatih ili poželjnih osoba na javnoj sceni. Možda mogu biti poznata samo onima koji su od 1989. pa do 2000. god. dolazili na sv. mise u Zürich. U tom sam vremenu bila aktivna na nedjeljnim misama i u Misiji, jer sam od 1994. do 2000. službeno radila u Misiji Zürich. Po tom radu i aktivnostima koje je naša Misija imala, bila sam više izložena našoj hrvatskoj vjerskoj javnosti nego poslije 2000. pa do danas. Dobro, danas susrećem Hrvate, ali manji broj, jer djelujem u Hagio-centru Zürich, pružam jedan vid duhovne pomoći metodom Hagioterapije.

- Dobro, o Hagioterapiji ćemo nešto kasnije, recite mi kako je tekao Vaš životni put, kako ste i odakle došli u Švicarsku, je li to bilo 'trbuhom za kruhom', kao i kod većine naših ljudi ili iz nekog drugog razloga?

Suprug i ja došli smo u Zürich početkom 1989 god. Za nas je oduvijek bio nezamisliv život bez nedjeljne sv. mise i sakramentalnog života. Kao i ovdje u našoj Misiji, iz tog razloga mi smo i u domovini bili vjerski aktivni u svojim župama gdje smo rođeni i gdje smo živjeli. Mi smo porijeklom iz Imotskog, moj suprug je rođen u župi Proložac Donji, a ja sam rođena u župi Zagvozd, zapravo iz sela Rastovac, svega par kilometara od tunela sv. Ilije koji odnedavno prolazi kroz Biokovo. Srednju školu smo završili u Splitu, oženili se i još desetak godina nakon ženidbe živjeli smo i radili u Splitu, on u Dalmacijavinu, a ja u knjigovodstu bivše Jugoplastike. I krajem osamdesetih dolazimo u Zürich.

Naša ekonomska situacija u to vrijeme je bila dobra, oboje smo imali dobar posao i riješenu stambenu situaciju. No može se reći da smo ovamo došli iz zdravstvenih razloga, jer nismo mogli imati djece. Liječnici su nam savjetovali promjenu načina života i klime. Suprug je dobio mogućnost posla u Zürichu, a ja sam bila uz njega. I nakon svih mogućih liječničkih savjetovanja, vlastitu djecu nismo dobili. Ali smo zato dobili tuđe, zapravo svoju duhovnu djecu za koju smo se brinuli i za koju se duhovno brinemo.

Nakon toga, 1994. god., sam kao domaćica počela raditi u Misiji Zürich. Bilo je to vrijeme rata u Domovini, vrijeme hrvatskih izbjeglica u Švicarskoj, vrijeme traženja i pružanja svake vrste pomoći koja je bila potrebna našem čovjeku. Kroz to svoje djelovanje u Misiji, koje se nije odnosilo samo na domaćinstvo, upoznala sam i srela mnoge Hrvate. No, u Misiji sam ostala do 2000. i prestankom posla, posvetila se godinu dana učenju njemačkog jezika i nakon toga upisala studij katoličke teologije na Teološkom fakultetu sveučilišta u Luzernu. Položila sam ispite svih pet godina, nažalost zbog bolesti koja me je na četvrtoj godini pogodila, nisam diplomirala. Jednostavno nedostajalo mi je snage za dalje. Od tada pa do danas, Bogu hvala, borim se sa bolešću, pomalo radim, kao i mnogi drugi ljudi među nama.

- Uključili ste se u rad HKZ i od prošle godine ste član Nadzornog odbora. Što za Vas znači biti članom najstarije udruge u Švicarskoj, osnovane davne 1971. godine?

Za sebe mogu reći da sam osoba koja u prvom redu podržava sve što je pozitivno, humano, dobro i hrvatsko kao što je to primjer HKZ. Od kada sam u Švicarskoj poznata mi je HKZ kao udruga, njen kulturni i humanitarni rad na očuvanju hrvatskog identiteta, razvijanju dobrih odnosa sa Švicarcima, kao i na pomoći domovini koja je bila pružena u danima domovinskog rata.
Biti član jedne takve najstarije hrvatske udruge je u prvom redu obveza nastaviti u tom pravcu, a to je jako teško bez velike žrtve pojedinca. Obično se većina rada svede samo na nekolicinu kako bi udruga funkcionirala i služila svojoj svrsi. Znam to vrlo dobro i iz vlastita primjera Hagio-centra, jer on nije samo mjesto gdje se može pružiti i primiti pomoć, postoji i udruga Hagio-centar (Verein Hagio-Zentrum Zürich) koja potiče i podržava rad Hagio-centra.

- Stječe se dojam da Hrvati u Švicarskoj nemaju interesa za kulturna događanja. Sve se svelo samo na 'seoske zabave' kojih je svakim danom sve više. Sva ostala kulturna događanja, kao npr. predavanja, predstavljanje knjiga itd., ne nailaze na veći odjek. Što mislite, zašto je to tako?

Nažalost kod velike većine Hrvata u Švicarskoj je to tako. To je naša realnost i slažem se s Vašim mišljenjem. No, čovjek nije "gotov proizvod", nego "projekt", podložan promjenama i usavršavnju do u nedogled. Ako čovjek nema interesa za kulturu, a kulturu stvara čovjekov duh, znači da mu duhovna dimenzija nije kreativna, nego je u neku ruku zakržljala i da kulturno-duhovno stagnira. Zato me boli duša zbog spoznaje da velika većina naših sunarodnjaka nema interesa razvijati se i usavršavati se na tom području.

Kako ja razumijem situacije, uočavam k tome više razloga. Kao prvo prisutan je vid istrošenosti i razjedinjenosti. Postoje razna grupiranja na svim nivoima od sportskih, zavičajnih, pjevačkih, kulturnih, virtualnih pa do molitvenih. Ali nema neke čvrste krovne organizacije koja bi u sebi objedinjavala sve te udruge i poticala na veće zajedništvo i nekog mjesta na kojem bi se svi susreli sa istim ciljem i pod jednim imenom i znakom. Nekada su to možda bile Katoličke misije i HKZ, no danas mi se čini da je njihov utjecaj jako oslabio. Vidi se to po malom broju okupljenih na prigodama koje organiziraju.

Drugo, čini mi se da su nam se u velikoj većini društvene potrebe svele na nivo "kruha i igara". Obično te tzv. "seoske, klubske zabave" imaju u biti neku dobru ili humanitarnu svrhu, ali to ne znači da one ne bi trebale i mogle biti bolje. Time što smo se, kao narod u Švicarskoj, organizirali na pokrajine ili razne druge udruge ima i svoju negativnu stranu, a to je da smo se "getoizirali" ili nesvjesno razjedinili. Netko, a ja ga razumijem pod imenom "duh vremena" u kojem živimo, uspio nas je razjediniti. Tako je to i u domovini. Pogledajmo samo koliko ima braniteljskih udruga, skoro pa tisuću, a ni branitelji kad je potrebno nisu ujedinjeni.

Ili na političkoj sceni, koliko imamo tzv. desnih političkih stranaka koje su po svjetonazoru skoro potpuno iste, a razlikuju se samo u imenu. Nadam se da će nas ova trenutna politička situacija ujediniti i molim Boga za to. Dakle taj "duh vremena" nas je zaveo, pružio nam je malo zabave na osobnom ili lokalnom području, malo kruha i igara i taj duh zove se "podijeli i vladaj". Ima to i svoju ekonomsku lošu stranu. Više ovakvih zajednica, udruga, klubova, znači rascjepkanost, znače veći izdaci za prostore u kojima se okupljamo, veće obveze i više onih koji se žrtvuju za male uspjehe, manja financijska moć, jer brojimo manje članova.

Zatim, kao treće, zašto Hrvati u Švicarskoj nemaju interesa za mnoga kulturna događanja, je i osobni faktor, to što možda mnogi nemaju razvijen osjećaj za takvo što. Mnogi nisu imali od koga naučiti, jer oni "furaju" samo svoj "lokalni, vlastiti đir", njih ne zanima nitko drugi osim njih samih i ne priznaju drugo i drugačije. Kod njih nije razvijen osjećaj za druge, za društvo, nedostaju uzvišeniji ciljevi i ideali. Mnogima je najuzvišeniji cilj biti 'netko i nešto' ali ukrivo, biti bogat, poznat i lijep, ideal novac i bogatstvo, najveći uspjeh materijalni, kao novac, novac, novac, moderni auto, kuća ili razvijeni mišići, naspram ljubavi bez pridržaja, žrtvovanju i spremnosti dati život za bližnjega, domovinu, pravdu ili istinu. Neki su upali u zamku javnih medija, dozvolili da ih zahvati i formira njihov duh, ne znajući da postoji nešto drugo ili puno bolje od toga. Ovoj grupi ljudi često su nedostajali uzori. Ako ovako sagledamo situaciju, možemo postaviti pitanje tko je sve odgovoran za to? Po mome mišljenju, odgovorni smo svi pomalo, roditelji, škola, zajednica, crkva. Dakle, svi smo u neku ruku zakazali u svom poslanju.

I na kraju, Bogu hvala, postoji među nama, ali puno manji broj Hrvata, starijih i mlađih, svih profila zanimanja, koji su uspješni, koji imaju interesa za hrvatsko i koji se ponose svojim hrvatskim identitetom. Na ove bi se mnogi trebali ugledati.

- Postoji li opasnost da naraštaji koji dolaze, tj. djeca rođena ovdje u Švicarskoj, nepoznavajući kulturu naroda iz kojeg potječu, izgube identitet?

Dakako, opasnost postoji, ona je ne samo tu nego i u domovini. I u domovini trenutno postoji opasnost da se zatre sve ono što je hrvatsko. Kao primjer za to uzmimo sadašnju političku situaciju u domovini. Sjetimo se samo kako se postupa s vrijednostima većine hrvatskog naroda kao što su domovinski rat, žrtvama domovinskog rata, braniteljima, radnicima, obiteljima, mladima koji napuštaju domovinu, nezaposlenima, bolesnima, imovinom, privredom, i svime što ima predznak ili smisao hrvatskog. I kako nam se sve to predstavlja putem javnog medija, novina i televizije koju plaćaju hrvatski građani.

U domovini je, kao opasnost zatiranja hrvatskog identiteta, trenutno nepravedna politika na sceni kao viša sila, dok je ovdje u inozemstvu zatiranje više kao slobodan izbor pojedinca. To se već sada na mnogima od ove generacije mladih može dobro uočiti. Dakako, čast iznimkama, svjesnim Hrvaticama i Hrvatima koji žive i zrače svoj hrvatski identitet i koji se žrtvuju i trude. Mi imamo pravo i obvezu usporediti jedne i druge. Dovoljno je npr. pogledati i posjetiti ponuđene zabave vikendom na ovim područjima i uočit ćemo da je velika većina naših mladih po zabavama i klubovima upitne ponude. Rijetki su tamo da bi sebe i svoj identitet živjeli i promovirali, nego naprotiv, utopili su se u masi i postali su slični društvu u koje su došli. Da je to tako dokaz je što ne poznaju i ne žive svoju kulturu i vjeru, da ih nema na onim mjestima gdje je ponuda nečeg hrvatskog i vjerskog. Što od njih očekivati, osim da se dogodi čudo Božje.

- Osim u kulturnom, Vi ste nazočni i u vjerskom, društvenom, socijalnom i političkom životu Hrvata u Švicarskoj. Kako doživljavate naš narod ovdje, jer se susrećete s Hrvatima iz raznih krajeva Hrvatske ali i BiH?

U prvom redu suosjećam sa svojim narodom posebno kad je razjedinjen, zaveden i kad pati, ali nije mi bitno odakle je tko. Mogu reći da mu uočavam kako pozitivnu tako i onu manje pozitivnu stranu. Naš je narod u globalu jako vrijedan, radišan, ima osjećaja za dobrotu, istinu i pravdu. Nije nasilan i kroz povijest je jako patio, posebno starije generacije. Kao i danas ovdje, postoje među nama mnogi koji jako pate. Pate za domovinom, za obitelji, pate u obitelji, na radnom mjestu, pate zbog nepravde. Pate tjelesno, mnogi su tjelesno bolesni, istrošeni od prevelika rada i premalo odmora. Morali su puno raditi i graditi, pomagati u domovini, a malo su ulagali u sebe i svoje duhovno i tjelesno zdravlje. Mnogi pate duhovno i posebno te duhovne patnje jako me pogađaju.

- Pratite i politička zbivanja u Domovini. Ovdje ste se već dva puta angažirali u praćenju izbora: Ulazak Hrvatske u EU i 'U ime obitelji'. Koji su Vaši dojmovi, kako ste to sve doživjeli?

Da, pratim zbivanja u domovini i jako mi je žao za sve što naš narod tamo proživljava. U praćenju izbora bila sam u ulozi promatrača oba puta u Konzulatu u Zürichu. Nažalost jako mali broj ljudi koji žive na ovim prostorima se je odazvao i izišao na oba referenduma.

Za mene je neizlaženje na glasovanje istovremeno znak manjka znanja, kulture, odgovornosti i znak manjka vjere u Boga na kraju. Mi živimo u takvom društvu gdje svojim glasom i izlaskom na referendum utječemo na događaje i na smjer kojim ovo društvo ide. Ako to neznamo i ako toga nismo svjesni, to je za mene znak manjka znanja. Ako pak znamo, pa kažemo politika me ne zanima, politika nije moja briga, ili opet će biti kako netko drugi kaže i odluči, za mene je to znak neznanja, nekulture i manjka odgovornosti, prema sebi i drugima. U ovom društvu nitko nije isključen iz politike, budući je politika zauzimanje za opće dobro. Dakle, tko ne izlazi na izbore i referendume njega nije briga za vlastito kao ni za opće dobro. Jer trebali bismo, u ovom slučaju razlikovati politiku od politikanstva.

Zatim, ne izići na izbore ili referendum konačno je i znak manjka vjere u Boga, za one koji su vjernici, oni čine grijeh propusta. Propuštaju učiniti nešto dobro za sebe i društvo u kojem živimo. Što bi bilo da se Isus Krist, koji je za mene, osim što je Bog, Krist, Pomazanik, Spasitelj i Otkupitelj, nije zauzimao za dobro svakog pojedinca i društva? Zašto je osnovao vlastitu Crkvu kao društvo, zajednicu, postavio i pokazao pravila ponašanja u tom društvu? Oni koji navještaju "Njegovu politiku" ili Evanđelje često zaborave i na ovu činjenicu. Ili krivo tumače i razumiju Isusovu riječ "caru carevo, a Bogu božje", pa je možda razumiju i slijede samo u kontekstu obveze plaćanja poreza.

"Caru" carevo i "Bogu božje", za mene, znači i puno više od toga. Recimo država, organizirano društvo, zajednica ili po biblijsku "car" postavlja i ima bezbrojne svoje zakone i propise i ako ih se ne poštiva, propušta ili ne ispunja, za to slijede posljedice kao kazne, zatvori, progon itd. A što je s Božjim zakonima, da li ih kao vjernici propuštamo ili poštivamo barem u onoj mjeri u kojoj poštivamo i državne? U ovom slučaju neka svatko odgovori sam za sebe, a mjerilo neka nam bude deset Božjih zapovijedi i Zlatno pravilo koje kaže da sve što ne bismo željeli da drugi učine nama ne bismo trebali ni mi činiti drugima.

HAGIOTERAPIJA

- Kroz rad s ljudima putem Hagioterapije, osjeća se Vaša socijalna osjetljivost i briga za čovjeka kako na duhovnom tako i na sveopćem planu. Vjerujem da malo ljudi zna što je Hagioterapija. Zato bi bilo dobro da nam kažete nekoliko riječi o toj terapiji i njezinom značenju, te utjecaju na duhovni život čovjeka.

Teško je svesti ili izreči Hagioterapiju u nekoliko riječi. To je izvorno hrvatski model duhovne pomoći svakom čovjeku, bez obzira na vjeru, spol, dob, model koji je poznat i raširen u domovini i u svijetu. Ovaj model duhovne pomoći osmislio je i utemeljio hrvatski znanstvenik, filozof, pisac i katolički teolog fundametalne teologije prof. dr. Tomislav Ivančić.

Hagioterapija spada u područje antropologije, ili antropološke medicine, područje čovjekovog duhovnog zdravlja. Antropologija kao znanost sa svih strana proučava što znači biti čovjek. Ona proučava čovjeka sa kulturološke, medicinske, pravne, socijalne, filozofske, teološke, biološke, povijesne, pedagoške i drugih strana. Dakle, Hagioterapija je samo jedan dio antropologije, jedan vid promatranja i proučavanja čovjeka i to konkretno čovjekove "duhovne duše" ili samo "duše" i njezinih duhovnih zakonitosti, tj. njezine patologije, dijagnoze i terapije. Mi vjerujemo da svaki čovjek ima dušu i vlastitu osobnost, da je ona kao takva dragocjena, neponovljiva i vječna, stvorena od Boga, "zarobljena" u tijelu čovjeka, da živi i prolazi život na zemlji, da je podložna bolestima i radostima, da napuštajući "zarobljenost u tijelu" po svojoj zasluzi nastavlja svoj vječni život u drugom duhovnom obliku ili svijetu. Ta čovjekova stvarnost, osobnost ili bit je do sada u znanosti i teologiji jako malo proučavana i Hagioterapija, kao znanost i antropološka disciplina, proučava upravo taj dio, tu čovjekovu duhovnu stvarnost i njezine zakonitosti.

Samo ime hagioterapija dolazi od grčke riječi hagios što znači svet, kao i therapeia što znači liječiti, ili doslovno "sveta terapija". A zapravo se i imenom i pristupom opet potvrđuje da je čovjek po svom stvaranju i dostojanstvu jedinstven, neponovljiv, dragocijen, vječan i svet, stvoren od Stvoritelja koji je također svet, da mu se u liječenju i promatranju njegova problema prilazi na jedan dostojanstven i svet način. Medikamenti ili sredstva koja se koriste pri liječenju duhovnih bolesti kao dobrota, istina, pravda, sloboda, ljubav i ljepota su također nešto što je sveto.

Duhovno bolestan može biti samo čovjek. Duhovna bolest je specifično i jedinstveno samo čovjekova bolest. Nemaju je životinje, biljke i materijalna stvarnost. Sve patnje, bolesti i zla svijeta potječu samo od čovjekove "pokvarene i bolesne" duhovne dimenzije. Jer jedino čovjek, po tome što je čovjek može biti kreativan, može stvarati po svojoj slobodnoj volji, ili po opredjeljenju može biti dobar ili zao. Jedino on ima slobodu i odgovornost za svoju slobodu. Samo čovjek može odlučiti hoće li 'ljubiti ili ubiti'. I ako su narušene ove čovjekove sposobnosti onda je duhovna bolest u pitanju. Iz nje se znaju razviti psihičke ili tjelesne bolesti.

A hagioterapija uvijek pomaže biti na dobroj strani, stvoriti dobre odluke, opredjeliti se za dobrotu i za dobro. Ona ima načina, sredstva, metode i odgovore za sve duhovne devijacije. Ozdravimo čovjeka i svijet će se potpuno promijeniti, konačno sve zavisi o čovjeku kaže Dietrich Bonhoeffer. Čovjek je upravitelj zemlje, te je u njemu mogućnost spasa svega na zemlji. Dakle, hagioterapija radi na takvom i tom duhovnom zdravlju čovjeka.

- U jesen prošle godine ste održali jedno predavanje u Luzernu u prostorijama Doma Zrinski. Sudjelujući u raspravi, dalo se primjetiti da su nazočni itekako bili zainteresirani za Vaše izlaganje. Koliko danas čovjek ima potrebu za duhovnim, odnosno za uravnoteženošću duševnog i tjelesnog zdravlja?

Potrebe su jako velike, samo što toga možda nismo u dovoljnoj mjeri svjesni. Zato nam se događa da mnogi danas zalutaju na stranputicu i traže pomoć na krivoj strani i od kvazi-znanosti, alternativnih praksa i ezoterike. Želi se na brz način i bez truda doći do mira, zadovoljstva i sreće. U ezoterici, koja je prisutna recimo samo na tv-u, okreću se milioni i milijarde, šireći svoje zablude i laži. Netko je jednom dobro rekao, da je lakše čovjeka zavesti nego ga uvjeriti da je zaveden. Sv. Augustin reče, da je nemirno naše srce sve dok se u Bogu ne smiri.

Rekli smo da čovjek može biti bolestan na tjelesnom, psihičkom kao i na duhovnom području. Stručnjaci i znanstvenici kažu da 70 % svih čovjekovih tjelesnih i psihičkih bolesti ima uzrok u duhovnoj komponenti. To znači da veliku većinu bolesti liječimo samo simptomatski, samo znakove bolesti ali ne i uzrok koji je u duhovnoj stvarnosti čovjeka. A kad bismo radili tako da djelujemo na uzroke, daleko manje bi bilo patnje na ovome svijetu i daleko manji bi nam bili troškovi zdravstva. Bila bi to ušteda u svakom pogledu.

- Na koji način pomažete ljudima kroz Hagioterapiju? Kako se može postati članom Hagioteapije?

Hagioterapija je terapija razgovorom. Hagioasistent je čovjek, podučen i provjeren iz područja hagioterapije kao duhovne znanosti, čovjek znanja, životnog iskustva, čovjek vjere, nade i ljubavi, čovjek koji ima obvezu šutnje kao i svečenici i liječnici. Onaj tko pruža pomoć, u prvom redu mora biti pun razumijevanja, strpljenja, suosjećanja i ljubavi prema onome tko traži pomoć i pati, te kroz jedan iskreni i povjerljivi razgovor otkriti problem i mogući uzrok problema.

Dakle dijagnosticirati stanje i kroz daljnje susrete i razgovore primjenjivati određenu i potrebnu terapiju. U temelju, terapija je uvijek ljubav, dobrota, pravda i istina; potrebno je čovjeku objasniti njegovu duhovnu strukturu, zakonitosti, dati mu razloge i vremena da povjeruje u ono što čuje. Dakle, potrebno ga je dovesti u "područje dobrote, ljepote, istine" od bolesti ka zdravlju "operirati" u i ovim vrijednostima. Onaj koji se nalazi na toj strani zrači zadovoljstvom, zrači mirom i radošću, siguran je za svoje duhovno zdravlje kao i za bližu i vječnu budućnost.

Pitali ste kako postati članom hagioterapije? Ne može se postati članom, ali se hagioterapiju može proučavati, studirati za svoju dušu, dakle privatno ili profesionalno, te se njome baviti i pružati pomoć drugima. To se može obaviti u Zagrebu. Svake godine početkom srpnja bude preko 500 sudionika iz cijelog svijeta na studiju hagioterapije kojeg predvodi prof. Ivančić i suradnici. Ali, ako Vam je na srcu dobrota, želite poticati sve što je dobro, pa time i hagioterapiju, onda možete postati i član naše udruge Hagio-centar Zürich.

- Poznato mi je da imate svoj ured i savjetovalište. Je li to savjetovalište isključivo za Hrvate ili ste Vi kao hagioasistentica otvoreni i za širu javnost? Gdje Vas naši čitatelji mogu pronaći?

Da, postoji ured i nije samo moj, nego uz njega postoji i udruga "Hagiocentar Zürich", a hagioterapija živi od podrške članova udruge. Ured je na adresi: Im Isengrind 35, Zürichu - Affoltern. Hagioterapiju provodim i na njemačkom jeziku i otvoreni smo svima, bez obzira na vjersko opredjeljenje, dob ili spol. Termini se dobiju prema dogovoru i to na tel 079 538 35 16.

Za sada jedino ja u Zürichu pružam hagioterapiju, ali još nekolicina ljudi su u procesu školovanja i nadam se da će mi se netko od njih uskoro pridružiti. Hagioterapijom sam se počela baviti 1994. god. Prvu službenu dozvolu za rad dobila sam od prof. Ivančića i Matične vrhovne uprave iz Zagreba 1997. g. Jedno sam vrijeme hagioterapiju pružala i u Misiji, a nakon prestanka radnog odnosa, u prostoru Karitasovih sestara u Zürichu. Od tada sam stalno u tim vodama, jer hagioterapija se razvija, isto kao i medicina, i potrebni su seminari i stalna usavršavanja.

Svaki Hagioasistent je ujedno i član laičke Matične uprave molitvene zajednice Mir, molitva i riječ iz Zagreba. Nas, hagiosasistenata, ima desetak u Švicarskoj, pripadamo Švicarskoj nacionalnoj zajednici Molitva i riječ, a više o tome može se pročitati na web stranici: www.hagio.ch

- Gđo. Juričić, hvala Vam na razgovoru u kojem ste nam otkrili jedan dio Vaše osobnosti, Vašeg rada i ljubavi prema čovjeku, te veliku ljubav prema Domovini. U ime HKZ, želim Vam puno uspjeha u Vašem daljnjem nesebičnom radu.

Hvala i Vama, i još nešto. S obzirom na Vaše strpljenje i zanimanje za duhovno imate i Vi dobre predispozicije da se počmete baviti hagioterapijom. Vašim cijenjenim čitateljima, našim dragim sunarodnjacima želim obilje radosti i dobrote u svakom trenutku života.

Razgovor vodila: Milica Krakan

Izvor: Društvene obavijesti br. 112, veljača 2014.

HAGIO - Zentrum Zürich, http://www.hagio.ch